BOB DYLAN: umjetnik epske širine i renesansnog profila

Osamdesetih i devedesetih, pa sve do danas, Dylan je, umjesto da uspori tempo, ubrzavao. I što više stari, a glas mu postaje sve “poderaniji”, kao da piše bolje i raznovrsnije

Krenuo bih pisati o netom nagrađenom Nobelovom nagradom za književnost velikom Bobu Dylanu anegdotom iz drugog kraja svijeta. Veliki rusko-sovjetski pisac povijesnih romana i pjesnik Bulat Okudžava (1924–1997) počeo je pjevati svoje stihove nastavljajući tako dugu tradiciju ruskih bardova. I njegove su pjesme o svakodnevnim životnim problemima imale izvanredna uspjeha i na koncerte mu se išlo “kao na Ćabu”. Ali, ali, diskografska kuća “Melodija” odbila je da te pjesme snimi jer, zaboga, on je seriozan pisac povijesnih romana, knjige mu tiskaju važni državni izdavači, pa, eto, kako sad on da se spusti toliko nisko pa pjeva nekakve pjesmice. Pjesmice koje su danas čista antologija.

Tako je i sada kad će naš maleni Bob Dylan, pravim imenom Robert Allen Zimmerman (1941, Duluth, Minnesota), biti jedan od onih velikih pisaca koji s ponosom mogu reći da su dobitnici Nobelove nagrade za književnost. Je li on doista pjesnik, pisac i slikar ili tek neki pjevač nekakvih pjesmica? Pa makar tih pjesmica ima par tisuća, makar iza njega stoje neki od amblematskih stihova koji su mijenjali svijest mladih diljem svijeta, usmjeravali i tokove kulture, ne samo one koju eufemistički nazivamo popularnom; a onda to i nije sve – romani, kolumne, radijske emisije, scenariji za filmove… U tih više od pola stoljeća njegova djelovanja nabralo se toga toliko da je sve teško i upratiti. A još k tomu treba dodati da je sve to vrijeme snimao, nastupao, glumio, bio član različitih aktivističkih organizacija i ostajao uvijek na koncu sam na vjetrometini, iznenađivao neočekivanim potezima i zaokretima od kojih su neki izazivali i burne reakcije i sveopće nerazumijevanje. Ikonoklast, pjesnik visokih dometa, k tomu i sjajan prozni pisac jer su njegove Kronike I (2004) izazvale sveopću euforiju udaljujući se miljama od pukog autobiografskog štiva.

I opet napravimo korak nazad. Maleni dječačić raste u dubokoj američkoj provinciji gdje mu otac, židovski izbjeglica iz Rusije, vodi nekakvu radnju. Sluša na radiju country, bluz, razne etničke glazbe, prve proplamsaje rockabillyja, svira klavir (obvezatni dio namještaja u svim kućama Židova!) i gitaru i počinje pisati poeziju i pjevati je. Onako za sebe, a usput čita i Kerouaka i prekrasnu autobiografsku prozu svoga velikog idola Woodyja Guthriea Na putu slave. I zanosi se time da i sam krene “on the road” nakon što će ga studij na Univerzitetu u Minnesoti isuviše zamoriti. Tamo će doći u dodir s velikom literarnom tradicijom Amerike (beat‑pjesnici, Withman, Steinback i drugi), ali isto tako i s dugom poviješću europske literature, francuskih simbolista prije svega. Dylan je sve, samo ne isključivo i jedino ono što su svi zvali trubadur ili singer-songwriter u klasičnom smislu te riječi, pa je tako i njegovo svođenje na jednu poetsku matricu, koje smo svjedoci upravo ovih dana, teško prihvatljivo i nadasve površno.

Ukratko, nakon mitskog susreta s teško bolesnim profetom američke pjesme Woodyjem Guthrijem u bolnici u kojoj je njegov junak umirao, Robert Zimmerman, sada već Bob Dylan (prezime je uzeo od velškog pjesnika Thomasa Dylana), početkom 1961. godine oglasio se u New Yorku, točnije po uzavrelim folk‑klubovima Greenwich Villagea i počeo nastupati izvodeći svojim unjkavim glasom vlastite pjesme i adaptacije drugih prateći se akustičnom gitarom i usnom harmonikom. Tu su i još neki rani heroji folk‑revivala s kojima se druži, ali Dylan ubrzo osvaja titulu nekakvog mesije tog pokreta i njegov i “govoreći bluz” i protestne pjesme imaju odjeka . I tu će se naći nitko drugi doli najveći talent hunter u povijesti popularne glazbe John Hammond. Dylan već marta 1962. debitira sa sjajnom eponimskom pločom, na kojoj su i bluz i skladbe inspirirane drugim izvođačima folka, i na koncu i divna posveta njegovom idolu Song for Woody. Minimalistička glazbena pratnja, stihovi koji su vibrirali u suklađu s trenutkom u kome se budio progresivni svijet mladih. Pjesma Blowin’ In The Wind ostaje kao antologija, pojačana izvedbom trija Peter, Paul & Mary, koja je dovodi na top liste.

