Boris Maruna: Hrvati mi idu na jetru

Vi možete zajebavati poeziju, ali ne i mene. I to je dovoljno da se uvrijede. Bilo što je dovoljno da se uvrijede. Zapale novu cigaretu i emigriraju nekuda.

 

Hrvati mi idu na jetru

 

Hrvati mi idu na jetra

Nikakvo čudo: družim se s njima

Već trideset i osam godina

 

Kao prvo, svi sve znaju.

Drugo, ostavljaju smeće za sobom.

Treće, u stanju su da vam probiju uši

S revolucijom i ženama.

Dim njihovih cigareta puni barove

U trokutu između Münchena

Vancouvera i sidnejskih dokova:

 

U lijevoj mladi luk

U desnoj komad pečene janjetine

U džepu Katekizam hrvatskih kamikaza.

Dodajmo tome da uvijek nalaze

Ispriku za svoje postupke;

Kao veliki ruski državnici

Uvijek nađu prikladan savjet:

Zašto ne pišeš osjećajne pjesme?

Ti bi trebao biti borbeniji!

Od tebe smo s pravom očekivali više.

Govore Hrvati.

 

Vi možete zajebavati poeziju,

Ali ne i mene, odgovaram ja.

 

I to je dovoljno da se uvrijede

– Bilo što je dovoljno da se uvrijede –

 

Zapale novu cigaretu i

Emigriraju nekuda.

Ponekad ih ne vidim godinama

Ponekad desetljećima.

 

Ja pokupim smeće za njima

I ugradim ga u sljedeću pjesmu.

Ne moram naglašavati da žalim

Što se tako lako vrijeđaju.

Ali hrvatski pjesnik ima pravo

I rodoljubnu dužnost

Da kaže što mu ide na jetra.

 

U mom slučaju to su Hrvati.

 

Možda je posrijedi onaj panični osjećaj

Da su ti ljudi dio moje sudbine?

Možda je razlog u činjenici

Da polako ali sigurno gubim živce?

Možda.

 

Dopuštam razne mogućnosti, ali ne vidim

Nikakvoga razloga za čuđenje.

 

BORIS MARUNA (1940.-2007.), hrvatski suvremeni pjesnik, rođen je u selu Podprag kod Jasenica podno Velebita, najhrvatskije planine, kako je govorio. Otac mu, kao i većina Hrvata iz  Ravnih kotara, pristao uz ustaše. Zbog toga je nekoliko godina otplaćivao dug narodu i državi u lepoglavskom zatvoru. S majkom i dvojicom braće, Petrom i Šimom, preslio se u Zaprešić (gradić pored Zagreba). Zato je znao reći kako je on “dalmatinsko-kajkavsko dijete”.

Pred odlazak u JNA pobjegao je u Italiju, zatim u Argentinu, pa u Englesku. U SAD-u je studirao književnost na poznatom Sveučilištu Loyola, a nakon toga je u Španjolskoj. Vrlo rano počeo se baviti pisanjem te uskoro postaje suradnik kultnoga emigrantskog književnog lista Hrvatska revija. U Los Angelesu, u vrijeme najvećeg procvata hipijevskog pokreta i bitnika, družio s američkim pjesnicima buntovnicima. Maruna se iz emigracije vratio 1990. godine na Tuđmanov poziv. Imenovan je šefom Matice isljenika, ali nakon sukoba s Tuđmanom daje ostavku i  počinje favorizirati SDP. Kćeri je dao ime Drina, ali je hrvatski šovinizam i nacionalizam smatrao smiješnim. Kad je postao član Savjeta SDP-a Marunin okret shvatili su u HDZ-u kao izdaju. Maruna je ponovno je usred Zagreba postao disident.

 

 

PROČITAJTE I...

Riječ “shoah” (HaShoah) na hebrejskom označava katastrofu, užas prouzrokovan ubistvom velikog broja ljudi, koju istoimeni Lanzmannov film predstavlja kao prikladnu zamjenu za općeprihvaćeni naziv “holokaust”, prema kojem je šest miliona ubijenih Jevreja tokom Drugog svjetskog rata žrtvovano Bogu. Film traje devet sati i dvadeset šest minuta, a otvara ga citat iz Jeruzalemske Biblije: “I dat ću im besmrtno ime”, kojim se nagovještava osnovni smisao njegovog postojanja, a to je da jevrejske žrtve učini besmrtnim.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!