Bilješke s hadža (2): Eh, da ih Poslanik vidi

Mogao sam tu ikindiju klanjati u džamiji – tako sam prvobitno bio i planirao – ili barem sjesti negdje drugo. Mogao sam i ja zagalamiti, ili barem poprijeko pogledati braću koja su, svaki na svoj način, ležeći i glasno učeći, “ometala” klanjače. Mogao sam uraditi još štošta, ali bilo je suđeno da dođem baš tu i upoznam porodicu s ostrva Mindanao

Poslanikova džamija u časnoj Medini Munevveri ogroman je kompleks za kojeg bi se, naprvu, računajući i ogromno dvorište, moglo pomisliti da ga je nemoguće napuniti. Ipak, na svakom vaktu, barem u jeku hadžske sezone, kada dobar dio hadžija zijareti ovaj lijepi grad, džamija je dupke puna. S obzirom na to da živim blizu dva vještačka jezera, Ramskog i Jablaničkog, dobro mi je poznat prizor povremenog ispuštanja vode. Naime, čim vodostaj dovoljno poraste ili čak i prijeđe dopuštenu granicu, klapne na brani se podižu i višak vode istječe. To je i svojevrsni mamac za znatiželjne prolaznike koji se zaustavljaju i fotografiraju ogromnu vodenu masu bijele boje koja više nalikuje na mlijeko.

Sličan je prizor i ovdje. Nakon što stotine hiljada ljudi obave namaz u Poslanikovoj džamiji, ljudska bujica potom nahrne izlaziti i zaista je nalik na silne vodene mlazove koji polahko, ali sigurno istječu i odlaze svojim putem. Teče, tako, ta ljudska kolona, zapravo kolone, i po čitavih pola sahata, sve dok se na kraju ne prorijedi i posve utihne. Ipak, utisak je da se česma nikada ne zatvara te da uvijek ostane barem blagi curak koji ne dopušta da se ta metaforička tromeđa čovjek – voda – namaz utrne.

Bilo je još dobrih pola sahata pred ikindiju, a ljudski slapovi već su tekli, ovaj put ka džamiji. Nije mi se nešto dalo ulaziti unutra i tumarati džamijom tražeći slobodno mjesto. Namjesto toga, odlučio sam sjesti napolju, utaboriti se na nekoj od bezbroj prostirki i jednostavno uživati u pruženoj prilici. Vještački kišobrani koji, kad nije žega i sparina, izgledaju kao stupovi raskrilili su svoje latice nad dvorištem i priskrbili prisutnima kakvu-takvu hladovinu. Tehnički, to je zaista hladovina, ali je faktičko stanje takvo da se i tada poprilično teško diše od sparine. Kišobrani imaju na sebi i pokretne rotore koji uporno izbacuju hladnu paru. Kada se baci oko na ovaj domišljati rashladni sistem, posebno iz daljine, stječe se dojam da je u dvorište Poslanikove džamije sletjelo na desetke ogromnih leptirova i raskrililo svoja ogromna krila.

Gutajući prizore pred sobom, sjeo sam na ćošak prostirke, dovoljno da mogu nesmetano obaviti sedždu na njoj. Posmatrao sam valove ljudi kako poniru u džamiju. Zanimljivo, ali ne žure. Vjerovatno će biti gužve, hodanja po džamiji, zastajkivanja i razgledanja, ali na kraju svako nađe svoje mjesto i svaki se saf poravna kao pod konac. Na ulasku obuću stavljaju u plastične kese, u manje ruksake na leđima, ili je jednostavno ponesu u rukama. Prolaze i naše hadžije. Uglavnom su u manjim grupama. Nose lijepe sivkaste prsluke.

Do mene sjedi čovjek potpuno crne puti, a ispred mene su dvojica: jedan koji doslovno leži i drugi koji sjedi do njega i uporno pilji predase, poluglasno izgovarajući dove i zikrove. Osjetim da me ovaj do mene gleda, ali tek kada je siguran da mu ne mogu uhvatiti pogled. Kad nam se pogledi napokon sretoše, postidio se, počeo klimati glavom i treptati očima, kao da mi želi reći nešto, a ni sam ne zna šta. Pokušao je kazati nešto na francuskom, pa na španskom, no kako se ja s prvim ne služim nikako (drugi može proći), shvatio sam da pita odakle sam. Uglavnom, on je Musa iz Malija i tu je prvi put. Vrtim film po glavi i kontam šta znam o Maliju. Ništa. Mora da ima barem neki fudbaler! Bože, je li onaj Kanute njegov zemljak!? Dobar igrač bio, a i islam prakticirao. Ne smjedoh spomenuti, ali poslije saznadoh da sam komotno mogao.

Zaučio je i ezan pa se i dvorište skroz popunilo. Od ezana do ikameta ovdje se ostavi poprilično dosta vremena, tako da se bez žurbe može klanjati sunnet pa i proučiti poneki Jasin ili sahifa Kur’ana. Malijac mi pruža hurmu. Prihvatam ljubazno, a u sebi kontam: A, moj Musa, kud mi je sad uvali; pojest ću ja nju, ali kud ću s košpicom u ovoj gužvi?