Impresivan debut, ali Dylan kao da se ne želi time zadovoljiti, pa naredne dvije ploče The Freewheeling’ Bob Dylan i The Times They A-Changin’ pokazuju osjetno proširenje njegovih poetskih vizura i utjecaja. Rain's A-Gonna Fall i posebno duboko tragična, oštro bolna Masters of War samo su vrhovi njegova ranog stvaralaštva. Njegova ga tadašnja djevojka Talijanka Suze Rotolo uvodi u tajne europske kulture, ne samo literature, s njom je zagrljen na ulici na omotu druge ploče, a onda slijedi ljubavna veza s kraljicom folka Joan Baez, čiji će bolni rastanak na zajedničkoj UK turneji 1965. godine američki režiser D.A. Pannebaker pretvoriti u jedan od najboljih rok‑dokumentaraca uopće. Ploča karakteristična naslova Another Side of Bob Dylan udaljava ga miljama od pukog protestnog stava svoje generacije i počinje dublje ponirati u vlastitu nutrinu koristeći različite poetske tehnike, uranjajući u religijsku simboliku i baveći se pitanjima univerzalnih moralnih dilema. Humor i ironija, zaumne poetske slike i simboličke metafore zamjenjuju direktnost protestne pjesme pisane za radnike i Dylan nastavlja proširivati svoje poetske, ali i glazbene utjecaje. To najbolje pokazuju pjesme poput Motorpsycho Nightmare i All I Really Want To Do, kao i I Don't Believe i Ain't Me Babe, u kojima bolno secira razlaz s voljenom djevojkom.

Prelaz s isključivo akustike ka težem električnom zvuku, posebno na ploči Bringing It All Back Home iz 1965. godine, širi njegove glazbene i pjesničke vidike, ali i predstavlja razlaz s njegovom starom publikom. Rađaju se antologijske pjesme poput Subterranean Homesick Blues, Mr. Tambourin Man (od koje će sastav Byrds napraviti istinsku uspješnicu), Gates of Eden, It's All Right Ma (I'm Only Bleading), It's All Over Baby Blue, koje ga dovode na top liste i osjetno proširuju njegovu publiku, ali i izazivaju poznatog etnomuzikologa Alana Lomaxa da sa sjekirom poleti na njegove kablove kad se uključio na struju na Festivalu Newport Folk 1965. godine.

Ali Dylan kao da je predodređen da bude ikonoklast, da ruši barijere i ne poštuje pravila igre, pa i same zabavljačke industrije. On nastavlja surađivati s vrhunskim majstorima poput bluz‑gitariste Mikea Bloomfielda i drugih i to rađa opet dva remek‑djela: Highway 61 Revisited i, gle čuda, dvostruki Blonde On Blonde, na kojima dodiruje električni bluz, klasični rok i R'n'B, i to rađa velike pjesme u kojima on prevashodno iskazuje svoj osobni nesporazum sa svijetom koji ga okružuje, ispituje svoje emocionalne veze ili filozofski spekulira. Sjetimo se samo Just Like A Woman i drugih, pa da se uvjerimo kako se on dalje razvija i proširuje svoje umjetničke vidike. A onda dolazi saobraćajna nesreća jula 1966. godine te se povlači i susreće s grupom Band za vrijeme hijatusa u Woodstocku. Sad su u igri i country i sve varijante američke glazbe, ali snimci ostaju u podrumu i tek će kasnije biti objavljene pod nazivom The Basement Tape. Ali rezultati tih utjecaja naknadne su ploče John Wesley Harding, pa country obojena Neshville Skyline (susret s još jednom legendom Johnnyjem Cashom) i Self Portrait, koju sam dizajnira, razvijajući kasnije svoj slikarski talent do mjere da priređuje izložbe po čitavom svijetu.

Paralelno je njegov utjecaj sve veći, on se koristi nadrealnim poetskim figurama, introspektivan je, često pod utjecajem psihodelije. Drugi ga prate u stopu, Lennon i Rolling Stonesi posebno, a tekstovi pjesama tih vrhunskih izvođača upravo pod utjecajem tog barda dobivaju dublja značenja i poetsku dubinu. Ako su već njegove izvedbe bile ponekad i hermetične, drugi od njegovih pjesama prave svjetske uspješnice – od Hendrixa do Manfred Manna i drugih, da i ne govorimo o onima koji su ga prepjevavali na druge jezike, nažalost, nešto premalo na one koji se govore u našim krajevima. Igra i u filmovima, piše vlastite scenarije, a pjesma Knocking On Heaven's Door iz filma Pat Garrett and Billy The Kid svjetska je uspješnica. Već je 1966. godine napisao neobičan i zanimljiv nadrealistički roman Tarantula, čiji je prijevod prije koju godinu objavio mali hrvatski izdavač “Šareni dućan”.

Osamdesetih i devedesetih, pa sve do danas, Dylan je, umjesto da uspori tempo, ubrzavao. I što više stari, a glas mu postaje sve “poderaniji”, kao da piše bolje i raznovrsnije. Ploče poput Desire (1976); Slow Train Coming (s gitaristom Markom Knopflerom ) iz 1979. godine recentnije Oh Mercy (1989) i one najnovije koje je brzopotezno snimao posljednjih godina uključujući i preradbe pjesama iz mape Franka Sinatre, njegove nikad prestajuće svjetske turneje u okviru koje je u više navrata održao vrhunske nastupe i u našoj regiji, potom serija radijskih emisija u kojima je ironično i znalački komentirao pjesme koje su na njega utjecale, napokon prvi tom njegovih Kronika, sređivanje vlastitih bootleg izdanja u seriji ploča koje opet otkrivaju umjetnika koji ima izvanredno široki spektar utjecaja i nepojmljivo veliku eriduciju, suradnja s drugim muzičarima i zajedničke turneje, slikarske izložbe u prestižnim galerijama, nastupi na filmu itd. pokazuju da je pred nama umjetnik epske širine i renesansnog profila.

Koga, eto i mi, ovdje dobro poznajemo i imali smo tu privilegiju da ga gledamo na koncertima, slušamo njegove najvažnije ploče, čitamo u prijevodima, gledamo njegove filmove. I koji nam je, barem nakratko, pokazao da iz ove tmine ima izlaza i svjetlosti i optimizma. Nadajmo se da će se svoje Martin gitare dohvatiti uskoro na dodjeli Nobelove nagrade i otpjevati neku od svojih predivnih pjesama.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!