Biti komunista u današnje doba neka je vrsta mentalnog oboljenja, ali ne samo to…

Kako su i na koji način “stiješnjeni” današnji neokomunisti, baš i nije najjasnije, pogotovo kada, primijetili smo ovih dana, podržani od opozicijskih stranaka i medija, imaju i slobodu i pravo prijetnjama i nasiljem nesankcionirano gušiti slobodu govora neistomišljenika i pojedinaca, navodnih pripadnika “režima”. Neće li biti da je ta umišljena klaustrofobija koju osjećaju ustvari jed, ogorčenje i žal tzv. sekularne, anacionalne i antinacionalne crvene buržoazije (i njenih ideoloških potomaka), koja je navikla da kao avangarda vlada nad “primitivnim zaostalim masama” i koja je, dolaskom demokratije i višepartijskog sistema, izgubila tu nasljednu privilegiju

Piše. Mustajbeg DRNIŠLIĆ

Proteklu sedmicu svjedočili smo pravoj renesansi ljevičarskog revolucionarnog duha. Drugovi su se digli na noge te prijetnjama, psovkama i ostalim verbalnim nasiljem branili lik i djelo maršala Tita. Nakon što su se salonski revolucionari na Facebooku ispucali, izgleda da je došlo do izvjesnog zamora materijala pa su pioniri konačno uspjeli napisati i nešto duže od psovke i prijetnje nasiljem.

Ističemo dežurne kolumniste iz Kazazovog “Saveza pionira Filozofskog fakulteta”, vječnog studenta Suada Beganovića s tekstom Lice intelektualca i pisca u pokušaju Amera Tikvešu s tekstom SDA s ljudskim, Titovim licem. Nije pomoglo prosipanje terabajta misli i stil koji pretendira zadiviti maturantice frizerske škole da njihove pionirske zakletve prodišu unutarnjom logikom ili nekim redom. Stoga, ne treba trošiti vrijeme na detaljno seciranje nebuloza u tekstovima koji su kontradiktorni u gotovo svakoj rečenici, ali da bi se razumjelo kakav psihogram predstavljaju, uputno je iz tog komposta patetike, revizionizma, malicioznih tumačenja i kompletnih budalaština izdvojiti dva-tri detalja. Ovaj dvojac vjerno i papagajski ponavlja teze koje su bitne za dekonstrukciju današnjih neokomunističkih stajališta i svjetonazora.

JED, OGORČENJE I ŽAL ANACIONALNE CRVENE BURŽOAZIJE

Kada Beganović u svom tekstu s omalovažavanjem piše da 7. muslimanska viteška brigada Armije RBiH nije odbranila ili donijela bilo kakve antifašističke vrijednosti, trebalo bi se podsjetiti da je to brigada koja je, među ostalim, jedna od najzaslužnijih za opstanak države tokom teške 1993. godine. Visoki borbeni moral, disciplina i požrtvovanost bile su odlike te jedinice koja je često korištena kao “vatrogasac”. Brigada je rijetko djelovala kao cjelina, često služeći kao temelj odbrane i ojačavanje ugroženih i uzdrmanih linija. I zato, kada se drug Beganović pita za koje je antifašističke vrijednosti zaslužna 7. muslimanska viteška brigada, može mu se odgovoriti: Za današnju slobodu u kojoj uživaš i radi koje možeš pljuvati po borcima i šehidima Armije RBiH, za državu Bosnu i Hercegovinu u kojoj imaš slobodu govora pa i sami život koji su ti spasili oni koji su stali na put velikosrpskom i velikohrvatskom agresoru.

Potpuno je isto i s Beganovićevom komparacijom Tita i Alije Izetbegovića, tvrdeći da se radi o dvama simbolima koji su nespojivi jer je Tito simbol antifašizma, a Alija nije. Donekle bismo se i mogli složiti u vezi s nemogućnosti komparacije Tita i Alije, jer da je Beganović svojevremeno pisao o Titu kao što danas piše o Aliji, ne samo da to ne bi mogao nigdje objaviti nego bi ga vjerovatno koštalo nekoliko godina robije. No, izgleda da Beganovićeva sorta slobodu govora ne ubraja u antifašističke vrijednosti.

