Biti Arap u Sarajevu

Kroz bh. svakodnevicu prolaze turisti iz arapskih zemalja, žene nose nikab, a muškarci tradicionalnu arapsku nošnju. Kako na njih reagira bh. javnost? Da li smo arabofobični? Novinarka i novinar našeg magazina preobučeni u tradicionalne arapske nošnje htjeli su to iskusiti na vlastitoj koži, stoga su prošetali ulicama glavnog grada BiH

Ovih dana u medijima često možemo čuti riječi poput islamofobije, arabofobije, burkinofobije, hidžabofobije i kakvih sve ne fobija koje haraju “modernim” zapadnim svijetom. Međutim, Sarajevo kao da ne pripada niti “modernom” Zapadu niti “zaostalom” Istoku, već je neka zasebna priča. Kažu da ko jednom dođe u Sarajevo poželi da ga više nikada ne napusti, upravo zbog topline i gostoprimstva njegovih građana. Da li su ova stajališta izgrađena na čistoj besmislici i mitu ili zaista imaju utemeljenja, pokušali smo se i sami uvjeriti.

Ponedjeljak je popodne. Izrazito sunčan dan, ne tako neobično za ovo doba godine. Na radnom stolu u redakciji čekale su nas tradicionalne arapske nošnje koje smo trebali obući i prošetati gradom. Bili smo uzbuđeni i pomalo nestrpljivi jer nismo znali šta nas čeka i na kakve sve nepredviđene situacije možemo naići hodajući ulicama itekako se razlikujući od ostalih građana. “Bilo je zanimljivo prekriti cijelo tijelo crnom nošnjom koja je imala samo prorez za oči. Razmišljala sam kako niko neće moći vidjeti moje reakcije ispod nikaba te mi je to davalo neki čudan osjećaj sigurnosti ako budem neozbiljna u komunikaciji s ljudima. Pomislih: ‘Edibu će biti mnogo teže.'” “Prvi put u životu stavio sam mahramu ‘arefatku’ i obukao ‘džalabiju’, dugu jednodijelnu bijelu arapsku nošnju za muškarce. Obukavši ovu odjeću, gledao sam na svijet potpuno istim očima, ali samo nekoliko trenutaka kasnije, kuharica s prvog sprata mi je jasno dala do znanja da taj isti svijet mene sada gleda sasvim drugačije. Pomislih kako će ovo bez sumnje biti zanimljivo i jedinstveno iskustvo.”

Izađosmo na ulicu.

U putu smo smislili da prve impresije građana izazovemo upravo u tramvaju iako je bilo sasvim atipično vidjeti potencijalnog arapskog milionera kako se vozi u dotrajalom tramvaju. Ušli smo na prva vrata kako bismo kupili voznu kartu očekujući da će nam vozač pokušati prodati tramvaj. “'Tu tikets’, pokušao sam imitirati arapski ackenat engleskog jezika. Nisam bio siguran koliko mi je to pošlo za rukom, ali me tješila činjenica što vozač tramvaja nije znao nijednu riječ engleskog. Iako sam imao sitnog novca, dadoh mu 100 KM, čisto iz znatiželje i kako bih vidio njegovu reakciju. ‘Sitno, sitno’, više će za sebe vozač. ‘Nemam ti ja, jarane, sitno’, ovaj put obraćajući se meni, glasno pričajući kao da ću bolje razumjeti meni nepoznat jezik ako glasnije i razgovjetnije priča. Vidjeh kako ga već oblijeva znoj ne znajući kako da se izmigolji iz ove njemu vrlo neprijatne situacije. Dadoh mu sitan novac, kao da sam ga razumio kada mi je rukom pokazivao na hrpu kovanica koje su podrhtavale pored dugmadi za otvaranje i zatvaranje vrata.” Uzesmo dvije karte i sjedosmo ne poništivši ih, kao što je inače običaj u tramvaju. Građani ne poništavaju karte čekajući revizore, a turisti često i ne znaju da se karta treba poništiti nakon što se kupi kod vozača. Zapravo, nismo poništili karte jer smo potajno priželjkivali da nas revizori uhvate da vidimo njihovu reakciju i da se suočimo s tom situacijom. Na naše iznenađenje, vozač i putnici nam pokvariše planove.

