Blago koje su Tuzli poklonili otac i sin

Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji

 

Piše: Ernad BAJREKTAR

Riječ džamija arapskog je porijekla i znači: sastaviti, spojiti, skupiti, staviti zajedno. Dvije tuzlanske džamije, Božije kuće, Poljska i Džindijska, stoljećima sakupljaju, sastavljaju i okupljaju duše željne Božije milosti.

Prva pripada najvećem tuzlanskom vakifu Gazi Turali-begu, koji je u Tuzli izgradio javnu banju, vodovod, han, musalu, musafirhanu, mnoge dućane i Gazi Turali-begovu džamiju, u narodu poznatu kao Poljska džamija. Turali-beg je pokrenuo prvu organiziranu proizvodnju soli, bijaše gazija, vičan sablji, ali bijaše još široke ruke i drugima od koristi.

Pored džamije, postoji turbe šejha Abdurahmana, iako neki kažu da u turbetu niko nije ukopan.

Helem, prenosi se kako je dobri u tom turbetu bio posvećen zikru, jedne večeri otišao je pokasno u Turali-begovu džamiju. Kada je došao, vidio je da gore svijeće i da svijet zikr čini. On se priključi u halku i uglas nastavi: “Huu, huu!” Kad se zikr završi, rekoše: “Hajde da sada klanjamo sabah kod Bejtullaha u Meki.” Jedan po jedan krenuše uz munaru, a i on za njima. S munare iščeznuše u gajb, onaj predzadnji se okrenu i reče: “Brate, pazi da ne posumnjaš!” I kao svjetlica iščeznu. Kada je posljednji otišao, krenu i ovaj naš pa ču neki unutrašnji glas kako mu šapnu: “Kako ja kao čovjek mogu letjeti?” Skočivši da poleti, pade s munare i poginu. Gdje je pao, napravljeno je turbe. Posumnjao je.

Usmeno se prenosi, a teško je vjerovati da je istinito, da je tu pokopan jedan od graditelja‑neimara džamije. Bijaše, navodno, ubijen jer nije napravio džamiju s kupolom, kako je valjda trebalo. Turbe je podigla Austro-Ugarska, a Tuzla ne dobi džamiju s kamenom kupolom. Uz samo turbe nalazi se par bijelih nišana. Pripadaju alimu koji je napisao najznačajniju i vjerovatno najizdavaniju knjigu namijenjenu muslimanima-Bošnjacima, ne računajući sveti tekst. Riječ je o kadiji Redžepu Muminhodžiću, autoru T'alimu-l-islama, koji je doživio više izdanja objavljenih u više od stosedamdeset hiljada primjeraka. Iz tog ćitaba učila su mnoga djeca, a možda i šejh Abdurahman načinom na koji je skončao život nekoga nečemu poduči.

Druga je džamija Hasana Čauša, nazvana po svom obnovitelju, ali je poznatija kao Džindijska. Sagradio ju je Turali-begov sin Mustafa Džindija. Džindije su vojnici-konjanici, vješti jahači, ali i vakifi. Mustafa je imao jedan čifluk u selu Dragunji i Moranjku u nahiji Jasenici kod Srebrenika. Dvije džamije, dva graditelja, oba od mejdana, iste krvi, otac i sin, Turali-beg i Mustafa Džindija. Beg sagradi džamiju, a njegovim putem krenu i sin Mustafa Džindija, što bar u ovom slučaju potvrđuje da niti iver pada daleko od klade, jabuka od stabla, niti je krv voda, kako god.

Turali- begova džamija izgrađena je od kamena, s kamenom munarom, nekada u polju, pa je zvaše Poljska, a sada u srcu tuzlanske čaršije. Džindijska džamija drvena je, s drvenom munarom, u najmanjoj tuzlanskoj mahali – Džindijskoj mahali. Haman da tako i dolikuje, otac je stariji od sina, kamen jači od drveta, a čaršija veća od mahale.

Jedna kamena, druga drvena, ali obje imaju istu “kapu” – četverovodni krov i blizu su slanih izvora. Sol je Tuzli dala život i ime, makar to ime bilo rimski “Salinea”, grčki “Jalos”, turski “Tuz” ili bosanski “Soli”, svejedno. Latini bi rekli: “Ime je znak”, a Tuzlaci bi još dodali: “Grad na zrnu soli.” Ovaj grad obilježen je solju, čak i njegove vode: rijeka Jala, Solina i skorašnje Slano jezero. Džamije spajaju ljepota, ista krv, isti cilj, plemenita namjera, ali i nevolja. Nalaze se u zoni slijeganja tla zbog eksploatacije slanice, što je dovodilo u pitanje njihovu budućnost. Sol je gradila i istovremeno rušila i razjedala Tuzlu. Ne da se vazda sastaviti dva hajra kao što su ove dvije Božije kuće i kao što su njihovi graditelji. Bijahu obje ugrožene kao što su bili ugroženi katolički i pravoslavni sakralni objekti. I kao da nam ove Božije kuće poručuju: Kad tone ova zemlja, tonut ćete svi s njom.

Ali, hvala Bogu, džamije još služe. Krase Tuzlu svojom ljepotom, a dijele i zajedničku nevolju. Ipak, insan ne zna u kojoj bi prije proveo trenutak tišine ili trenutak blagodati promišljanja. Ostade zapisano kako obični ljudi umiru jednom, a veliki dva puta: kada presele s dunjalučkog svijeta i kada nestane njihove ostavštine. Neki su ipak živi, umrli, a mrtvi nisu, svoja će djela naći na gornjem svijetu, i ostat će tako dovijeka. Njihovi su hajrati lijepi kao što je pjesma lijepa. A bilo je onih koji su kazivali kako je objekt ništa drugo nego pjesma pretvorena u građevinu. Koju bi pjesmu ovdje čuli? Možda Pod Tuzlom se zeleni meraja, ili Ječam žele Tuzlanke djevojke.

PROČITAJTE I...

Mora se priznati da je Nacrt manjkav i da ga treba doraditi, ali daleko od toga da treba biti odbačen. Svako ko studira ili je studirao na Univerzitetu Sarajevo svjestan je da je normiranje ponašanja studenata i profesora neophodno. Činjenica je da ima profesora koji pijani dolaze na predavanja, koji piju na fakultetima, profesora koji uzimaju mito i studenata koji ga daju (makar to bila čokolada “Milka”), studenata koji na predavanja i vježbe dolaze u šorcevima, studentica koje dolaze u odjeći koja više priliči “Zvezdama Granda”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!