Kao malu digresiju, da spomenem još nekoliko detalja vezanih za džematski namaz u Poslanikovoj džamiji. Ozvučenje je besprijekorno glasno i razgovjetno. Ipak, mujezin prenosi tekbire i ono što imam tokom namaskih ruknova izgovara, iako se i imam sasvim jasno čuje. Ono što se u Ilmihalu spominje kao ta’dilul-erkan, odnosno, lijepo i dostojanstveno obavljanje svih namaskih ruknova bez žurbe, ovdje je na vrhunskom nivou. Tako su ruku i sedžda dosta duži i komotniji od onoga na što smo mi svikli. Naravno, i učenje na rekatima je duže. Poprilično sam se iznenadio kada je imam sinoć na akšamu na prvom rekatu farza učio suru Kafirun (Kul ja ejju), a na drugom Ihlas (Kulhuvallahu). Čak sam na moment pomislio da se ne osjeća dobro te je zato skratio učenje, a tog razmišljanja bili su i još neki oko mene. Čim se preda selam od farza, ljudi se dižu i idu ka izlazu. Zapravo, preostaje još da se obavi dženaza ili dženaze. Poslije svakog namaza – vrlo su rijetki izuzeci – najavi se klanjanje dženaza (umrlom, umrlima, djetetu, djeci ili ženama, ovisno o slučaju), imam donese četiri tekbira, preda jedan selam i tek tada je s dotičnim namazom i zvanično završeno. Jasno, prisutni ne znaju kome su tačno klanjali dženazu, ali ako će biti kakva utjeha, mislim da to ne zna ni sam imam. Velik je grad, mnogo je svijeta u prolazu i najvažnije je da se dženaze obave (napomena: dženaza se piše s jednim slovom n, džuma sa jednim m, a selam s jednim l).

Zanimljivo, ali primijetio sam i to da moj dobri Musa iz Malija koristi tespih za zikr poslije namaza i uvijek ga nosi sa sobom.

Kad se oglasio ikamet za ikindiju, safovi su dodatno dotjerani i utegnuti. Tako je i meni zapalo da stanem između one dvojice ispred mene, onog što je ležao i drugog koji je poluglasno učio. Prvi se sada podigao u sjedeći položaj i tako pristupio namazu. Primijetio sam da su ga neki nutkali da prestane ležati i da tako oslobodi koje mjesto, na što je on ljubazno odmahivao rukom. Tako sam se našao na namazu između dva neobična čovjeka.

Čim je imam izgovorio početni tekbir, onaj što je stajao i bio mi s lijeve strane počeo je skoro naglas učiti ono što se redovno i uči. Međutim, kao da je imao poteškoća u izgovaranju. U početku sam mislio da su ga ponijele emocije. Trudio se da tečno i razgovjetno izgovara riječi i harfove. No, zapeo je. Nije mogao dalje od “ijjake”. Vraćao se nekoliko puta, počeo Fatihu iznova i opet zapeo na istom mjestu. Bože mi oprosti, ali pomislio sam da bi mogla biti džinska posla. Mučio se, mučio i napokon izgovorio kako treba, ali zapeo već na “mustekim”. Zapinjao je i na surama koje je pokušavao učiti, stenjao, uzimao dah, pokretima glave i ostatka tijela pokušavao da savlada prepreke. Na sedždi je gotovo jecao i izgovarao nešto na nepoznatom jeziku. Slično se ponovilo i na ostalim rekatima te sam postepeno shvatao situaciju. Imao sam osjećaj kao da je do mene glavni junak čuvenog filma My name is Kan.

Poslije namaza ostao sam posmatrati ljude kako izlaze iz džamije. Čovjek s moje desne strane, onaj što je sjedeći klanjao, piljio je u mene. Iz torbe je izvadio sok i pružio mi. Nešto kasnije, dao mi je i bombonu. Ne sjećam se kada mi je posljednji put neko dao bombonu i to mi je bilo tako simpatično da sam ga umalo zagrlio. “To mi je brat”, reče na nevještom engleskom i pokaza na onog s moje lijeve strane. Ispričao mi je ukratko kako je on paraplegičar, a brat mu ima jednu vrstu Daunovog sindroma. Živjeli su s majkom, ali je ona pred ramazan preselila (baš kao i moja). Od tada njegov brat samo spominje hadž i Poslanikovu džamiju. Dok mi je to pričao, brat mu je, sada sasvim glasno i s rukama i pogledom uprtim u nebo, uporno ponavljao “elhamdulillah”.

To me izbacilo iz kolosijeka. Na trenutak sam uplovio u neobjašnjivi svijet pitanja. Na čemu se on zahvaljuje? Šta, uopće, ima od života? Bog bi mu se, vjerovatno, smilovao i bez svih ovih emocija; zašto se toliko muči?

Srećom, brzo sam pobjegao iz tog svijeta i ista pitanja postavio sebi. Jesam li zahvalan? Kako provodim svoj život i koliko radim za ono što slijedi poslije?

