Bio jednom jedan bošnjački svjedok s “Beharom” u rukama, a govorili su mu da se pusti ćorava posla

Bio jednom jedan i volio sve bošnjačko, a kulturu i književnost posebno. Nako, mrven bio ulijevo, taman kol'ko mi paše, da jasno prepoznaje i ustašiju i četništvo, ali nije onaj patetični jugonostalgičar, nego eto, znao i šta su Uje i Čete i FGR. I valjda zato, ah, bio da promiče kulturne vrijednosti u Bošnjaka

(Sličnost je sa stvarnim likovima i događajima namjerna, iako ne potpuno vjerna)

 

Bila jednom jedna, puno voljela momka. Svi vrtjeli glavom: “Nemoj, bona, toliko veremit za njim”, a ona… k'o mahnito žensko. I uda se. Za njega. Gledala u njega k'o u televizor. Ma šta televizor, k'o u filmsko platno. Kinjio on nju, gledao je svisoka, omalovažavao pred svijetom, švrlj'o okolo, nije malo. Na kraju, otišao s drugom. Svijet k'o svijet, zavrti glavom, prevrne očima, i kaže joj: “Eto, bona, jesmo ti govorili!”

Bio jednom jedan, volio pojest. Svi vrtjeli glavom: “Nemoj, bolan, naudit će ti, popet će ti se guzica za vrat”, a on ni habera, k'o poguzija… Gdje god dobru hranu vidi, masnu i časnu, jallah! Kile se nagomilale, srce oslabilo, krvni sudovi… Damla ga strefila, leži on u bolnici, dolaze ga posjetiti, prevrću očima i govore: “Eto, bolan, jesmo ti govorili!” Ha je progovorio, veli: “Da mi se samo na noge osovit’, da mogu sam na janjetinu…”

Bila jednom jedna, voljela trošiti na haljine i nakit. Gdje god šta novo izađe, ona leti, kupi, nosi. Haljine, cipele, nakit, i sve tako. “Nemoj, bona, šta će ti tol'ko?”, govorio joj svijet. A ona ni habera, kupuje li – kupuje, ma sirotici se ne vele ni pošteno najest’, da se ne bi koji gram udebljala, da može obući sve što ima. Gizdala se tako ona i jednom došla kući nagizdana, kad lopovi unutra operišu. Mlatnu je, obandače i nastave, sve joj pokupe. Sirotica, kad je sebi došla, pogleda onu toaletu na sebi, a sva kuća isprevrtana, sav nakit pokraden, i haljine, i cipele, a ona će kroz plač: “Samo da se saberem, opet ću ja sve ono namiriti.”

Bio jedan pa pio, svijet mu govorio: “Eto, more se ponekad akšamlučit’, u posebnim prilikama i tako.” A on vazda volio. I glave mu došlo.

Bila jedna duga jezika, dobre duše, ali vazda joj jezik bio brži od pameti, i svi joj govorili: “Nemoj, bona, smisli, razmisli. Ali ona voljela kazati. I koštalo je. Verbalni delikt, kako se to lijepo zvalo u bivšoj zajedničkoj. Sve se svede na isto, verbalni delikt na poslu, u kući, u matere, u čojka, u svekrve, u medijima. Ne bude kriv ko je kriv, nego onaj ko iznese na bejan. Da ne duljim, skupo je koštalo.

Bio jednom jedan i volio sve bošnjačko, a kulturu i književnost posebno. Nako, mrven bio ulijevo, taman kol'ko mi paše, da jasno prepoznaje i ustašiju i četništvo, ali nije onaj patetični jugonostalgičar, nego eto, znao i šta su Uje i Čete i FGR. I valjda zato, ah, bio da promiče kulturne vrijednosti u Bošnjaka. Svijet mu govorio: “Pusti se, bolan, ćorava posla, ko je hajra od kulture vidio, de malo, žena, djeca, stan, rata… U životu treba biti racionalan.”

Objavljivao taj naš jedan časopis iz kulture, vehnuo nad njim i za njim, hajd, jedna muka dok sabira tekstove i žica priloge, još se nešta može i napisati da ga insan skine s vrata. Ali kad broj izađe, ide on čaršijom s tašnom pozamašnom, i kad se ko lijepo pozdravi, i ne prođe ono u mimohodu nego stane da se upita, on odmah za tašnu, pa onaj broj: “Evo, pročitaj, pa mi javi kako ti se čini.” I sve tako. K'o oni misionari Jehovinih svjedoka. Ili ono nekad oni istočnjačkih vjerovanja kad spopadnu nasred ulice insana, ni česna ni havijesna, da mu dokažu kako je nesretan i kako će pronaći i sebe, i istinu, i sreću, i sve ostalo u vedskim spisima. Istina, ovi su pokušavali prodati knjige za male pare, a on je dijelio ‘nako. Džaba. Pa haj mu izađi iz hatura i ne pročitaj. Ako se kreneš vaditi, tugaljivo te pogleda. Sljedeći put kad te sretne, širok osmijeh (zlatnog zuba nema), zove na kahvu i pita kako ti se sviđa. I za svaki slučaj prepita po tekstovima. Pa haj se provali i reci: Nisam čitao. Ili: Nisam čitala. A podebelo. I taman jedan pročitaš, ono te drugi Behar dočeka.

