Bosanci protiv bosanskog jezika

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Obradili smo protekle sedmice fenomen čudnog ponašanja “građanske” i ljevičarske opozicije koja traži bošnjačke glasove, ali ne zastupa bošnjačke interese, čak ni na nivou oglašavanja u vezi s fizičkim napadima na nacionalnoj osnovi, a kamoli u smislu kontinuiranog političkog djelovanja i zastupanja. Da ovaj fenomen ide dublje i da je prisutan i van okvira političkih stranaka, svjedočimo ovih dana u vezi s izučavanjem jezika u osnovnim školama u Kantonu Sarajevo. Stranačka i vanstranačka samoprozvana građanština, alternativa i ljevica pobunila se zbog Instrukcije Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo kojom se ukida BHS kao naziv za nastavni predmet maternjeg jezika u sarajevskim školama. Čudo izaziva to što je u najvećem broju riječ o ljudima koji se izjašnjavaju (barem su to tvrdili pred popis iz 2013. godine) kao identitetarni i politički Bosanci, a koji se sada žestoko protive uvođenju naziva bosanski (ili srpski ili hrvatski) jezik naspram neustavne rogobatne kovanice BHS.

Kako tumačiti ovakav fenomen? Od samih građanskih protivnika vraćanja bosanskog i drugih jezika u zakonske okvire mogli smo čuti dosta objašnjenja, ali se ona uglavnom svrstavaju ili u domenu politički korektnih floskula, koje služe za maskiranje pravih razloga, ili je riječ o jeftinom politikantstvu, ili pak pokušaju tumačenja cijelog jezičkog pitanja s utopističkih i ličnih ideoloških osnova. Neke od tih izjava mogle bi se svrstati u kategoriju besmislenih stupidarija koje graniče sa šovinističkim pokušajem da se većini u Kantonu Sarajevo (96,3% njegovih stanovnika izjasnilo se da govori jednim od triju službenih jezika Bosne i Hercegovine) nametnu identitetarne vrijednosti političke i demografske manjine.

JEDNA GLAVA, STOTINU JEZIKA

Tako nam Segmedina Srna, zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo i potpredsjednica SDP BiH, u izjavi datoj za TV N1, populistički i bez ikakvih dokaza saopćava da se Sarajevo, ukidanjem neustavne kategorije BHS, pretvara u “zatucanu kasabu”. Upuštajući se u pseudonaučna tumačenja tvrdi da ovdje narodi govore istim jezikom i, štaviše, da imaju istu kulturu. Bilo kakvo izučavanje isključivo bosanskog jezika kao maternjeg Srna vidi kao podučavanje “parcijalnog jezika” jer ne obuhvata puninu “bosanskog” identiteta, što se, po Srni, može ostvariti jedino ako se paralelno uči i srpski i hrvatski jezik. Ovakvom se izjavom Srna ohrabrila da iz vlastitih identitetskih i svjetonazorskih pozicija tumači identitete čitavih naroda i kakvi to oni trebaju biti. Srna nastavlja s nebulozama, pa praktično tvrdi da se pitanja prava na maternji jezik, tj. izučavanje bosanskog jezika i bošnjačke književnosti, često koristi radi diskriminacije drugih. Kako je i zašto pravo djece i njihovih roditelja da im se nastavni predmet na kojem će učiti svoj maternji jezik zove bosanski ujedno i nečija diskriminacija, zna valjda jedino Srna.

I potpredsjednica Naše stranke i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo Sabina Ćudić ima slične, mada dosta ekstremnije stavove u vezi s Instrukcijom Ministarstva. Ćudićka ovo čak naziva “pravljenjem RS, samo na sarajevski način”. Ako već znamo kako je “pravljena” RS, a znamo, između ostalog, i iz presuda za genocid Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u Hagu, ovakvo je poređenje ne samo neukusno nego duboko revizionističko i uvredljivo. Naravno, i Sabina Ćudić ovakvu odluku naziva diskriminatornom, i to pogotovo prema onima “koji kombinuju norme, tj. odgajaju djecu u skladu sa stavom da se ne radi o različitim jezicima već o različitim normama”. Baš kao i njena kolegica Srna, Ćudićka se malo diletantski bavi lingvistikom, a malo nametanjem vlastitih identitetskih svjetonazora, pa nam poručuje kako ne samo da je “kombinacija normi dozvoljena” nego i poželjna, te da za takav stav postoji ozbiljno naučno uporište. Gdje i čije, to nam nije kazala. Sudeći po onome što nam Ćudićka poručuje, diskriminacija većine u Sarajevu, tj. onih koji bi da odgajaju djecu u sladu sa stavom da je bosanski zaseban jezik, i kojima bi Ćudićka nametnula neustavni naziv BHS, manje je zlo od ukidanja BHS-a, a za takvu diskriminaciju postoji, uostalom, i neko navodno “ozbiljno naučno uporište”.

