BJEGUNCI IZ DŽEHENNEMA I ŽRTVE TRGOVACA LJUDIMA

Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve”, tvrdi Katarina Rajna, volonterka iz Njemačke

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U toku 2018. godine u Bosnu i Hercegovinu ušlo je oko 8.000 imigranata. Trenutno ih oko četiri hiljade boravi u našoj zemlji i riječ je, najčešće, o ekonomskim imigrantima. Oni nemaju nikakve identifikacijske dokumente, a uništavaju i sve dokaze o svom prelasku u Bosnu i Hercegovinu. Među imigrantima je zabilježen i manji postotak porodica i djece, a do sada nije zabilježen nijedan ulazak starijih osoba. Iz Službe za poslove sa strancima BiH kažu da je u posljednjih nekoliko dana smanjen pritisak na granice, tako da u Bosnu i Hercegovinu dnevno nelegalno uđe između 40 i 60 imigranata.

Međutim, statistike ne govore ništa o Željezničkoj stanici u Sarajevu, bijelom kombiju engleskih registarskih tablica i međunarodnim volonterima koji već mjesecima pomažu imigrantima, a oni ih svesrdno pozdravljaju znajući da s njima stiže i hrana. Statistike ne govore ništa ni o tri kanistera vode od 20 litara postavljenim na omanjem stoliću, pored kojih je mnoštvo plastičnih čaša neuredno ostavljenih u crvenoj plastičnoj gajbi. Ne govori se tu ni o imigrantima fino poredanim u dva reda koji strpljivo čekaju svoj red za večerašnjih čuvenih sarajevskih “deset u pola s lukom”. Doduše, ima tu i poneki kavgadžija koji je odlučio uzeti duplu porciju, sarajevskim ćevapima je teško odoljeti. Osmijesi su na njihovim licima. Vele, neka su pobjegli iz džehennema, pa gdje god da dođu, bit će im bolje. Na obližnji pločnik pozicionirala se grupa imigranata. Jedan od njih, iako i sam gladan, odlučio je svoj obrok podijeliti s raščupanim, neuhranjenim golubom koji je također došao potražiti svoju nafaku. Ko zna odakle je doletio.

OD INDIJE DO ITALIJE

Kailash Azgar svoje je putovanje počeo prije tri mjeseca. Dolazi iz sjeverozapadne Indije, grada Jalandhar. Kaže da većinu života nije imao posla, uvjeti za život bili su veoma loši, i to je glavni razlog zašto se odlučio na imigraciju. Ima 39 godina i nije oženjen. Kaže da je i za ženidbu potreban novac kojeg on nema. “Pogledajte, u Indiji živite od danas do sutra. Nemate nikakvog posla, nikakve perspektive, jednostavno gubite vrijeme i traćite život bez ikakve nade da će se stanje promijeniti. Sam sam krenuo na ovo putovanje, ali usput sam sreo ljude koji slično razmišljaju. U međuvremenu smo postali dobri prijatelji i sada zajedno putujemo. Cilj nam je Italija”, kaže Kailash.

U Italiji ga, tvrdi, čeka posao. Radio je kao radnik na građevini i u tom polju ima dosta iskustva. “Radio sam u Abu Dabiju i Kuvajtu tri godine. Sada je vrijeme da promijenim podneblje, a svi kažu da u Italiji ima posla koji se dobro plaća. Vidjet ćemo je li tako kada ondje stignemo”, dodaje Kailash.

Kada smo ga pitali kako je stigao u Bosnu, kazao nam je da postoje ljudi, šverceri, koji imigrante mogu prebaciti preko granice za 2.500 eura. Kaže da je avionom došao iz Indije u Armeniju, zatim iz Armenije u Srbiju. Trgovac ljudima ga je prebacio iz Srbije u Crnu Goru, a zatim u Bosnu i Hercegovinu. “Čovjek koji nam je pomogao da pređemo granicu uzeo je naš novac i naše pasoše. Sada nemamo dokumente. Bosna je veoma dobra zemlja. Ljudi su ugodni, policija je pristojna i veoma vas poštujem. Tu sam već 15 dana i nisam imao nikakve probleme ni s ljudima ni s policijom. Policija je veoma dobra, imigracijski ured je dobar, ne prave nam nikakve probleme. Generalno, mislim da je zakon u vašoj državi veoma dobar, i to je glavni razlog što imate tako uređenu državu. S druge strane, ljudi u Hrvatskoj veoma su nezgodni. Ovdje ne generaliziram, ali nisu ni približno gostoljubivi kao ljudi u Bosni. Hrvatska policija je veoma gruba, mnogo puta su nas tukli bez ikakvog razloga. Mom prijatelju je jedan hrvatski policajac slomio nogu, drugom su napukla rebra. Također, policija mi je uzela mobitel i sav novac koji sam imao uza se i to mi nikada nisu vratili. U Bosni mi niko nije pravio probleme ove vrste. Ljudi nam pomažu, donose hranu, deke i šatore za spavanje. U Srbiji sam bio samo dva dana, tako da s njima nemam ni ugodna ni neugodna iskustva”, tvrdi Azgar.