“Oooj, nisu poništili karte! Sad će ih odmah kazniti (revizori op.a.)”, reče sav žalostan vozač. Ko bi uspio objasniti Arapu kako da poništi kartu kad je na jedvite jade govorom tijela objasnio da nema sitnih para. Pošto se mi nismo obazirali na njegove riječi jer ih kobajagi ne razumijemo, on se u vožnji okrenuo još nekoliko puta sugerirajući i nama i putnicima da nismo poništili kartu. “Djevojka koja je sjedila ispred nas ustala je i zatražila kartu kako bi je poništila. Dala sam joj svoju kartu u nadi da će samo nju poništiti kako bismo vidjeli reakciju revizora zbog jedne neponištene karte. Međutim, vozač dobrog srca poput dobrog Samarićanina upozorio je djevojku da nam je prodao dvije karte te da obje moraju biti poništene. Na kraju smo morali dati i drugu kartu, što nam je potpuno poremetilo naše ‘zločeste’ planove.” Iako smo mislili da će svi jedva dočekati da neke tamo bogate Arape kazne revizori, odmah na početku našeg “putovanja” vozač tramvaja s ostalim putnicima razbio je sve predrasude o našem odnosu prema Arapima i nekoj, sada već u našim glavama nepostojećoj arabofobiji. Bili smo spremni izaći već na sljedećoj stanici. Međutim, blago kuckanje o naša ramena i riječi na polušpanskom, poluenglesko-bosanskom jeziku ostavile su nas bez teksta.

“Eksjuz mi mister, van kveščn, pliz”, reče gospođa koja je sjedila iza nas. Okrenusmo se i vidjesmo sredovječni bračni par kako nam se blago smiješe. Gospođa Šaha i gospodin Zijad nam odmah rekoše kako imaju jedan divan stan za rentanje na Stupu, tu odmah pored Ilidže – objasnili su nastojeći pridobiti naše povjerenje. Stan je, kažu, k'o lutkica, 40 kvadrata, samo 200 dolara mjesečno. Sredovječna gospoda valjda pomisli da smo i mi pripadnici arapske fukare jer se vozimo u tramvaju. Možda su samo bili dobrodušni i neupućeni ne znajući da Arapi u Sarajevu potroše za večeru toliki i veći iznos. Htjedosmo da ih se kutarišemo upitavši ih za vizitkartu. Nakon sočne psovke upućene samoj sebi, Šaha nam objasni kako nema vizitkartu. Izađosmo na idućoj stanici, ali i oni izađoše za nama. Objasniše da je stan pristojan i dadoše nam svoj broj telefona te ostadoše na stanici čekajući sljedeći tramvaj.

Od BBI centra krenusmo u šetnju prema Čaršiji. U Titovoj htjedosmo kupiti dva sladoleda, ali Enisa pomisli kako neće znati lizati sladoled zbog tkanine preko usta. Kupili smo samo jedan Edibu. “Van ajskrim”, zamolio je Edib pokušavajući na lošem engleskom izgovoriti stracciatella arapskim akcentom. Opet ponudi 100 KM, ali je ovaj put prodavačica imala sitnog novca. “Halal”, upita Edib. “Jes, ofkors, jašta je”, spremno odgovori prodavačica ne želeći se s nama upuštati u raspravu i široka objašnjenja. Nastavismo prema Čaršiji uživljeni u uloge koje su nam dodijeljene. Enisa je tipkala na iPhoneu isticavši zlatni sat na ruci, a Edib je znatiželjno posmatrao stare austrougarske zgrade kao da želi kupiti jednu od njih. Prolaznici su nas s osmijehom posmatrali, valjda sretni zbog spoznaje da su njihovi stereotipi tačni.

