Boris Maruna: Hrvati mi idu na jetru

Vi možete zajebavati poeziju, ali ne i mene. I to je dovoljno da se uvrijede. Bilo što je dovoljno da se uvrijede. Zapale novu cigaretu i emigriraju nekuda.

 

Hrvati mi idu na jetru

 

Hrvati mi idu na jetra

Nikakvo čudo: družim se s njima

Već trideset i osam godina

 

Kao prvo, svi sve znaju.

Drugo, ostavljaju smeće za sobom.

Treće, u stanju su da vam probiju uši

S revolucijom i ženama.

Dim njihovih cigareta puni barove

U trokutu između Münchena

Vancouvera i sidnejskih dokova:

 

U lijevoj mladi luk

U desnoj komad pečene janjetine

U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.

Dodajmo tome da uvijek nalaze

Ispriku za svoje postupke;

Kao veliki ruski državnici

Uvijek nađu prikladan savjet:

Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?

Ti bi trebao biti borbeniji!

Od tebe smo s pravom očekivali više.

Govore Hrvati.

 

Vi možete zajebavati poeziju,

Ali ne i mene, odgovaram ja.

 

I to je dovoljno da se uvrijede

– Bilo što je dovoljno da se uvrijede –

 

Zapale novu cigaretu i

Emigriraju nekuda.

Ponekad ih ne vidim godinama

Ponekad desetljećima.

 

Ja pokupim smeće za njima

I ugradim ga u sljedeću pjesmu.

Ne moram naglašavati da žalim

Što se tako lako vrijeđaju.

Ali hrvatski pjesnik ima pravo

I rodoljubnu dužnost

Da kaže što mu ide na jetra.

 

U mom slučaju to su Hrvati.

 

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj

Da su ti ljudi dio moje sudbine?

Možda je razlog u činjenici

Da polako ali sigurno gubim živce?

Možda.

 

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim

Nikakvoga razloga za čuđenje.

 

BORIS MARUNA (1940.-2007.), hrvatski suvremeni pjesnik, rođen je u selu Podprag kod Jasenica podno Velebita, najhrvatskije planine, kako je govorio. Otac mu, kao i većina Hrvata iz  Ravnih kotara, pristao uz ustaše. Zbog toga je nekoliko godina otplaćivao dug narodu i državi u lepoglavskom zatvoru. S majkom i dvojicom braće, Petrom i Šimom, preslio se u Zaprešić (gradić pored Zagreba). Zato je znao reći kako je on “dalmatinsko-kajkavsko dijete”.

Pred odlazak u JNA pobjegao je u Italiju, zatim u Argentinu, pa u Englesku. U SAD-u je studirao književnost na poznatom Sveučilištu Loyola, a nakon toga je u Španjolskoj. Vrlo rano počeo se baviti pisanjem te uskoro postaje suradnik kultnoga emigrantskog književnog lista Hrvatska revija. U Los Angelesu, u vrijeme najvećeg procvata hipijevskog pokreta i bitnika, družio s američkim pjesnicima buntovnicima. Maruna se iz emigracije vratio 1990. godine na Tuđmanov poziv. Imenovan je šefom Matice isljenika, ali nakon sukoba s Tuđmanom daje ostavku i  počinje favorizirati SDP. Kćeri je dao ime Drina, ali je hrvatski šovinizam i nacionalizam smatrao smiješnim. Kad je postao član Savjeta SDP-a Marunin okret shvatili su u HDZ-u kao izdaju. Maruna je ponovno je usred Zagreba postao disident.

 

 

PROČITAJTE I...

U sarajevskoj Vijećnici održava se od 28. septembra do 18. oktobra izložba Sandžačkog udruženja likovnih umjetnika (SULU). U Novom Pazaru izložba SULU-a postala je tradicionalna i održava se punih trinaest godina, dok u Sarajevu gostuje već drugu godinu. Dvadeset sedam autora izlaže po jedan autorski rad u različitim likovnim tehnikama, a urbano socijalna tematika koju predstavljaju vezana je za prostor Sandžaka. Ervin Ćatović, predsjednik SULU-a, za Stav govori o ovoj izložbi, o svom životu i karijeri, vlastitom umjetničkom izričaju i brojnim drugim pitanjima

Ma kako bio sjajan basist, gitarist, klavirist, bubnjar, pjevač, studijski radnik, neprijeporno jedan od najboljih koncertnih radnika, Paula McCartneya prepoznajemo prije i iznad svega po divnim melodijama, pjesmama koje prihvatate na prvu loptu i koje trajno ostaju u sjećanju, a to, ma kako izgledalo jednostavno, nikako nije stvar koju može svatko napraviti. A samo najbolji od najboljih, a to je sigurno Macca, ponove tu magiju više stotina puta

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!