“Kako ste došli na hadž?”, bilo je posve logično pitanje koje sam postavio više da pobjegnem od bujice misli koje su navirale.

“S nama je moja supruga. Ako imaš vremena, sačekaj da je upoznaš, trebala bi uskoro doći!”

Nisam imao kud osim da sačekam, a, iskreno, da sam i imao kakvih planova, rado bih ih otkazao. Čekali smo dosta dugo. Jedan brat uporno je šućurao i izgovarao molitve, a drugi me, svako malo, častio hurmama, vodom, bombonama… Nakon nekog vremena, iza leđa nas je poselamila prijatna žena osrednjih godina i prilično stidljivog držanja. Najprije im je pružila dvije kutije, a onda, pogledavši u mene, sve to pokupila u torbu i brzo se udaljila. Uskoro je ponovo došla, ali je sada iz torbe izvadila tri kutije i stavila ih pred nas, svakome po jednu. Braća su me pogledom i kimanjem glave nutkala da prvi otvorim. Bio je to skroman, ali lijep ručak ili, bolje reći, obrok. Nekoliko hurmi, banana, dvije kriške hljeba nalik na deblju palačinku, komad piletine i nekakva smjesa, valjda salata. Jeli smo i na neobičan način komunicirali pogledima. Drugi je brat svaki zalogaj propratio zahvalom Allahu i blagim naklonom prema bratovoj supruzi koja je sjela nedaleko od nas.

Preko oka sam posmatrao ovu ženu. S osmijehom je gledala, čas u muža, čas u njegovog brata i, čini mi se, sa svakim njihovim zalogajem rasla i pucala od sreće. I, što je ona više rasla, ja sam sebi bivao sve manji.

Mogao sam tu ikindiju klanjati i u džamiji – tako sam prvobitno bio i planirao – ili barem sjesti negdje drugo. Mogao sam i ja zagalamiti, ili barem poprijeko pogledati braću koja su, svaki na svoj način, ležeći i glasno učeći, “ometala” klanjače. Mogao sam uraditi još štošta, ali bilo je suđeno da dođem baš tu i upoznam porodicu s ostrva Mindanao, za koje, priznajem, nisam bio siguran ni da postoji.

Uspio sam u nekoliko navrata zakoračiti u Revdu i klanjati nafilu te proći pored Poslanikovog, a. s., mezara. Gotovo je nestvarno spoznati da koračaš samo nekoliko koraka daleko od njegovog časnog tijela. Uz njega su i njegovi vjerni prijatelji i pomagači, časni Ebu-Bekr i odvažni Omer. Kakva tri insana! Pitao sam se kako bi te tri ljudske gromade reagirale na nas, današnje muslimane, da kojim slučajem ustanu i stupe među nas. Odgovori koji su mi se sami od sebe nametali nisu bili ohrabrujući. Naprotiv, najblaže rečeno, bili su depresivni. Već sam zamišljao Omera kako isukuje svoju sablju i uzima stvari u svoje ruke, bez pardona i bez dlake na jeziku. Ebu-Bekr bi, mislim, bio blaži i staloženiji, što ne znači da bi nas ravnodušno posmatrao i pustio da tonemo još dublje. Nikako! Znao je i on pokazati odvažnost i čvrstu pesnicu, i to kad se najmanje očekivalo.

A poslanik Muhammed, a. s.?

Njegova reakcija bi me itekako zanimala. Iz onoga što sam učio i čitao o njegovom plemenitom životu, siguran sam da ne bi posezao za radikalnim potezima. To nije bio njegov stil. On je sve radio postepeno. Evo, sjetite se predaje u kojoj stoji da je prolazio pored mezarja i vidio ženu kako plače na mezaru. “Boj se Allaha i strpi se!”, rekao joj je. “Prođi me se, tebe nije snašlo ono što je snašlo mene!”, odvratila je i nastavila plakati za svojim umrlim djetetom. Poslanik, a. s., nije joj dolijevalo so na ranu, nije je ukorio niti držao pridike. Na iznenađenje nekih današnjih, nije joj zaprijetio ni Džehennemom. Mirno je produžio svojim putem. Kada su ženi kazali ko je on, postidjela se, potrčala za njim i pravdala se kako ga nije prepoznala. Nije se uvrijedio. Nije pokazao sujetu i osvetoljubivost. S blagim osmijehom koji ga je uvijek krasio, kratko joj je kazao: “Sabur se pokazuje kod prvog udarca.”

Siguran sam da mu se mnoge stvari kod nas ne bi svidjele, ali sam još sigurniji da bi našao najljepši način da nam na njih ukaže.

Duboko sam uvjeren da bi na toj ikindiji posebno spomenuo pa možda od dragosti i pomilovao po kosi braću s ostrva Mindanao, te se sa srdačnim pijetetom osvrnuo na ženu koja strpljivo i s osmijehom skrbi o njima.

Prethodni članak

ASISTENT MRŽNJE

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!