Biti musliman

Identitet jednog čovjeka “čini” moralna biografija u nastajanju i mnoštvo sekundarnih pripadnosti. Kada dođe do sukoba između ovih dvaju identiteta, uvijek se treba opredijeliti za prvi, koji je supstancijalno moralni. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proći kroz život, vremeniti bitak, dunjaluk, odbacujući okove definicija – one donose napetost, zabludu i bespotrebne konflikte

Muslimanski grad sastoji se od četvrti s različitim rasama, vjerama, jezicima, piše Fernand Braudel citirajući u tu svrhu Paula Ricauta, koji 1668. godine opisuje pobunu u palači otomanskog padišaha: ljudi su u panici zaboravili zvanični osmanski i počeli vikati na maternjim jezicima.

“Jedni su dozivali na gruzijskom, drugi na albanskom, bosanskom, mingrelijskom turskom ili talijanskom.”

Sličan babilon opisuje I. B. Singer. Jedan od junaka Muškatovih (1950) smješten je tokom Prvog svjetskog rata u puku stacioniranom u poljskom gradu Pzemislu, zadužen za čuvanje zarobljenika.

“Bilo ih je svake vrste: mađarskih husara u crvenim hlačama, poljskih ulana s kalpacima urešenim perjem, čeških draguna s kacigama obrubljenim mjedi, bosanskih muslimana s fesovima… Govorili su doista babilonskom mješavinom jezika: poljski, bosanski, češki, jidiš. Rusi su se lomili od smijeha.”

Mađarski husari, poljski ulani, češki draguni, bosanski muslimani. Poljski, bosanski, češki, jidiš. Kakofonija, šarolikost, rat, pa opet, svako nosi biljeg po kojem ga raspoznaju. Što su osobenosti individualnije, rjeđe, sićušnije, one su, čini se, dragocjenije. (Ponovimo taj nagovještaj: ljepota se pokazuje u potankostima i rubovima, jednoličnost je tjeskobna, jeziva.) Postupak kur’anskog pripovijedanja o ljudima suprotan je: pojedinačno se prešućuje u korist općeg – moralne pouke. Kazivanje o Božijim poslanicima lišeno je epske raspjevanosti, a detalja skoro da i nema; nema ni datuma, lokacija, predmeta, sklonosti, genealogija što se poput džinovskih merdevina spuštaju s neba do svijeća biblijskih pisara. Pokoja riječ u otkinutom dijalogu, nagovještaj egzistencijalne problematike, mikrofon što je u glavi uhvatio šaputanje Bogu. Čovjek-u-svijetu, vjernik‑među‑nevjernicima. Šta nam Kur’an govori o jastvu? Bez svakodnevice i rutine, akcije su reducirane, motivi škrti, nema onoga na čemu danas baziramo svoje identitete: hobi, nacionalna pripadnost, tjelesni izgled, profesija… To je, iz aspekta kur’anskog kazivanja, sekundarno. Kod Ibrahima, a.s., nije bitna njegova frizura, način na koji je jahao konja ili kamilu, akcent kojim je govorio, narod kojem je pripadao, fizička vanjština, uspomene, bolovi. O drugim poslanicima znamo još manje, oni su samo simboli u funkciji didaktike, broj koji podsjeća Muhammeda, a.s., da u stradanju nije jedini. Ponekad nema ni imena, samo upečatljivi proplamsaj događaja u maglini epoha. Bitna je odanost tewhidu, bitna su djela. Kur’an potencira ontološko, a ne ontičko.

Identitet je nešto po čemu se razlikujemo od drugih, po čemu smo autentični. Pa šta onda znači biti musliman ako su sve naše zastave, naše buke, naše tvrđave sporedne, ako nisu dovoljno teške da ih upotrijebimo u postupku definiranja? Kur’an koristi vrlo široko određenje: vjerovati i činiti dobro. Ali ko može uzeti samo to za svoju posebnost?!