Kaže da ni sam nije tačno siguran kako će preći u Italiju. Čeka da se otvore granice Hrvatske kako bi mogao preći, međutim, nije siguran kada će se to tačno desiti. “Sada moramo biti strpljivi i čekati svoju priliku. Ja sam hinduist, a usput sam sreo i sprijateljio se s dvojicom muslimana, također iz Indije. Putujemo zajedno, ostavili smo sve predrasude u svojoj zemlji, neka se sada oni sukobljavaju i bore između sebe, nas to više ne interesira. Nas trojica smo postali najbolji prijatelji, oslanjamo se jedan na drugog, dijelimo sve što imamo, a bilo je trenutaka kada smo jedan drugom povjerili i svoje živote. Takve situacije vas zbliže i tako vam život podari najbolje prijatelje na veoma neočekivanim mjestima. Oni su sada moja ljubav i moj život”, naglašava Azgar.

Ali Mohtar dolazi iz sirijskog grada Tartus. “Mislim da sada već čitav svijet zna da je u Siriji rat. Međutim, ono što niko ko nije bio u Siriji ne može u potpunosti razumjeti jeste stepen uništenja sirijskih gradova i svega što se tu nalazi. Po svojoj prirodi nisam pesimista, ali tamo zaista nema života, makar ne sada i ne za mene. Imam 20 godina, smatram da je cijeli život preda mnom. Moji roditelji i članovi porodice koji su uspjeli preživjeti ostali su u Siriji. Kada sam krenuo, poselamili smo se, zaželjeli su mi sreću i pustili me. A ja nisam imao drugu opciju. Prije deset dana stigli smo u Bosnu i mogu vam reći da smo se iznenadili kada smo ugledali džamije i munare s kojih se uče ezani, a opet ste u Evropi. To su mi nekako dvije nespojive stvari, makar su bile dok nisam došao u Sarajevo. Sada sam se već privikao na ideju da u srcu Evrope postoje ovakva mjesta i ovakav grad. Na put sam krenuo prije godinu i po i moje finalno odredište je Njemačka. Ondje planiram upisati školu ili čak studij stranih jezika. Uvijek su mi bili privlačni engleski i njemački”, pojašnjava Ali.

PASOŠ, POSAO I DRŽAVLJANSTVO

On putuje s prijateljem već više od godinu. Prijatelj se zove Felah i godinu je stariji od Alija. Sreli su se u Turskoj. On također dolazi iz Sirije, iz gradića smještenog blizu sirijsko-izraelske granice. “I moja porodica je ostala u Siriji. Prije nekoliko dana Rusija je bombardirala naselje u kojem sam živio. Nadam se da je moja porodica dobro i da niko nije povrijeđen. Iako sam hiljadama kilometara daleko, opet sam zabrinut”, kaže Felah i dodaje da je Bosna veoma lijepa zemlja, ali da se u njoj ne namjerava zadržavati: “Vidite, tu nema posla. Iako je Bosna veoma lijepa, to je siromašna zemlja. Nas zanima posao, pasoš, državljanstvo, želimo se integrirati u zapadno društvo, gdje ćemo biti produktivni članovi. Neki su me prijatelji pitali zašto ne ostanem u Bosni, tu su islam, džamije, muslimani. Odgovorio sam im da je islam u mom srcu, a hrana i posao negdje drugdje, a ne u Bosni. Međutim, ljudi su veoma dobri i, ako bih ikada ostajao u Bosni da živim, to bi bilo upravo iz tog razloga. Bili smo jedno vrijeme i na istoku Bosne gdje su Srbi, nisu bili ljubazni i pristojni prema nama, bili su grubi i nimalo gostoljubivi, ali ipak nas niko nije tukao. U Hrvatskoj vas tuku ako vas uhvate. Mene su tukli devet puta, razbili su mi mobitel i oteli sav novac. Ali, neću odustati, pokušat ću ponovo. Sada nemamo ni novca ni hrane, međutim, ovdje nam svaki dan volonteri i dobri ljudi donose hranu. Uvijek se radujemo kada ih vidimo.”

Katarina Rajna dolazi iz Njemačke i jedna je od brojnih volontera angažiranih u pružanju pomoći imigrantima koji stižu u Bosnu i Hercegovinu. Ima 21 godinu i volontirala je i u sjevernoj Grčkoj protekle dvije godine. Vidjela je brojne kampove, ima iskustva s kriznim situacijama. Član je volonterskog društva i stalno su u kontaktu. Tako se organiziraju i obavještavaju jedni druge o broju imigranata i njihovim potrebama. “Meni su prije tri mjeseca kazali da nemaju dovoljno volontera u Bosni i Hercegovini, stoga sam došla ovdje. Radim kao medicinska sestra u Beču, a trenutno sam na godišnjem odmoru, pa sam došla da pomognem ovim ljudima. Mislim da je to najbolji način da provedem svoj odmor. Pomaganje drugima me ispunjava. S druge strane, to je moj protest na politiku koju Evropska unija ima prema imigrantima. U potpunosti se ne slažem s njihovom politikom i načinom na koji se odnose prema imigrantima. Da nema nas, ovi ljudi ne bi ništa imali. Mi im dajemo hranu, deke, lijekove, bez nas bi neki od tih ljudi do sada i umrli na ovom teškom i iscrpljujućem putu. Kada dođe zima, tada nastaju pravi problemi, jer temperature budu izuzetno niske”, objašnjava Rajna.

