Bosanski jezik 1907. godine ukinula je bošnjačka elita

Knjiga Zašto je zabranjen bosanski jezik Miše Ešića, nastala povodom 110. godišnjice službene zabrane upotrebe naziva bosanski jezik, temelji se na istraživanju autentičnih dokumenata iz vremena kada je naziv bosanski jezik zabranjen službenom odlukom. Knjiga će uskoro biti štampana u nakladi “Bosanske riječi” iz Tuzle, a Ešić je svoje nalaze ustupio magazinu Stav. Knjiga pokazuje genezu jezičkog pitanja u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim državama, te kroz autentične dokumente predstavlja izuzetno važno svjedočanstvo o apsurdnosti političkog diskursa koji zabranjuje naziv jednog jezika koji je mnogostruko stariji i od države koja ga zabranjuje. Međutim, Ešić kroz dokumente pokazuje da za ukidanje naziva bosanskog jezika nije odgovorna austrougarska uprava, nego bošnjačka elita kojoj je pitanje zemljišta bilo višestruko važnije od pitanja jezika

Jezik nije samo sistem znakova i simbola, nije samo predmet akademskih izučavanja, već je kroz historiju bio jedan od ključnih argumenata za teritorijalne pretenzije. To se posebno odnosi na srpske i hrvatske pokrete u XIX stoljeću, koji su upravo jezik izjednačavali s nacijom, tvrdeći pritom da Južni Slaveni govore srpskim, odnosno hrvatskim jezikom. Ante Starčević tvrdio je da svi govore hrvatskim jezikom, a Vuk Karadžić da je taj jezik, ustvari, srpski, iz čega proizlazi da su govornici tog jezika Srbi. Njegove ideje preuzeo je Ilija Garašanin, a beogradski lingvist Pavle Ivić izradio je precizne jezičke karte Bosne i Hercegovine koje su predate Radovanu Karadžiću, a po kojima je on djelovao u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

“Na nesreću Bosanaca, koji zbog drugačijeg političko-društvenog razvoja nisu bili tu da govore za sebe, taj štokavski dijalekt, koji su jedni nazivali srpski, a drugi hrvatski, bješe, ustvari, bosanski jezik. Naravno, nisu ga tako zvali, nego su se složili za jednu neutralnu varijantu, neutralnu samo s tačke gledišta Srba i Hrvata, koju nazvaše ‘južno narječje’. Taj bosanski jezik – koji su nazivali ‘južno narječje’ – po njima je najčišća forma jezika, i kao takva najbliža staroslavenskim jezicima. Čak su za izgovor preuzeli ijekavsku varijantu. Problem koji se ovdje postavlja, ali nije lingvistički, nego prije svega politički: u svom nagonu da nametnu svoju definiciju ovim drugima, uzeli su sebi za pravo da jednostavno prisvoje i Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja postoji još iz ranog srednjeg vijeka, i njen jezik koji u pisanoj formi postoji isto toliko dugo”, piše Mišo Ešić u knjizi Zašto je zabranjen bosanski jezik.

Ova knjiga nastala je povodom 110. godišnjice službene zabrane upotrebe naziva bosanski jezik i temelji se na istraživanju autentičnih dokumenata iz vremena kad je naziv bosanski jezik zabranjen službenom odlukom. Knjiga će uskoro biti štampana u nakladi “Bosanske riječi” iz Tuzle, a Ešić je svoje nalaze ustupio magazinu Stav. Knjiga pokazuje genezu jezičkog pitanja u Bosni i Hercegovini, ali i susjednim državama, i predstavlja izuzetno važno svjedočanstvo o apsurdnosti političkog diskursa koji sebi uzima za pravo da zabrani naziv jednog jezika koji je mnogostruko stariji i od države koja ga zabranjuje.

NAZIV BOSANSKOG JEZIKA I BOSANČICE KORIŠTEN JE PRIJE ŠEST STOLJEĆA

Najstariji natpis latinicom na narodnom jeziku nađen je upravo u Bosni. Bio je to novac kralja Stjepana Tomaša (1444–1461). Još starije natpise nalazimo na ćirilici, npr. na Humačkoj ploči u zapadnoj Hercegovini, koja je ktitorski napis na Crkvi sv. Mihajla u Humcu. Kopija čuvene Povelje Kulina bana iz 1189. godine smatra se najstarijom ćiriličkom poveljom pisanom narodnim jezikom, čuva se danas u Dubrovniku, kao i testament gosta Radina iz 1466. godine. Postoji mnoštvo podataka da zaključimo da je jezik Bosne i od njenih stanovnika i od stranaca nazivan bosanski jezik. “Tako imamo podatak iz Ankone 1453. godine kako su dva brata Bosanca obavila izvjestan posao i pri tome im je pomogao, kao prevodilac, tamošnji stanovnik, također Bosanac, poznavalac italijanskog, bosanskog i slavenskog jezika. (‘ad interpretationem Petri Elie, bastagii, Bossinensis, habitatoris Ancone, scientis linguam latinam, bassinesem et sclavonicam’). Notar kotorskog knjaza bilježi o otkupu jedne robinje, da se ona bosanskim jezikom zvala Dievna (‘vocatam lingua Bossinensi’)”, navodi Ešić.