Tikveša, pak, pronalazi izvjesnu ambivalentnost kod bošnjačkog nacionalizma (što je termin koji koristi za političko Sarajevo) prema komunističkim simbolima poput Tita, što ustvari smatra ambivalencijom prema samom antifašizmu. Štaviše, on proklamirani i dokazani antifašizam ratne Vlade RBiH smatra tek deklarativnim, a dokaz za to mu je izmišljena islamizacija Armije RBiH. Kako Tikveša tumači tu islamizaciju, nije naveo, ali ako uzmemo dosadašnje definicije u obzir, pod time se podrazumijeva pravo ljudi da se u situacijama na rubu života i smrti ponašaju u skladu s vlastitom tradicijom i uvjerenjima te pravo institucija i vojnih jedinica da im omogući tu slobodu.

Po toj školi mišljenja, samo onaj ko viče “Ura, drugovi!” dok juriša u smrt ohrabrivan od strane komesara s revolverom može biti antifašista, a nikako onaj koji uči tekbire. Isto je i s navodnom islamizacijom javnog prostora, koja kao sasvim nebulozan termin predstavlja nepoželjnu slobodu vjernika da se u javnosti ponaša, nosi i djeluje u skladu s vlastitim opredjeljenjima. Ispade da su i takva ljudska prava i slobode suprotne antifašističkim idealima drugova iz Tikvešinog bataljona.

Kada Tikveša piše o antifašizmu kao čistoj pragmi “bošnjačkog nacionalizma”, koji se, navodno, kamuflirao radi isplativosti takvog stajališta u odnosu na vanjske faktore, on ustvari legitimizira velikosrpske stavove. A agresor je razliku u načinu vođenja rata između Armije RBiH i pobunjenika, razliku između političke platforme ratne Vlade RBiH i genocidne politike separatista, razliku na terenu, pogotovo u smislu broja civilnih žrtava, sudbine vjerskih objekata i kulturnog nasljeđa itd. tumačio kao “muslimansku lukavost” nastalu radi nepovoljnih okolnosti, manjka naoružanja, neimanja saveznika i nedovoljnih resursa. “I oni bi kao i mi samo da su mogli i imali s čime”, bila je teza koju su željeli nametnuti.

Ipak, možda je za razumijevanje stvarnih pobuda ovakvih tekstova najilustrativnija Tikvešina podvala u vezi navodnog zanemarivanja ideala ZAVNOBiH-a od strane poslijeratnih “bošnjačkih vlasti”. Naravno, idealizirajući ZAVNOBiH (kojeg se niko i nikada od bošnjačkih političara nije odricao) kao mjeru svih stvari, prešućuje se ili namjerno zaboravlja da su, primjerice, upravo etničke kvote, a ne građansko društvo, tekovine tog ZAVNOBiH-a. Pri tome se problematizira i bošnjačka demografska većina, tačnije monoetničnost nastala, prije svega, kao rezultat protjerivanja i nemogućnosti povratka u prvim godinama nakon rata.

Kao najveći problem ističe stiješnjenost koju, navodno, osjećaju tzv. sekularisti, anacionalni i antinacionalisti i ugroženost “drugosti”. Kako su i na koji način stiješnjeni Tikveša i njegovi “drugi” istomišljenici, baš i nije najjasnije, pogotovo kada, primijetili smo ovih dana, podržani od opozicijskih stranaka i medija, imaju i slobodu i pravo prijetnjama i nasiljem nesankcionirano gušiti slobodu govora neistomišljenika i pojedinaca, navodnih pripadnika “režima”. Neće li biti da je ta umišljena klaustrofobija koju osjećaju ustvari jed, ogorčenje i žal tzv. sekularne, anacionalne i antinacionalne crvene buržoazije (i njenih ideoloških potomaka), koja je navikla da kao avangarda vlada nad “primitivnim zaostalim masama” i koja je, dolaskom demokratije i višepartijskog sistema, izgubila tu nasljednu privilegiju?