Međutim, Arapi su nas posmatrali čudno. Čini se da su posebno Arapkinje bile ljubomorne, valjda zbog Edibove visine i nešto svjetlijeg tena nego je to uobičajeno na Bliskom istoku. Činilo se da više predrasuda prema nama imaju drugi Arapi nego građani Sarajeva, iako su upadljivo i Sarajke zagledale i odmjeravale ovaj neobični “bračni par”. Ispred Vječne vatre zamolili smo neznanog momka da nas fotografira, što on ljubazno prihvati i okinu nekoliko fotografija trudeći se da napravi što bolju. Uđosmo u radnju intimnog rublja. Prodavačice nas gostoljubivo primiše iako su bile vidno posramljene nepoznavanjem engleskog jezika. Nisu nam pokušale prodati odjevne predmete po višim cijenama. Prema nama su se ophodile kao prema svim drugim kupcima. “Enisa primijeti četiri Arapkinje kako nešto probavaju u kabinama te mi signalizira da izađemo kako bismo izbjegli mogućnost razgovora na nepoznatom arapskom jeziku. Tek bismo onda bili osramoćeni i razotkriveni.”

Nakon toga smo svratili kod uličnog prodavača šešira. Iako je bilo više nego očigledno da smo turisti, prodavač je nezainteresirano sjedio u stolici ne obazirući se na nas. Tek kad smo upitali za cijenu, rekao je: “Seven.” “Euro”, pokušali smo ga “nagovoriti” da nas prevari. “No, no. KM”, reče prodavač.

Nastavili smo gegajući se prema Katedrali. Iz lokalnih kafića neko nam dobaci: “Baš ste lijepi”, a oni koji su bili spretni kao da su sasvim usputno fotografirali “ukazanje” Arapa u Ferhadiji. Ispred katedrale smo mamili poglede dvadesetak bjeloputih turista. Kao što je i red, stali smo i mi da se tu fotografiramo. Edib je zamolio jednog od prolaznika da nas fotografira, a ovaj je to ljubazno prihvatio. Taman kad smo htjeli krenuti dalje, jedan kolega novinar nas prepozna i srdačno krenu da se pozdravi sa nama. “Samo nastavi dalje, ništa nas ne pozdravljaj, vidiš da radimo”, kroz zube sam mu smrmljao dok se on uz osmijeh udaljavao. Upitasmo neke mlade djevojke da nas ponovo fotografiraju. Međutim, one nisu obraćale pažnju na nas, valjda su negdje žurile.

“City Pub” je bio naša sljedeća destinacija. Htjeli smo vidjeti kako će nas uslužiti uposlenici jedne od poznatijih sarajevskih kafana gdje Arapi s “arefatkom” i “nikabom” zasigurno ne zalaze tako često.

 

“Šta bi bilo najlakše da pijem pod nikabom”, zapitala se Enisa kojoj je limunada sa slamkom bila idealan izbor. “Mislila sam da će svima biti izuzetno zanimljiv način na koji pijem limunadu. Mada, kada sam vidjela da niko i ne obraća pažnju na nas, pomislih da bi možda bilo interesantnije da sam umjesto limunade naručila špagete. Ali zasigurno bih tada upropastila ovaj eksperiment.” Nakon petnaestak minuta provedenih u “City Pubu”, platismo limunadu i čaj od nane i izađosmo. Dok smo se udaljavali, složismo se da su konobari bili vrlo ljubazni, da su nam izdali fiskalni račun te da im je znanje engleskog jezika na zavidnom nivou.

Kolega koji nas je pratio, da se nađe u slučaju kakvih problema, pitao je konobara u “City Pubu” dolaze li im često Arapi.

“Ovo je prvi put da dođu ovako muž i žena, u po bijela dana. Navečer nam dolaze oni što vole da se ‘naroljaju’, ima dosta takvih”, objasni konobar.

Krenusmo prema BBI centru da vidimo šta nas tamo čeka. Usput smo pitali mnoštvo ljudi gdje se on nalazi, a oni su nam sasvim opušteno i srdačno objašnjavali trudeći se da budu ljubazni i susretljivi. Nabasasmo i na jednog stranca koji je govorio engleski jezik kao da mu je maternji, što je vjerovatno i bio slučaj. I on bijaše vrlo susretljiv i ljubazan. Ko će znati, možda on glumi Engleza, a zapravo je Vučićev špijun na tajnom zadatku u Sarajevu s ciljem da pobroji broj arapskih turističkih “osvajača” Bosne.

