Boj se ovna

Pogledajte njegovu prisutnost malo pažljivije danas kad je iščeznuo, skrio se u enciklopedijama, didaktičkim filmovima, pogledajte njegove crteže po novinama, njegov znak, pročitajte u astrološkim prilozima šta se sve skriva iza tog rogatog čela koji sanjari o jurišu

Kad sam ovo prvi put čuo, bio sam dječak.

Govorio je to glumac koji je u nekoj nepoznatoj drami na otvorenom (možda po priči o narodnom junaku, našem ili stranom, što je očito u ovom drugom slučaju nezgrapno prevedeno na naški) zaista vodio tegobnu unutrašnju borbu. Vidjeli smo to po brkovima koji su poskakivali, oči sijevale, brojne bore poigravale. Ukočen, kao osuđen, odlučio je da se suprotstavi. I to ovnu. Jer to je rekao. I ono drugo što je možda značilo šta on misli o njemu. Pitao sam se tad ko je taj ovan jer mi je sve to bilo nejasno.

I zaista nije nimalo jednostavno.

Možda su gledaoci oko mene razumjeli?!

To je izraz kojim se suprotstavlja gadosti, ali gadost je dovoljno moćna da svaku pobunu učini besmislenom. Dovoljno je da na to upozori jedan od njenih činovnika, ovan ili onaj drugi, svejedno.

I glumac s velikom odlučnošću i zazornim prezirom odlučuje da im se suprotstavi. Kao da se oprašta sa životom.

Ne čuje se to baš u posljednje vrijeme iako je vrlo često u primislima. Možda je stvar u upitnoj pristojnosti drugog dijela ove izreke.

Odavno je primijećena moćna silovitost ovna. On je zapravo Ares, odnosno u rimskoj verziji Mars.

Pogledajte njegovu prisutnost malo pažljivije danas kad je iščeznuo, skrio se u enciklopedijama, didaktičkim filmovima, pogledajte njegove crteže po novinama, njegov znak, pročitajte u astrološkim prilozima šta se sve skriva iza tog rogatog čela koji sanjari o jurišu.

Naslućuje se istinska teorija zavjere.

Starovjekovna i srednjovjekovna sprava kojom su nasilno otvarane kapije gradova nazivala se ovan. I liči na nj. Masivno drveno tijelo, a na vrhu metalna glava poput njegove. Ponekad čak potpuno isto izlivena.

To je znak.

Zamislimo se, nije tu u pitanju samo mehanički postupak.

I legendarni sukob na književnoj ljevici obilježen je ovnovskim nasrtajima. To se dogodilo piscu Hrvatskog boga Marsa. Ovnovi nisu dugo čekali da mu pokažu sve konzekvence njegove knjige. Miroslav Krleža nazvao je svoje oponente “Tri ovna” (tj. Mil–ovan, J–ovan i Rad–ovan). Nisu oni, naravno, bili jedini, ali u jednom dijelu te zapamćene bitke svakako najupečatljiviji.

Pričinilo mi se jutros da čujem trubu iz djetinjstva.

Zov.

Truba je to koja zove.

Truba od zove.

Zove. Zohve. Bazge.

Ona pokazuje gdje su stada i prati njihove staze.

Jednako slijedi one čija se vjekovna prisnost s čovjekom završava večerom kao i one koji su se izmigoljili i uključili u gradsku vrevu gdje je moguće obavljati mnoštvo različitih poslova.

I, zaista, gdjegod pogledaš, vidiš ovna. Ponekad se, po navici, čini nevješt, rogovi su mu gotovo nevidljivi, ali ako se duže zagledaš, vidiš kako su podmuklo smotani i njihova je prijetnja nešto što samo osjećaš kao jezu. Jednom sam tako vidio i prepoznao onog ovna kojeg je opisao Saltikov Ščedrin u magičnoj kratkoj priči o prosvjetljenju. To je bio onaj ovan koji je shvatio. Otad je njegov hod po staroj zemljici nešto drukčiji i ne ukoči se kad ugleda kasapinske ruke i oči (prije svega oči!) nego nastoji odigrati Askinu igru ili igru koze gospodina Seguina (ne zna se koja je od njih tu igru prije smislila niti su igre slične – pogotovo ne završeci) dok ne nađe pogodan položaj, jer nije on ni ovčica ni kozica nego kosmati ares s kojim sudar donosi takve nevolje da se bolje i ne podsjećati. O osvetničkim elementima da i ne govorim.

Jednom sam razgovarao s ovnom.

Bilo je to posve slučajno.

Naišao sam odnekud i primijetio gomilu ljudi koji su se tu gotovo panično okupili.

Užurbano su razgovarali međusobno pokušavajući da objasne šta se dogodilo.

To sam i ja zapitao nekoga do sebe.

– Šta se zapravo dogodilo?

– Nije to baš jednostavno objasniti. Svi govore drukčije.

Tad sam ga pažljivo pogledao i vidio ko je. Smiješio se.

Gdje li su mu rogovi, pitao sam se.

Na takvo bi čelo stali golemi.

Najednom mi se učinilo da je nešto u čitavom ovom prizoru lažno. Kao da je namješteno. Klopka?!

Možda je najbolje da se što prije izgubim.

Progurao sam se pokraj ovna i krenuo drugim putem.

– Kako hoćeš – rekao je dok sam prolazio.

I danas se pitam šta je stvarno mislio.

Još uvijek vidim u svijesti onog svog glumca iz djetinjstva koji se, zagledan u daljinu, u narodnoj ili nekoj drugoj meni nepoznatoj drami, najednom odlučio za svoju ljudsku bitku. Nije to samo odigrao. Bio je taj junak koji je izgovorio neobične riječi.

“Boj se ovna, boj se g… – kad ćemo živjeti?!” Šta će se zaista dogoditi, ne znam. Ali taj trenutak odluke pamtim. I neobičnu rečenicu koja joj je prethodila.

A truba od kore zagonetnog stabla upozorava nas da je život drukčiji nego što ga vidimo.

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!