Bilješke s hadža (1): Posvuda su suzne oči

Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika

U životu i nije baš sve onako kako se prvobitno isplanira. Nekad ispadne lošije, a nekad bolje. Nerijetko, ipak, bude onako kako nismo mogli ni zamisliti, tek toliko da nas se uvjeri kako su naši planovi krhki i potrošni te da uvijek ima Neko čiji je Plan najpreči.

Podsjeti me ovakvo razmišljanje na kur’ansko kazivanje o stanovnicima naselja koji su se svesrdno i užurbano pripremali da već sljedećeg jutra iziđu u berbu svojih plodova. Reklo bi se da je za poljoprivrednike to posve rutinsko razmišljanje i djelovanje. Ipak, ovi nesretnici i nezahvalnici smetnuli su s uma, ili to nikada i nisu imali na umu, da spomenu Boga i sjete se Njegovog plana. Nisu to uradili pa nisu ni plodove ubrali. Čak su, došavši u svoje bašče i perivoje, pomislili da su zalutali. A nisu. Samo to više nisu bile iste bašče.

Kao i mnogi, za august sam bio splanio niz svojih internih planova. Ipak, došao je poziv koji se ne odbija. Stigao je od Ministarstva informiranja Kraljevine Saudijske Arabije. Vremena nije bilo mnogo. Čak nisam stigao ni da se pošteno zaibretim, a već sam sjedio u avionu. Neobična relacija: Sarajevo – Beč – Rijad – Džidda (od stotinu sam ljudi čuo da izgovaraju ime grada s “Džida” ili “Džeda”, pitao sam domaćine i rekli su da je ipak Džidda). Potajno sam se nadao da će iz Sarajeva biti barem još kogod za Džiddu. Uzalud. Mnogo sigurniji bio sam u opciju da će mi se neki “zemo” pridružiti u Beču, no i te su se nade izjalovile. Uskoro sam bio sam s desecima Arapa. Letjeli smo ka Džiddi, uz kraće ateriranje u Rijadu.

Nisam fan letenja i, iskreno, ni na najobičnijem se balkonu ne osjećam ugodno, ali mi je ovaj let prijao. Da li zbog opuštene družine koja je često spominjala Allahovo ime, da li zato što je kapetan prije polijetanja na mikrofon proučio putničku dovu (to me posebno dojmilo), ili zbog same svrhe putovanja – ne znam, ali sam uživao. Iako smo stigli duboko iza ponoći, zapljusnuo nas je vreli zrak Džidde. Brzo smo prošli neophodne kontrole i procedure, sačekao nas je brat Madžid i uskoro smo bili u hotelu.

Džiddu još nismo detaljnije upoznali. To je planirano nešto kasnije. Naprvu, da se primijetiti kako je grad dosta živ i dinamičan, što je, s obzirom na protok hadžija, ali i sam položaj grada, posve razumljivo. Osoblje hotela susretljivo je, a čim se iskorači napolje, taksisti ljubazno zastaju i nude svoje usluge.

Media centar je u sklopu hotela. Uredno i ažurno prate se i objavljuju sve nove informacije vezane za predstojeće hadžske obrede. Primjetno je da dobar dio ljudi u Džiddi zapravo i nisu domicilni stanovnici. Dominiraju oni iz Egipta, Jemena i Bahreina, ali i drugih zemalja. To se da vidjeti i prilikom posjeta nekom od raskošnih molova po gradu.

Ipak, ono što se nestrpljivo čekalo bio je polazak u Medinu.

Uskoro smo u autobusu i krećemo ka gradu Allahovog Poslanika. Dug je to put. Komforan i savremeno uređen, ali opet dug i zahtjevan. Isprva jako sunce, pa naoblaka, a uskoro i jaka kiša. Otprilike na pola puta pravimo pauzu, osvježavamo se i obavljamo namaz. Nastavljamo dalje, a pogled mi je još od početka negdje na pustom krajoliku. Da čovjek dođe u situaciju da mora provesti samo sahatak u onakvoj pustahiji i po onakvom zvizdanu, čini mi se da bi poželio da umre. A, onda, poput kakve strelice, doleti misao da je to taj put – možda ne u bocu – ali tuda je časni Pejgamber činio Hidžru. On i njegova vjerna sjena, čestiti Ebu-Bekr. Djeluje zaista nestvarno.

Koliko je ljubavi potrebno da bi se neko odlučio na taj teški put? Koliko je predanosti Uzvišenom Bogu nosilo to časno srce? Koliko je povjerenja i iskrenog prijateljstva bilo između njih dvojice? Koliko je neizvjesnosti pratilo cijeli njihov put? I, naravno, koliko je fizičke snage trebalo da se sve to realizira?

Da se razumijemo, i sam sam često bio u prilici da vazim o Hidžri ili napišem ponešto o tome. Dakako, radio sam to i trudio se dati sve od sebe da budem što jasniji i konkretniji. Ako sam možda i uspijevao u nakani, tek sada vidim da o Hidžri nisam imao potpune predstave. Zapravo, nisam bio ni blizu. Uvjeravam vas da je Hidžra mnogo više od svega onog što ste o njoj čuli ili čitali. Hidžra nije samo preseljenje ili putovanje. Naprotiv, to je vanserijski podvig Poslanika s kojim se malo šta može mjeriti.

Nije bez razloga baš Medina odabrana za novu destinaciju muslimana. “Ima u ovom gradu nešto posebno”, riječi su koje sam dosta puta čuo. Znao je to čestiti Pejgamber prepoznati, a znali su to cijeniti i ljudi ovog grada. I danas se to osjeti. S jedne strane, Medina je krcat i dinamičan grad, a s druge, opet, tih i ugodan. Nema bespotrebne žurbe. Ni kada se trguje, ni kada se raspituje za nešto, ni kada se ulazi ili izlazi iz džamije. Na svako pitanje slijedi vrlo srdačan i susretljiv odgovor.