Iz tog narodnog bosanskog jezika proizašlo je i bosansko pismo, koje je dobilo svoj specifični grafički izraz. “Akademski diskursi o tome kakvo je to pismo u većini su bile, a i sada su, rasprave čije je to pismo. Sam je naziv u nekim krugovima postao sporan. Tako je na početku nazivano ‘srpskom ćirilicom’ (tj. dijelom ćirilice istočnog tipa s nekim pravopisnim i grafijskim osobenostima), zatim zapadnom, tj. hrvatskom ćirilicom. Tek radovi Ćire Truhelke dokazuju da se radi o samostalnom pismu koje se, neovisno o drugim južnoslavenskim pismima, neposredno razvilo iz grčkog pisma. On mu daje ime ‘bosančica’. Da je to pismo bilo priznato kao ‘bosansko pismo’, ukazuje nam i jedan podatak iz Zadra, gdje je sin Vladislava Kosače 1474. godine deponirao srebro. Tamošnji notar bilježi kako je na velikim pladnjevima bio utisnut Vojvodin žig, ali i jedna legenda koju nije razumio, ali zapaža kako je pisana ‘bosanskim pismom’ (‘cum aliquibus literis bosnensis circumcirca’).”

Poslije pada srednjovjekovne bosanske države, to pismo, kao ni taj jezik, nije nestalo. On postaje jedan od diplomatskih jezika na osmanskom dvoru, a Noel Malcolm navodi da je jedan engleski posjetilac zabilježio kako je bosanski jezik treći jezik imperije. Bosanci su ostali vjerni bosanskom jeziku tokom osmanske vladavine Bosnom, što je vidljivo i kroz alhamijado književnost. “Da se bosanski jezik od svih dijalekta najbolje kroz vrijeme održao i da je ‘najčišći’ od svih ‘južnoslavenskih dijalekta’, potvrđuju i potpisnici ‘Bečkog dogovora’, kao i njihovi sljedbenici, koji navode to kao ključni razlog za njegov izbor. Ali iz navedenih političkih pretenzija osporavali su mu, i sada osporavaju, njegovo ime, a time i njegovo postojanje”, piše Ešić.

PITANJE ZEMLJIŠTA VAŽNIJE OD PITANJA JEZIKA

Kada su nove ideje “nacije” prodrle na ovo tlo, piše Ešić, one nisu primljene kao nešto novo, nego su uvezene u već poznati i duboko ukorijenjen sistem razlikovanja po konfesionalnom opredjeljenju. U ovu već ukorijenjenu strukturu uvezivane su nove ideje, poput one da bi se narod trebao definirati po jeziku, a ne po religiji. “U tom pravcu je Bosnu htio usmjeriti i Benjamin Kalay. Poznavajući nacionalističke pretenzije i od strane Srba i Hrvata, on je pokušao da instalira jedno specifično bošnjaštvo koje nije bilo religiozno konotirano. Kao jedini saveznik u tom projektu, bili su mu bosanski muslimani, jer su u to vrijeme i Hrvati i Srbi imali utvrđene nacionalne projekte koji su gledali na Bosnu kao dio svoje teritorije. Spoznavajući važnost narodnog jezika, on ga je pokušao zaštititi, kao i samu bosansku naciju, tako što joj je priznao ono što je bilo očigledno – njeno postojanje i njeno ime – uzimajući tako uzurpirano pravo od obje strane da dalje prisvajaju Bosnu”, ističe Ešić.

Međutim, zemljišno pitanje postalo je ključno i njemu se sa strane bošnjačke političke elite pridavala temeljna važnost. Za taj posjednički sloj, primjećuje Ešić, pitanje jezika, kao i nacije, obična je akademska igra, jedna “novotarija” čije značenje nisu ni vidjeli niti su to htjeli vidjeti. Uprkos nezainteresiranosti bošnjačke elite za jezičko pitanje, uprava Austro-Ugarske jezik je stanovnika Bosne nazvala bosanskim, kako se on i zvao prije njihovog dolaska.