DOKLE, ZAPRAVO, IDE OVO KOMUNISTIČKO LUDILO

Zašto neokomunisti bošnjačkog porijekla pišu stupidarije, otkud im sva ta silina revizionizma i relativizacije, zašto de facto izjednačavaju Armiju BiH s VRS i HVO, odričući joj antifašizam, i zašto umanjuju legitimitet Vlade RBiH kroz optužbe za skriveni bošnjački nacionalizam? Zato što je to jedini mogući način da kod Bošnjaka u današnjem vremenu legitimiziraju jednu davno propalu ideologiju. Upravo je komunistička ideologija ona koju baštine, a njenu simboliku pokušavaju oživjeti kroz bajkovito mitologiziranje Tita, zaboravljajući da je nešto što je propalo i završilo u krvi i velikosrpskoj agresiji suludo i pogubno vraćati u život.

Zato je i moguće da se današnji navodni socijaldemokrati u vrijeme predizborne kampanje pozivaju na Tita, slaveći ga kao svog simboličkog zaštitnika. Jer, smatraju, oni tamo imaju Aliju, a mi imamo Tita. Na taj način suprotstavljaju ta dva politička simbola iz različitih historijskih epoha, ali u dnevnopolitičke svrhe. Zato i pokušavaju izložiti čitav bošnjački narod umjetnoj podjeli na antifašiste i nacionaliste. Zato većina Bošnjaka danas ima osjećaj da su nepomirljivo podijeljeni i žive u svojevrsnom mentalnom getu koji se realizira kroz neprestano etiketiranje neistomišljenika. I upravo je zato bitno da mladi ljudi shvate da je geto, nasreću, još uvijek samo mentalni i da ne treba upadati u brižljivo pripremane zamke umjetnih podjela i suprotstavljanja. A kada se ipak u zamku upadne, onda se vrišti mimo razuma, ali to nije kraj mukama jer tek onda neokomunisti započinju s udruženim hajkama.

Ako ste jučer bili etiketirani kao nacionalist, sutra će vam prišiti da ste fašist. Ako ste jučer bili pod etiketom radikala, sutra će vam prišiti da ste sljedbenik ISIL-a. Ako su vas jučer etiketirali kao potomka “Mladih muslimana”, sutra će reći da ste potomak ustaše. I zaista, s obzirom na to da Bošnjaci nikada nisu imali svoj fašistički nacionalni pokret (priklanjali su se tuđima), neokomunisti moraju sebi izmisliti nekog ustašu da mogu krenuti u juriš. Zato im je nova moda da Bošnjake optužuju da se priklanjaju ili čak slijede i primaju naredbe od radikalnih hrvatskih desničara iz Zagreba, da izjednačavaju Bleiburg i Srebrenicu i slične nebuloze. Koliko je to bolesno i van konteksta, govori i činjenica da se hrvatska desnica trenutno bavi omalovažavanjem Alije Izetbegovića i svega što on predstavlja kroz medije bliske HDZ-u. Naprosto, sa svih strana traju neprestani udari na zdrav razum Bošnjaka.

Ali, pustimo zakratko Titu i Aliju jer neokomunisti idu puno dublje u historiju ne bi li sprovodili čistke. Koliko su zastranili i upleli se u mrežu vlastitog ideološkog sljepila, govori nam i tvrdnja Amera Tikveše, koji je šejha Muhameda ef. Hadžijamakovića, jednog od predvodnika bošnjačkog otpora austrougarskoj okupaciji 1878. godine, kojeg su nakon okupacije Sarajeva osvajači surovo pogubili, proglasio “muslimanskim radikalom”. To nije radila čak ni Kraljevina Jugoslavija nakon 1918. godine, niti partizani nakon 1945. godine. Ustvari, to nije palo napamet niti Risti Đogi. Mi se ovdje nalazimo u realnoj opasnosti da sve što ima prefiks muslimansko ili bošnjačko bude označeno kao radikalno. Naravno, ako to dopustimo.

