Biti Srpkinja u Hrvatskoj

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

 

Povodom obilježavanja sedamdesetogodišnjice od usvajanja Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Međunarodnog dana ljudskih prava, Ambasada Švicarske u Bosni i Hercegovini i Obala Art Centar 10. decembra 2018. godine organizirala je specijalnu projekciju dokumentarnog filma Srbenka u režiji Nebojše Slijepčevića, dobitnika Srca Sarajeva za najbolji dokumentarni film i nagrade publike za najbolji dokumentarni film na 24. Sarajevo Film Festivalu. Riječ je o ostvarenju istovremeno jednostavne i specifične forme koje se bavi vječito aktuelnim pitanjem na ovim prostorima: kako je biti druge nacionalnosti, a živjeti u “tuđem” gradu? Odnosno, kako je biti Srpkinja u Hrvatskoj, ili Srbenka, kako dvanaestogodišnja djevojčica Nina u dokumentarcu kaže za sebe?

“Tema ovog filma, u širem smislu, jeste utjecaj rata na generacije koje dolaze, koje su danas djeca. S obzirom na to da na ovim prostorima često imamo osjećaj da živimo u zatvorenim krugovima i da se povijest ponavlja iznova i iznova, ne mogu zamisliti važniju temu od ove. Moj je otac doživio dva rata, ja jedan, volio bih da moj sin ne doživi nijedan…”, izjavio je Slijepčević u obrazlaganju odabira teme filma.

Nakon što je režiser Oliver Frljić režirao predstavu Aleksandra Zec u produkciji HKD Teatra u Rijeci, o djevojčici Aleksandri Zec, koju su u decembru 1991. godine ubili tadašnji pripadnici rezervnog sastava Ministarstva unutarnjih poslova Hrvatske, njegov kolega iz filmskog svijeta Nebojša Slijepčević kreirao je, snimajući probe tog teatarskog ostvarenja, dokumentarni film naslova Srbenka.

Prije početka same produkcije ovog dokumentarca, on je raspolagao s nekoliko teško prihvatljivih činjenica koje su već kao takve posjedovale izrazito dramatičan i intrigantan materijal za film. Činjenica je, dakle, da su ubice priznale zločin, da je riječ o uniformiranim osobama i činjenica je da su svi oslobođeni krivice zbog proceduralne greške koja se dogodila tokom uzimanja priznanja.

Iz ljutnje i ogorčenosti zbog relativiziranja ovog zločina i skrivanja razjašnjenja u kojoj je mjeri država bila saučesnik u njemu, Slijepčević je upalio kameru i došao na Frljićeve probe s ciljem stvaranja filma koji će se baviti podjelama u hrvatskom društvu, opterećenog nacionalizmom i ksenofobijom, a svakako očekujući negativne reakcije i proteste zbog predstave. Tako su, naprimjer, ispred ulaza u riječko pozorište prije premijere predstave publiku “dočekivali” hrvatski ratni veterani s natpisom: “Šta je s ubijenom hrvatskom djecom?”, što samo potvrđuje nespremnost ovdašnjih naroda da prihvate i stradanja drugih u proteklim ratovima.

Sasvim neočekivano za autora, na probama predstave nastaje cijeli film, jer se od četiri riječke djevojčice koje igraju u predstavi, a koje sada imaju jednak broj godina kao i ubijena Aleksandra, izdvoji Srpkinja Nina, čija unutrašnja psihološka napetost konstantno raste tokom intenziviranja proba. Ona je predstavnik novih generacija koje se rađaju na tlu zemalja bivše Jugoslavije, a koje, kao rezultat neizdržive nacionalne netrpeljivosti i sebičnosti, bivaju primorane odrastati u prostoru mržnje i s okusom osušene krvi u zraku. Takav prostor režiser gradi kroz intimne i iskrene razgovore s ostalim glumcima koji, također, iznose vlastita neugodna iskustva iz života – tokom odrastanja, mladosti i boravka u školskim klupama – ispunjena brutalnim nacionalističkim uvredama.

Efektnost u prenošenju ideje Slijepčević pojačava tako što fokus kamere sa scene prebacuje na bolna lica onih izvan nje, dok, naprimjer svjedoče potresnom zarobljavanju i mučenju porodice Zec, što, s jedne strane, razbija prepreku između pasivne publike i aktivnih glumaca, a s druge briše granicu koja razdvaja stvarnost i teatar. Time on jedan tragičan događaj iz stvarnosti analizira kroz njegovo oživljavanje na sceni i uz pomoć jezika teatra pokreće obračunavanje s potisnutom ratnom prošlošću.

Dok se, dakle, Frljićeva predstava bavi konkretnim slučajem i samim činom ubistva Aleksandre Zec i njene porodice, te se na taj način suočava s prošlošću, ovaj dokumentarac sukobljava se s hrvatskom sadašnjošću, u kojoj se spomenuti zločin i dalje ignorira.

Srbenka se ne bavi odnosom Hrvatske prema ubistvu Aleksandre Zec, već je to ostvarenje o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije.

Na koncu, ovo je dokumentarac o osjećajima djece srpske nacionalnosti koja danas odrastaju u Hrvatskoj, suočena s pokušajem nametanja kolektivne krivnje, ne samo cijeloj jednoj naciji već i njenim budućim potomcima. Sjedinjenjem Aleksandre koja je ubijena tjelesno i Nine koju društvo ubija psihološki i duhovno, a uz pomoć teatarskih proba kao svojevrsne psihoterapije, režiser zapravo dokazuje da rat na ovim prostorima još nije završen, čak ni za generacije koje su rođene nakon prestanka pucanja, granatiranja, doslovnog ubijanja. Jer se u ovoj dvanaestogodišnjoj djevojčici zabrinutog izraza lica mogu prepoznati svi koji su se nekad osjećali neugodno zato što su manjina, koji su barem jednom u životu bili suočeni s riječima: “Ninu na vrbe.”

Dok ostatak ekipe predstave suočavanje s jednom kolektivnom nepravdom okončava na sceni, Nina to teško breme u ličnom obliku nastavlja nositi i nakon spuštanja zavjese, što režiser definira u posljednjem kadru, u kojem ova centralna protagonistkinja napušta prostore pozorišta i s ruksakom na leđima odlazi niz ulicu.

PROČITAJTE I...

Najboljom predstavom proglašena je Sjećaš li se Doli Bel, koja je rađena prema djelu Abdulaha Sidrana, u režiji Kokana Mladenovića i u produkciji Kamernog teatra 55 iz Sarajeva. Mladenoviću je dodijeljena i nagrada za najbolju režiju, dok su za najbolje glumce proglašeni Gordana Boban i Emir Hadžihafizbegović za uloge u predstavi Sjećaš li se Doli Bel. Ovoj predstavi pripale su i nagrada za najbolje glumačko ostvarenje mladog glumca (Davor Golubović), te nagrada za najbolju epizodnu ulogu (Elma Juković)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!