Iako historija muslimanskih civilizacija i kultura obiluje definicijama i insistiranjem na ontičkom, islam se opire svakoj definiciji. Musliman ni po čemu nije poseban, vjeruje i čini dobro, a ovo čak i nije definicija. Fundamentalne islamske dogme samo su prirodni okvir za jedan život koji ima blagodat da se odnosi prema svijetu. Iqbal, kojeg su oženili u šesnaestoj, i tako ga za čitav život lišili svih kompleksa, vjerovao je kako u temelju čovjekovog jastva počiva hudi, što je “iskra života u našem prašnjavom biću”. Sve ima taj hudi, čiji intenzitet razvrstava univerzum: Zemljin je hudi, naprimjer, jači od Mjesečevog i zato se Mjesec okreće oko Zemlje. Hudi se snaži samodisciplinom, ljubavlju prema Bogu i borbom protiv nepovoljnih okolnosti, a slabe ga redukcionizmi i parohijalnosti, jer je to čestica beskraja u nama.

Vjerujući u beskrajnog Boga, musliman se ne odriče svojih definicija i pripadnosti, ali ne dozvoljava da mu ona suzi alternative i iskustvo, ne dopušta sebi strah pred užasom slobode. U predgovoru za drugo izdanje Propasti Zapada, Spengler će zapisati: “Ko definira, taj ne poznaje sudbinu.” Ko definira, taj drhti od straha i reducira svoj životni put na malu, zasjenčenu odaju s navučenim zastorima. Ali musliman živi otvorenost po svaku cijenu, pekući svoj zanat slobode. Svrha njegovog života nije bezlično, neispunjeno, prosječno prebivanje u definiciji, već stjecanje iskustva. Odlaziti u svjetove i biti otvoren za dolazak svjetova. Jer je islam bezimen, beskonačan i kosmopolitski.

Islam ne negira ime postignuto definicijom (na njega gleda s tolerantnom blagonaklonošću), ali sam islam iznad je svakog imena i pripadnosti. U situacijama kada ime postane kriterij, na pozornicu stupa nasilje i magija. Međutim, čovjek teško podnosi život bez definicije i imena. Kako izmiriti sveto bezimeno i ime? Identitet jednog čovjeka “čini” moralna biografija u nastajanju i mnoštvo sekundarnih pripadnosti. Kada dođe do sukoba između ovih dvaju identiteta, uvijek se treba opredijeliti za prvi, koji je supstancijalno moralni. Musliman vjeruje u jednog i beskrajnog Boga i ne sputava se nikakvom definicijom osim da vjeruje u jednog i beskrajnog Boga kojeg mu je zabranjeno trpati u predodžbu ili u pojam.

Musliman ima vjeru prvog čovjeka, koji je tužan i usamljen stajao pod beskonačnim nebom i divio se beskrajnoj širini što je preplavila njegov pogled. Ima samo jedno pravilo da se bude musliman: proći kroz život, vremeniti bitak, dunjaluk, odbacujući okove definicija – one donose napetost, zabludu i bespotrebne konflikte. Biti bezimen, hrabar pred nepreglednošću, opasnošću svijeta.

Mahmud Derviš to je ovako vidio:

“Razlika između narcisa i suncokreta je razlika između dva pogleda na svijet.

Narcis pogleda u vodu i kaže: Ja sam ja.

A suncokret pogleda u Sunce i kaže: Ja sam ono za čim žudim.”

Prethodni članak

Uvijek može i gore

Sljedeći članak

MISLIOCI VODE

PROČITAJTE I...

Ne znam da li zbog ramazanske magije, žeđi ili što je to baš tako (položaj sela, blizina borovine, užegle trave, veliko čisto nebo), učinilo mi se da nikad ništa ljepše nisam vidio: prizor vode, pun ogromnih odbljesaka, romora kristalne muzike. Ako niste bili u Knežini, otiđite, to je raj na zemlji, na oko sat od Sarajeva preko naše lijepe Romanije. O, zašto nas više nema u našim dženetima

Tik do mene, ali ne u vodi, poluobnaženih grudi i “nogu raskrečenih kao steona krava”, leži vremešna gospođa. Zasljepljujuće šljašti od namljackane zaštitne emulzije, a dva šanera pohotno je gledaju. Vidim, ni ona nije ravnodušna. Okrećem glavu na drugu stranu i vidim, također u plićaku, tri podobro razgolićene, raskikotane djevojke. Gledam pravo, u vodu, i vidim strastvenu ljubavnu igru mladog para, praćenu mnoštvom radoznalih pogleda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!