“Isprobavajući razne varijante, koje su uvijek imale nekoga ko se toj novoj varijanti suprotstavlja, uprava je došla do praktičnog rješenja nazivajući taj jezik ‘Bosnische Landessprache’ – ‘Bosanski zemaljski jezik’. Iz jednostavnog razloga što ti ljudi, koji govore taj jezik, žive u zemlji pod imenom Bosna. Time je ‘bosanski jezik’ postao oficijelni jezik i uprave i školstva. To nije dugo trajalo. Za Hrvate i Srbe, koji su, kako je već kazano, imali daleko razvijenije nacionalne pokrete, jezično pitanje bilo je ključno. Shvativši važnost te ‘novotarije’, oni su svoj politički rad usmjerili rješenju tog pitanja u svoju korist”, piše Ešić, ističući da je tad naziv bosanskog jezika postao problemom.

“Za jedine ‘Bosance’ tog vremena pitanje otkupa kmetova i zemlje bilo je daleko važnije nego pitanje definiranja jezičke politike, koju olako prepuštaju Hrvatima i Srbima. Krajnje neoprezno, ujediniće se s Hrvatima u jezičkom pitanju i pri definiranju jezika pristaju na negiranje i izostavljanje naziva ‘bosanski’ za maternji jezik koji je do tada bio u upotrebi. Tako se dogodilo da se jedini ‘Bosanci’ tog vremena odrekoše vlastitog bosanskog jezika. Hrvati, za uzvrat, glasaše u korist tih zemljoposjednika kod odluke po pitanju zemlje. Iz perspektive Bošnjaka ovaj potez je možda bio i neophodan, budući da je prijetila opasnost zbližavanja Hrvata i Srba po pitanju zemlje. Hrvatima je, pak, bio potreban glas Bošnjaka da bi spriječili srpski prijedlog da naziv jezika bude ‘srpski’. Čini se da je Austro‑Ugarska bila pomalo i sretna da se ovo pitanje (barem prividno) riješilo mimo njenog uplitanja – prihvatila je novi prijedlog naziva jezika i oficijelno ga proglasila ‘srpsko-hrvatskim'”, piše Ešić. Tako se desilo da su Bošnjaci, zapravo, njihovi tadašnji skupštinski zastupnici, nemarom sami sebi ukinuli jezik, ili tačnije – prodali ga, ne razumijevajući da trenutno dobijaju na ekonomskom polju, ali dalekosežno gube na kulturnom, koje je za duhovni i nacionalni razvitak jednog naroda neuporedivo bitniji. Tako je 1907. godine ukinut naziv bosanskog jezika, a za to, kako ističe Ešić, ne treba kriviti austrougarsku upravu, nego tadašnju bošnjačku elitu.

 

Zemaljska Vlada Bosne i Hercegovine

Br. 168539

Sarajevo 14. oktobar, 1907. I-B

Zemaljski jezik, naziv tog istog, “srpsko-hrvatski jezik” (serbo-kroatische Sprache)

Za sve Vladine ustanove, podustanove i biroe, za sve zemaljske ustanove, službe, sudove i institucije, za komesara Vlade za Sarajevo, za komandu Puka žandara, za Direkciju bosansko‑hercegovačke željeznice

Zemaljska vlada ovim određuje prestanak upotrebe dosadašnjeg naziva zemaljskog jezika kao “bosanski jezik”, u svoj oficijelnoj korespodenciji, u svoj izdatoj dokumentaciji od strane zemaljskih ustanova, službi, i svih drugih zemaljskih institucija, ubuduće će se koristiti isključivo oficijelni naziv “srpsko-hrvatski-jezik” (serbo-kroatische Sprache).

Forma “zemaljski-jezik” može biti tamo zadržana gdje je uopšte riječ o jeziku zemlje. Dosljedno ovoj Naredbi određeno je da gore navedeni oficijelni naziv jezika treba da bude publiciran i korišten u svim novim izdanjima ovdašnjih izdavača, kao što su udžbenici i druga štampana djela, ali i novinama i člancima. Ovlaštene ustanove, institucije i organi Zemaljske vlade zadužene su za provođenje Naredbe.

Pomenuti, kao i zaposleni u državnim nastavnim ustanovama, imaju i zadatak da u starim, ali još u upotrebi ostavljenim udžbenicima i dokumentima, provode ispravke tog naziva – u sada oficijelni naziv.

Za šefa Zemaljske vlade

Civil-Adlatus

  1. Benko

 

PROČITAJTE I...

Nisam siguran da uljepšavamo bajramske dane ako ih krnjimo ili, gluho bilo, ugrožavamo njihovu tihu i toplu privatnost. U kosmosu komšiluka, rodbine i najdražih prijatelja, u njemu je mjesto gdje se otvaraju duše i srca, tu je mjesto radovanju, ljubavi i praštanju. Na stadionima, po ulicama i kafanama ljudi ne pokazuju ljepšu stranu svog lica. Tu se čovjek ne susreće ni s Bogom ni sa sobom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!