Njena je porodica u potpunosti podržava i finansiraju je kako bi pomogla što većem broju ljudi. Kaže da njeni roditelji imaju slična politička uvjerenja i stoga ima dobru komunikaciju s njima kada je riječ o pomaganju drugim ljudima. “Ljudi u Evropskoj uniji uopće ne razumiju s čim se mi ovdje suočavamo. Boje se onih stvari koje ne poznaju, a zapravo ne postoji stvarni razlog za bojazan. Ista je stvar i s islamofobijom. Morate nešto upoznati kako biste imali neki stav o određenoj stvari. Sve ovo vrijeme koliko radim s imigrantima nikada nisam imala nikakvo neugodno iskustvo. To su ljudi poput onih koje svakodnevno srećem u Beču na svom radnom mjestu, u kafiću, na ulici, dok stojim u redu u prodavnici. Kada bi ljudi u Bosni bili beskućnici i imigranti, bili bi u istoj situaciji kao i ovi ljudi kojima pomažemo. Isto vrijedi i za Nijemce. S tim što se Nijemci nikako ne mogu identificirati s imigrantima, i vjerovatno i zbog toga imate takvu politiku u Evropi. Oni su pretjerano bogati i nemaju osjećaja za ovakve slučajeve. Uopće ne mogu ni zamisliti kako je kada nemate krov nad glavom i kada nemate ništa da jedete. Nijemci, kao i većina naroda u Evropskoj uniji, žive pod staklenim zvonom u svoj svojoj udobnosti i bogatstvu”, kategorična je Rajna.

Ona dodaje i da sve svoje aktivnosti finansiraju isključivo iz privatnih budžeta i nijedna država ni vlada ne podržava ono što rade. “Pitam se zašto nam EU ne pomaže. Uvijek se govori kako je Bosna siromašna zemlja i nema šta za ponuditi, ali, kada sam ovdje došla, susrela sam se s nevjerovatnom činjenicom da ljudi u Bosni pomažu imigrantima više od čitave EU, koja i ne želi da zna za njih. Ovdje su svi tako fini i nikad nisam naišla na tako susretljive ljude. Nikad i ni na jednom mjestu mi nije bilo lakše raditi ovaj posao kao ovdje. Možda je to tako zato što ste i vi u proteklom ratu preživjeli sve te strahote, pa sada imate više razumijevanja. Isto tako, u Sarajevu imate sve monoteističke religije i njihove bogomolje, imate mnoštvo različitih kultura, i orijent i okcident, pa vjerovatno i zbog toga ljudi nemaju predrasude prema migrantima. To je veoma cool i sviđa mi se”, naglašava Rajna.

Jedna od volonterki dolazi iz Sudana. Već je godinu u Sarajevu i studira genetički inžinjering. Kaže da su na fakultetu napravili grupu koja pomaže imigrantima u Bosni i Hercegovini: “Odmah sam se prijavila, i to mi je bilo sasvim prirodno da uradim. Hvala Allahu, već dvije sedmice pomažem ovim ljudima. Svaki dan im podijelimo oko 500 obroka i svaki put se osjećam dobro. Islam nam svima nalaže da pomažemo drugima bez obzira na vjeru i naciju. Iz sveg srca ovim ljudima želim svu sreću ovog svijeta i da im Bog pomogne na njihovom putovanju kako bi stigli na željeni cilj.”

PROČITAJTE I...

Iako u knjigama nema zapisano kako se tačno uče tevhidi i mevludi, pravila ipak postoje i ona se prenose s koljena na koljeno. Žene koje ih uče nazivaju se bulama. O ovoj tradiciji kao i o samom pozivu bula razgovarali smo s nekoliko žena koje časno i dostojanstveno obavljaju ovaj poziv, a svojom borbom i snagom primjer su mnogim muslimankama

Osmanska vojska 1578. godine zauze Todorovo i grad se tako makar na tren riješio iskušenja prepustivši mu se. Bio je pust, sve dok nije stalno nastanjen tek od 1635. godine. Todorovo su više puta napadali Austrijanci, a 1682. godine porušila ga je karlovačka banska vojska. S oružjem se ovdje vazda drugovalo, što će isklesati mentalitet “ljutih” Krajišnika, koji se može opisati kroz krilaticu: “Što je zemlje turske i kaurske, zadrtijeg ne ima junaka”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!