Naravno, gdje drugo se zaputiti nakon smještaja u hotel nego u Poslanikovu džamiju. Lijepa i komforna, s prostranim dvorištem i s bezbroj mjesta za okrijepiti se studenom vodom. Vrijedi pokušati probiti se do Revde. Uskoro shvatam da to i nije bila pametna ideja, ali nema povratka. Tolika je gužva da se jednostavno ne može nazad. Povremeno dolazi do manjih naguravanja, a onda i sami policajci zaduženi za red oko Revde dadnu signal da se malo požuri. Uslijedi skoro panično trčanje. Kroz više od dva sahata napokon sam tamo, klanjam dva rekata i već me gurkaju s leđa da oslobodim mjesto.

“Babo, poselami Poslanika od mene”, sjećam se riječi mog sina, ali i mnogih koji su me ispratili na ovo putovanje. Gledam u zid iza kojeg leže njegovo mubarek-tijelo i tijela njegovih najbližih ashaba. Zar je moguće da sam mu tako blizu? Trebam ga poselamiti od moje djece, supruge, Dade, Amira, Esmira, Neske, pa drugog Amira, pa mog hadžije… Selamim, a već me gurkaju da požurim ka izlazu. Eh, da je barem jedan sahat, pa i cijeli dan pa da prenesem sve te selame i izlijem iz duše sve što se izliti može! Malo je mjesta na kojima proključaju tako jake emocije kao tu. Posvuda su suzne oči, a iz svakog grla prodiru salavati. Već po izlasku u dvorište na licima je vidljiva čežnja i nevjerovatna ljubav običnog vjerničkog srca spram našeg devletlije.

Ljubav koja se manifestira u svoj svojoj raznolikosti. Gledam te ljude i pokušavam dozreti odakle sve dolaze. Nekima piše na odjeći, a za neke se samo može nagađati, po izgledu ili po jeziku kojim govore. Promakne u toj masi i poneki hadžija u sivkastom prsluku na kojem lijepo, da ne može ljepše, piše “Bosnia”. Gledam te naše ljude. Bezbeli, oni koji su prvi put na hadžu ibrete se onome što vide i nastoje razumjeti svu tu šarolikost. Gledam u safu nekoliko Bošnjaka. Visoki i koščati, ali žilavi. Šta ih je sve tralo i pritiskalo, dobro su i u pameti. Stoje i ponosno selame svog Poslanika, dakako, prenoseći i selame onih koji su ih zadužili.

Ni u jednom se butiku ne može ni približno vidjeti takav spektar različite odjeće. Fokusiram se, za trenutak, samo na kape i pokrivala za glavu. Uvjeren sam da ih ima na hiljade različitih vrsta. Sjećam se riječi mojih džematlija koji nerijetko uzdišu za vremenom kada se u džamiju nije moglo bez kape, a ako bi se i desilo da neko bahne gologlav, zavezao bi barem kakav rubac po kosi. Eto, gledam kape i shvatih da sam gologlav. Tačno mi nije bilo drago.

Opazih pred sabah svog džematliju Sabita. Stariji je čovjek i prvi je put na hadžu. Znam da je pomalo usplahiren, ali mu zbog gužve jednostavno ne mogu prići. Ne ide ni da ga dovikujem preko mase koja je već formirala safove i dobro popunila džamiju. Nema druge nego ga sačekati poslije namaza. Tako će i biti. Čim prije, požurio sam ka izlazu i strpljivo čekao ne skidajući očiju s izlaznih vrata. Mi koji živimo na periferiji, gdje je malo svijeta, znamo se osjećati vrlo neugodno kad upadnemo u veću masu. Javi se neodređen osjećaj vrtoglavice. Nisam mario za to, nego sam uporno čekao i tražio Sabita. Našao sam kolege Sokića i Posavljaka. Naišao je i hafiz Zulić, moj školski jaran. Sudbine, da se ovdje sretnemo i ispričamo nakon toliko vremena. Izlaz postaje sve rjeđi, poput česme s koje pri kraju otpada tek poneka kap. Sabita nisam upratio. Nema veze, tražit ću ga na podne.

Već sutra nas očekuje odijevanje ihrama i put ka Meki. Ovakva temperatura (redovno je viša od 40) i ovakva gužva teško bi se izdržala na drugom mjestu. Vrijeme mi je za doručak pa moram preklopiti laptop i zadovoljiti se s do sada napisanim. Ipak, ne prije nego spomenem i ovo. Moje prve komšije s desne strane u hotelu su iz Španije, s lijeve strane su tri fina gospodina s Filipina, najviše vremena provodim s mladićem iz Egipta koji živi i radi u Njemačkoj, a cimer mi je profesor žurnalistike iz Albanije. Svi smo gosti Ministarstva informiranja.

Kada se zapodjene razgovor, pršte jezici sa svih kontinenata, a, bogami, ponekad se grana i rukama i nogama, ali se na kraju razumijemo. (Nastavit će se)

PROČITAJTE I...

Arapske vođe u Zaljevskim zemljama znaju da je potrebno muslimansko jedinstvo i u politici, i u ekonomiji, i u vjerskim pitanjima. Pošto su nacionalnosti, rase i klase u islamu sporedne, onda to ne mora biti Arap naravno. Ipak, djeluje kao da nekim arapskim vođama smeta ako to nije Arap. Jedini koji trenutno na političkom planu nešto pokušava uraditi na obnavljanju muslimanskog jedinstva jeste turski predsjednik Erdoǧan, ali mu neke arapske vođe to ne odobravaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!