Bošnjački svjedok hoda okolo i utjeruje kulturu. Jer bošnjački identitet primarno je kulturni identitet i jedino se kulturom može očuvati i uzdići, mislio je. Književnošću. Novim i starim autorima. Pozorištem. Jedna mu, a dina mi i imana nije mu dušman, govorila: “De bolan, mani se, radi sportsku rubriku u kakvim novinama, na kakvoj televiziji, portalu, štancaj agencijske vijesti, žena ti se satra radeći, valja kuću kućiti, djecu hraniti.”

Jok, on za idealima, k'o ona gore za momkom, ili onaj za hranom, ili ona još jedna za haljinama, onaj za pićem, ona jezikara. Zaposli se on na jednom mjestu da može bez emocija zarađivati plaću. Dođe on šefu s emocijama i kaže: “Znaš, eto, značajno je što je taj i taj postao predsjednik te i te svjetske sile, ali meni muteber što je Mujo-Iz-Lješnikova objavio knjigu poezije.”

“Bolan ne bio, Arapsko proljeće, naftna kriza…”

“Uredniče, ali se u jednom selu kod Rogatice nakrivio onaj jedan jedini nišan što ga četnici nisu preorali. Uglavnom, bilo to, ja Hajro, on Bajro”, priča meni ovaj njegov urednik. Sreća, raziđoše se. U miru.

Tako je bošnjački svjedok vjerovao da, trošeći svoje vrijeme, energiju, a bogami i malo od imetka (valja kahvu u čaršiji platiti) – promiče bošnjačke kulturne vrijednosti.

Bilo oko njega nakog svijeta i polusvijeta. Polusvijet se isto vrzmo oko njega, ali kad vidi da ne može ogrebati dobre pare za honorar u kulturnom poslovanju, proš'o ga se. Opet mu svijet govorio: “De bolan, prođi se, taj-i-taj ti nije kakav pisac / pjesnik, jazuk papira.” Jok, ovo je bošnjačka kultura, stani mirno i čitaj. I govorio mu svijet: “De bolan, mani se, ovaj ti prepisuje, a ne navodi izvor, đoni.” Ma jok: “Dobar je, a znaš, ne mogu plaćati honorare, bitno je da se čita.”

Onda ovom bošnjačkom svjedoku jedan ters, kojem je sve bilo dozlogrdilo, kaže: “Ma, čovječe, bojim se da će se tebi sve to obiti o glavu!”

No, ne sluša bošnjački svjedok ni tersove, ni one koji mu nisu dušmani, ni jezikare. Nosa on u svojoj torbici knjige i časopise pa ih besplatno dijeli. Nagne se malo na onu jednu stranu, onu s torbom što preteže, i ha ugrabi priliku, pokloni časopis ili knjigu. Dok ga nisu govnjivom motkom po glavi. Sa šahara-dezenom. I zmajem na vrhu drške. U rukama autora i pjesnika iz istog onog njegovog Behara. E, šta ćeš mu sada na muku pristajati riječima: “Eto, jesmo li ti svi govorili?” Ili se kriti iza narodne mudrosti: Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju; ko s djecom spava, popišan ustaje.

Lakše kazati: “Dobro je, jarane, nek ti nisi futav ispao.”

I misliti s poukom: “Prevelika je cijena ljubavi, pogotovo ako je ljubav prevelika. Prema partneru, hrani, nakitu, piću, Beharu… Svejedno. Škola je skupa, drug.”

PROČITAJTE I...

Amir Hadžić, jedan od poznatijih balkanskih youtubera, u skoro svakom svom prilogu vrijeđa bošnjački narod, vjernike muslimane i islam kao vjeru. Za njega je Bošnjak onaj koji ništa tuđe ne poštuje, “drogira se, puši, olajava, omalovažava, pije alkohol, ali svinjetinu ne mezi”. Vrijeđajući temelje islamskog vjerovanja, Hadžić ide i toliko daleko u pokušaju da bude sarkastičan da izmišlja Allahove riječi, pa kaže: “Lijepo je dragi Allah rek'o: 'Zabranjujem vam da mezite svinjetinu dok pijete alkohol'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!