Sa sličnih pozicija nastupio je i Enver Kazaz, samoproglašeni politički analitičar i profesor hrvatske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ustvrdivši da je odluka o primjeni zakonske odredbe koja predviđa da se nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada izvode na nekom od tri službena jezika – segregacija i diskriminacija. Naravno, Kazaz je svoj stav garnirao obiljem uvreda na ličnoj osnovi na račun ministra, kao i svih drugih koji se u ovom slučaju zalažu za provođenje zakona, nepristojno i neutemeljeno poredeći Sarajevo sa Širokim Brijegom i Republikom Srpskom, tj. s prostorima na kojima se Bošnjacima ne dopušta da svoj jezik nazivaju bosanskim. Kazaz ovu odluku vidi kao trijumf Karadžića i srpske šovinističke ideologije, koja je navodno sada zarazila Bošnjake, pa oni zato krajnje šovinistički traže da kao maternji uče bosanski jezik. Prema Kazazu, takve ideje (zasebnost bošnjačkog identiteta ili, po Kazazu, getoizacije nacionalnog identiteta) suprotne su ideji (barem njegovoj ideji) Bosne i Hercegovine kao države. Kazaz odluku da se nastava za govornike bosanskog jezika izvodi na predmetu koji će se nazivati “bosanskim” smatra turkizacijom, klerikalizacijom i povratkom u premodernost, ma šta to troje značilo u kontekstu prava na izbor jezika. Pokušava se čak i našaliti u stilu Riste Đoge, pa šovinistički piše da će se za Bošnjake matematika ubuduće vjerovatno zvati mahtematika. Koliko se može razumjeti iz ovog Kazazovog histeričnog nastupa, izgleda da bošnjačko izučavanje vlastitog jezika ne vodi samo u segregacija nego i u diskriminacija onih drugih.

GAĐANJE ARTILJERIJOM, A PJEŠADIJA SE RAZBJEŽALA

Oglasio se i Nenad Veličković, profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, poznat i po tome što je svojevremeno roditelje bošnjačke djece iz Konjević-Polja – koji su se borili da se njihovoj djeci omogući izučavanje bosanskog jezika u RS-u – nazvao nacionalistima. Ovaj dobro sponzorirani i neumorni borac na polju identitetarne politike pokušava glumiti pravnika, pa diletantskim sitničarenjem nastoji pronaći prostor za pozivanje roditelja na bojkot Instrukcije Ministarstva i nekako legitimizirati svoj stav da je ovakva odluka ustvari zaoštravanje jezičkog pitanja na “ustaško-četnički” način. I Veličković, kao i Srna i Kazaz, u suštini tvrdi da je riječ o zajedničkom jeziku i da je insistiranje na posebnosti – prije svega, bošnjačko insistiranje na učenju (pa i samo postojanje) vlastitog jezika, uz omogućavanje drugim da nesmetano izučavaju vlastite jezike – nekakva segregacija, diskriminacija i udar na suživot i zajedništvo. Ovdje ostaje naročito nevjerovatno to da nekome uopće može pasti napamet da ukidanje neustavne i nezakonite prakse poredi s ustaštvom i četništvom, pogotovo kad svi mi dobro znamo da ustaštvo i četništvo, prije svega, podrazumijevaju klanja, ubijanja i progone.

Oglasila se i građanska artiljerija malog kalibra, naravno, u istom sinhroniziranom plotunu, pa smo od Amera Tikveše saznali da je riječ o “održavotvorenju etnoteritorija”. I kod njega uočavamo jednak pokušaj da se bilo kakvo bošnjačko prakticiranje posebnosti, ili traženje partikularnih prava, demonizira i proglasi atakom na zajedničku državu i društvo s naglaskom da je to ista praksa koju provode srpska i hrvatska politika u Bosni i Hercegovini.

Iz svega ovoga može se vidjeti da je, što se tiče “građanske alternative”, na sceni pokušaj provođenja zaključaka kontroverzne ovogodišnje Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja je za njih već zaživjela, naravno, isključivo na nekim od većinskih bošnjačkih prostora Bosne i Hercegovine. Sam fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne Bosancima sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije?

Kako reagirati na ovakve pokušaje identitetarne i političke alternativne manjine da putem nametanja svojih svjetonazora, shvatanja i tumačenja nastavi kršiti prava (bošnjačke) većine, pritom nazivajući takvu diskriminaciju progresom? Svjedočimo paradoksalnoj situaciji po kojoj se pravo Bošnjaka na vlastiti jezik ne negira više samo na prostoru manjeg bosanskohercegovačkog entiteta, ili većinski hrvatskih kantona u FBiH, nego i na prostorima s bošnjačkom većinom. Zanimljivo, ali svuda je opravdanje za ovakvu diskriminaciju to da Bošnjaci ostvarivanjem svojih prava, koja Srbi i Hrvati najnormalnije uživaju, ustvari na neki način krše prava drugih. Najbolji je odgovor, naravno, kao i uvijek, djelovanje u skladu sa zakonom i zakonskim propisima i nazivanje ovih pojava onim što jesu – atakom na prava i slobode.

 

PROČITAJTE I...

Bošnjaci su narod koji će i ovoga puta insistirati na pravdi, istinoljubivosti. To ne može ugoroziti tekovine ZAVNOBiH-a, može ih samo učvrstiti. Ali može dovesti u pitanje književnost koja kaže da je „Bosna zemlja mržnje, da je sve što je lijepo i progresivno ovdje stiglo nekim slučajem, da su ga donijeli tuđini jer naši ljudi nisu sposobni za takvo što“. Jer zločini su tek posljednji u nizu koraka koji vode do stratišta. Prvi korak potiče gotovo uvijek iz odnosa koji zajednica ima prema drugom i drugačijem.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!