Ali, šta je tačno problematično u biografiji Hadžijamakovića? To što je bio derviški šejh, što je predvodio otpor stranom osvajaču i kolonizatoru, što je bio musliman, imao bradu, nosio turban, branio vrijednosti svog vremena, svog naroda i svijeta u kojem je živio? I kako tačno davanje imena školi po jednoj neosporno značajnoj historijskoj ličnosti i patrioti čini grad Sarajevo nacionalističkom sredinom? Pitamo se šta je sljedeće, problematizacija imena Gazi Husrev-begove džamije jer je isti bio osmanski osvajač i namjesnik, upitnost dizanja spomenika kralju Tvrtku I jer je dotični bio feudalac i time neprijatelj radnog naroda, rasprava u vezi sa suštinom “rodnih” odnosa u butmirskoj kulturi te da li treba u školama učiti o toj patrijarhalnoj zajednici? Dokle, zapravo, ide ovo komunističko ludilo, šta im je cilj osim ostaviti ovaj narod i prostor bez ikakvih vrijednosti osim onih njihovih?

Za to se vrijeme pozivaju na “Titovu infrastrukturu”, što odlično ilustrira već poslovičnu komunističku licemjernost gdje se svojataju pozitivne tekovine koje bi se realno desile i bez njih, kako su se desile širom poslijeratne Evrope, i to daleko bolje i brže u slučaju zapadnih demokratskih država. Istom se peru ruke od negativnih tekovina koje su nam samo komunisti mogli ostaviti u amanet, poput ogromnog državnog aparata, posrnule ekonomije, sveopće korupcije, kraha svih društvenih vrijednosti, nerješenih nacionalnih odnosa i sasvim nenarodne velikosrpske armije. Još se jednom pokazuje da biti komunista u današnje doba nije samo neka vrsta mentalnog oboljenja nego i velika karakterna mana, jer, da bi danas mogao propagirati tu vrstu ideologije kao legitiman politički izbor, mora se biti spreman na laž, potvoru i krivotvorinu.

PROČITAJTE I...

Nameće se "standard" po kojem Bošnjaci ne samo da ne smiju braniti državu ili sebe nego se nekome ne smije ni pričiniti da se branimo. To je pokušaj nametanja cenzure i autocenzure bošnjačkim političkim predstavnicima, čime se želi problematizirati i onemogućiti čak i samo obavljanje ustavnih obaveza izabranih bošnjačkih dužnosnika, kakva je, recimo, odbrana cjelovitosti i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, čak i verbalno. To je pokušaj potpune neutralizacije bošnjačke političke misli i djela i nametanje dvostrukih mjerila

“Nezamislivo je i pomisliti da bismo takvo što uradili, da ljudima koji su prošli sve grozote u borbi protiv četnika ponudimo da u seriji glume četnike. Niti smo to napravili niti bismo tako nešto ikada učinili. Osim toga, starosni profil demobiliziranih boraca nije ni odgovarao našim potrebama jer smo većinom tražili statiste između 18 i 30 godina, znajući da se u ratovima bore ljudi uglavnom te dobi”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Bosna 30.08.2017.

    Imao sam prije ,u toku i poslije rata sa tom sortom ljudi problema i ne vidim nikakvu razliku izmedju njih i cetnika.Samo jedan primjer-moj drug Bosnjak musliman redovno ide na godisnjice Neretve,Sutjeske,Igmanskog marsa…Voli covjek i danas Tita i Jugoslaviju,sta ces?Pricao mi je da su jednom na prolasku kroz gatacku i nevesinjsku opcinu vidili spaljene muslimanske kuce nasto je partizanka od 90 godina(!) iz Mostara koja ima muslimansko ime i prezime rekla”Neka i zasluzili su j..o ih Alija !”Svaku spaljenu kucu je psovala i odobravala cetnicima sto su poklali muslimane dok joj na kraju jedan mladji momak,ni malo ljubazno,rekao da usuti.

    Odgovori
  • Ibrahim 30.08.2017.

    Aferim i svaka čast za tekst ubodeno u bocu !!!

    Odgovori
  • Fatima 30.08.2017.

    Za procjenu relevantnosti ovog teksta (i ovog portala) je dovoljno što ovaj Mustajbeže-autor Mustafu Busuladzica naziva “neosporivo vaznom historijskom licnosti” u rangu s Gazi Husrev-begom i Tvrtkom I.

    Odgovori
  • Čampara 31.08.2017.

    Izuzetno dobro napisano i predstavlja stvarnu sliku ovih Bošnja antifa što još svršavaju na Tita i žive u Utopiji komunizma

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!