“Dok je Edib stajao na trgu ispred BBI centra, prišla sam grupi djevojaka koje su sjedile na klupi. Lagahno sam spustila torbu s arapskim natpisima pored jedne od njih i sjela. Vidjevši torbu, žena je sumnjičavo pogledala i malo se pomjerila. ‘Vidi jadnice’, reče jedna od njih. ‘Pa je l’ oni moraju oblačiti ovo bijelo? A vidi njega’, komentirala je ponovo ista. ‘A vidi ove jadnice’, ponovila je zagledajući me. Pratila sam je krajičkom oka, jedva suzdržavajući svoju hercegovačku krv da joj nešto ne kažem. Ali mi je u tom momentu pala na pamet bolja ideja. Skočila sam s klupe i brzim se koracima uputila ka Edibu ostavljajući torbu. Žena koja je sjedila pored mene također je skočila s klupe. Iako su se smijale, bilo je očigledno da im nije svejedno što sam ostavila torbu s ko zna kakvim sadržajem tu odmah pored njih. Tu se odmah pojavi jedan muškarac. Obratio se Edibu s pitanjem da li je torba naša. On klimnu glavom, uze torbu i nastavi dalje jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh. Trik s torbom ponovili smo i s prodavačicom na štandu ispred BBI centra. Bila je ljubazna prema nama i pokušala nam objasniti da nakit koji prodaje sama pravi od pravog kamena. Odabrala sam jednu narukvicu. Moj je ‘muž’ platio i dao bakšiš zgodnoj prodavačici. Torbu s arapskim natpisima ostavili smo i krenuli dalje. Odmah zatim nas je ljepuškasta plavušica zovnula i upozorila da smo zaboravili torbu. Smijala se, ili ‘muževljevom’ šarmiranju ili našem smotanluku.”

Zaustavili smo taksi. Čovjek srednjih godina govorio je dobro engleski. Odmah je uključio taksimetar. Pitao nas je koliko ostajemo tu i da li smo posjetili mnogobrojne ljepote i znamenitosti Bosne i Hercegovine. Spremno nam je pokazao video vodopada Kravice i izvora rijeke Bune na svom telefonu znajući šta Arapi najviše vole. Video je bio zaista prelijep te smo u tom trenutku shvatili da i mi zapravo volimo svoju zemlju više nego što smo toga svjesni. Taksista se pohvalio da vozi turiste na sve te destinacije i da nikad niko od njih nije ostao nezadovoljan. Nije bio nametljiv i svoje usluge nam nije sam ponudio. Tek kad smo ga upitali za cijenu jednodnevnog aranžmana i da li bi nas mogao on tamo odvesti u svom udobnom i nabrijanom mercedesu, kratko je odgovorio: “Ofkors.” Dao nam je vizitku i pitao koliko smo u braku i da li imamo djece. Pohvali se kako on ima dvoje i kako su uspješni u školi te da, za razliku od njega, pričaju perfektno engleski. Sasvim je usputno prokomentirao da većina Arapa ovdje u BiH ne nosi tradicionalnu arapsku nošnju upravo zbog klimatskih uvjeta. Ljubazno nas je poselamio naplativši nam iznos koji je pokazao taksimetar. Fin neki čovjek.

Iznenađeni činjenicom da većina Sarajlija nije nimalo arabofobična, uputili smo se nazad u redakciju. Možda je ovo dobra pouka da predrasude koje u posljednje vrijeme čitamo po medijima i društvenim mrežama nemaju uvijek utemeljenja u stvarnosti. Opušteno smo pričali na bosanskom jeziku zaboravivši da imamo arapsku nošnju na sebi. Ušetali smo u zgradu, a čuvar je skočio neočekivajući takve goste. Gledao je čas u nas, čas u torbe koje su u njemu vjerovatno izazivale veliku sumnju. Teško je bilo dokazati identitet iako smo pričali na bosanskom jeziku. Na kraju nas spasiše pres‑kartice i direktorica koja se u tom momentu našla na ulazu.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!