Bilo jednom ispred jednog granapa na jednom Džidžikovcu

Svi su iz džepova povadili ono siće što su imali. Skupilo se za flašu bez kaucije. Žednim pogledima ispraćan je najstariji dok je ulazio da pazari. Zamolio je prodavačicu da mu otvori flašu. I čim je izašao napolje, ispred svih ostalih, slasno je u nju pljunuo. Uslijedili su urlici nezadovoljstva, psovanje, zaklinjanje da niko više nikada neće dati ni banke za istu stvar. Pao je razlaz

Jutarnje sunce obasjavalo je vrh crnog i zlatnog penkala zataknutog za gornji džep poslovođe granapa koji je izašao napolje da zapali cigaru. Nakon napornog pomaganja prodavačicama, izašao je na svjež zrak da se malo rashladi, iako se uvijek mogao zavući u najdublji ugao hladnog magacina i ondje rashladiti, daleko od vreve i ljudi koji kupuju što im i treba i ne treba, sjesti na vreće deterdženta i zuriti u prazno. Napolju je ipak zanimljivije. Baci se pogled na neku odgovarajuću osobu suprotnog spola, sve se odmjeri od glave do pete brzinom munje, tu i tamo padne uzdah i komentar u bradu. Mahnuo bi poslovođa radnicama prekoputa, u apoteci, koje bi mu s osmijehom odmahivale. I kod njih je bila navala, lijekovi su išli kao halva.

Naš poslovođa nonšalantno je iz džepa svog plavog mantila izvukao “radničke cigarete”, slovenski “Filter 57”, koji se mogao prljavim prstima izvući iz kutije. Iskopao je stari “Ronson” upaljač na plin iz drugog džepa prepunog radnih naloga i raznorazne papirologije i slasno zapalio. Gledao je niz Džidžikovac, prema Velikom parku, ispraćao pogledom auta u prolazu. Prodavačice u granapu deverale su uglavnom s kruhom koji je ujutro bio najtraženija roba. Rezanje parizera bila je gnjavaža. Kako vaga nikada nije bila na željenom mjestu, pogled prema mušteriji obavio bi svoje: svako bi pristao da dobije nešto malo manje, nikad se ne bi desilo da bude više. Ako bi se, pak, i to čudo desilo, uslijedio bi osmijeh, kao da je mušteriji učinjena ogromna usluga. Svaka mušterija bila je na svoj način probirljiva kupujući kruh: neko je htio veći, neko najveći, neko reš prepečen, polubijeli, a neko i taj neki čudni “graham”. Neki su iz ko zna kojih razloga imali povlašten položaj, njih je vruć kruh čekao ispod tezge.

Prazne kašete za kruh brzo su se gomilale ispred granapa. Oni koji su debelo zakasnili kupovali su što se zateklo, koju polovicu ili frtalj bilo čega, jučerašnju kiflu… Na red su dolazili i likovi koji su umjesto kruha tražili pivo izbjegavajući platiti kauciju, obećavajući da će vratiti flašu nakon što je iskape ispred granapa.

Niko se ni na što nije žalio, sve je bilo tako kako jest i kako je moralo biti, jer nije moglo biti drugačije. Poslovođa je preko trotoara bacio čik koji se otkotrljao na sredinu ulice. Preko njega je prešao bijeli “Tristać” i odnio ga dalje. Pogled mu je pao na njegove plavom bojom uprljane dlanove od prebacivanja mlijeka u litarskim kesama. Pljunuo je u njih, razmazao dobro i obrisao ih o zadnji dio mantila. Pogledao je još jednom u nebo i vratio se nazad u tamu granapa, nazad u hladni magacin, u kojem ga je čekao njegov “solid state” tranzistor, za koji su gumicama bile pričvršćene dvije velike “Varta” baterije. Vrtio je stanice neko vrijeme dok nije nabasao na Zekerijaha Đezića i pjesmu Razbolje se šimšir list. I tu se vrijeme zaustavi.

Dosta kasnije kamion kompanije “Klas” došao je i pokupio kašete, ostavljajući iza sebe oblake dizela. Prazne flaše “Sarajevske pive” ostale su zaboravljene ispred prodavnice. Zelene i smeđe. Presijavale su se na suncu privlačeći muhe.

Poslovođa bi opet izašao, prepriječio ulaz i dobro se protegao. Apoteka je već bila zatvorena. Ispred trafike na uglu djeca su otvarala najnovije sličice fudbalera i nemarno bacala omote na trotoar. Poslovođa se sageo i pokupio flaše, stavio ih u gajbe iz kojih su bile izvađene. Dan se odužio. Što je više gledao na sat, bilo je sve gore i gore. Cipelom je nervozno gulio ugaženu žvaku koju je neko bacio na pod.

Djeca su opet došla da nakon odigrane fudbalske utakmice u školskom dvorištu popiju flašu “Deita”. Svi su iz džepova povadili ono siće što su imali. Skupilo se za flašu bez kaucije. Žednim pogledima ispraćan je najstariji dok je ulazio da pazari. Zamolio je prodavačicu da mu otvori flašu. I čim je izašao napolje, ispred svih ostalih, slasno je u nju pljunuo. Uslijedili su urlici nezadovoljstva, psovanje, zaklinjanje da niko više nikada neće dati ni banke za istu stvar. Pao je razlaz. Najstariji je zadovoljno sjeo na stepenicu ispred granapa i sam samcijat počeo ispijati “Deit”. Fol je opet upalio. Posmatrajući nepravdu, poslovođa priđe najstarijem sleđa i spuca mu čvoku uz debelu pridiku. Ovaj iskapi sve što je ostalo u boci, vrati je nazad prodavačici i ufati se noge.

Lice poslovođe, kao ni prodavačica, više ne postoji. Ni u sjećanjima. Tu su sada samo konture koje su zauzimale prostor i vrijeme. Ni granap više nije tu, ni apoteka, ni trafika. Ostao je samo asfalt u kojem i dalje žive uronjeni objekti utisnuti teškim kamionskim gumama za vrijeme ljetnih vrućina tih dalekih sedamdesetih. Ko baš želi da se zagleda, može primijetiti i zlato penkala, davno zdrobljenog, izgubljenog, nikad pronađenog.

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • hame 01.11.2017.

    veliko hvala, za istinski aspirin..
    rijetko dozivljeno osvjezenje, a Deit je bio deit..

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!