Bilješka uz film “Ovo malo duše”

Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako

Jedan mali povod može biti pokretačka snaga da se rovi po manje zanimljivim fenomenima iz naše ne tako daleke prošlosti. O čemu je riječ?! Odmah po završetku Drugog svjetskog rata ondašnja vlast krenula je u izgradnju pruge Brčko – Banovići, a sve s namjerom kako bi učinila bližim, raspoloživim i iskoristivim rezerve kaloričnog banovićkog crnog zlata. Ideja o pruzi zamisao je ranijih političkih garnitura, a postojala je još prije Drugog svjetskog rata.

Pruga prolazi kroz teritorij današnje općine Srebrenik i bit će povod, uz kasniji magistralni put, nastanku modernog grada na obali rijeke Tinje, a podno planine Majevice. Najzahtjevniji poduhvat prilikom njene izgradnje predstavljao je 395 metara dugi tunel kod srebreničkog sela Tinja, kojeg je trebalo prokopati haman pa golim rukama. Jedini alat u početku kopanja tunela bili su: kramp, lopata, minerski čekić, a sikire su imali samo stručni mineri. U izgradnji tunela, nazvanog po planini Majevici, učestvovale su mnoge omladinske radne brigade: podrinjska, karlovačka, bihaćka, crnogorska, beogradska, zagrebačkog okruga, subotička, dalmatinska, hercegovačka, tuzlanska, sarajevska, skopska…

Sigurno je među naizgled nestvarnim brojem od šezdeset dvije hiljade uglavnom omladinaca koji su gradili prugu bilo dobrovoljaca motiviranih i nošenih euforijom, ali i onih koji su došli pod utjecajem atmosfere straha ili pod prijetnjom sile. Jer, šta bi jednom Beograđaninu značila neka bosanska provincijska pruga ako ne način da se sačuva nevolja, ili uvjet koji je omogućavao da se ostvari neka životna želja, primjerice da se upiše i domogne nekog fakulteta.

Tokom izgradnje pruge bilo je i njemačkih zarobljenika. Starije generacije “staničara”, kako se u Srebreniku nazivaju djeca koja su odrastala tik uz Željezničku stanicu, sjećaju se priča roditelja kako su njemački zarobljenici znali pokucati na vrata u kasnim satima ili u pauzama tražeći komadić kruha. Pojeli bi komad prohe ili kukuruze udrobljene u mlijeko i, kako su došli, tako su se krišom vraćali radovima. Vjerovatno je zbog tih njemačkih inžinjera, zarobljenika, na željezničkim stanicama Srebrenik ili Duboki Potok prisutan utjecaj alpske arhitekture, s naglašenim kosim krovovima i obrađenim drvenim strehama, sličnim onim iz austrougarskog perioda. Pruga nije nikad plavila, trasa je optimalno određena, u čemu se može prepoznati odraz njemačkog kvaliteta.

Minerska brigada sastavljena od 385 omladinaca i 250 starijih minera, uz pomoć ostalih brigada, probila je 15. augusta 1946. godine tunel “Majevica”. Tako je brdo, pod udarcima čeličnih mišica i mladalačkih ruku, prestalo biti brdo, a postalo rupa.

Pored ekonomskog značaja, pruga je povezala ovaj dio Bosne sa svijetom. Nakon probijanja tunela, Josip Broz uputio se iz Brčkog u posjetu omladinskim brigadama. U srebreničkom selu Rapatnica, kako su tada zvali i srebreničku Željezničku stanicu, održao je govor okupljenim graditeljima pruge i narodu iz okoline. Sasvim je izvjesno da je neko od Kenovića slušao taj govor jer je u prošlom stoljeću najviše stanovnika s ovim prezimenom rođeno u Rapatnici. Tu se svaki deveti stanovnik prezivao Kenović, to je njihova postojbina. Nakon govorancije, Maršal se uputio u posjetu samom tunelu, gdje je propitivao omladince: “Koliko imaš godina?”, a omladinci, dršćući od uzbuđenja, odgovarali su: šesnaest, sedamnaest, šesnaest, i sve tako.

Izgradnja tunela, a s njim i pruge, završena je za četiri mjeseca. Izgradila su ga golobrada djeca, prosječno svaki mjesec po sto metara. Prvi voz ušao je u njega 11. oktobra 1946. godine.

Vozom je iz Rapatnice otputovao i otac najpoznatijeg izdanka Kenovića, čiji će sin Ademir svjetlo dana ugledati u Sarajevu, a ne u Rapatnici.

Ali, nisu ljudi samo odlazili nego su i dolazili, a najprije su to učitelji, učiteljice, policajci, agronomi, ali i željezničari… Jedan od njih jeste željezničar Božić, zaposlenik u Željezničkoj stanici u Dubokom Potoku. Njegov sin odrastat će kraj željezničkih šina, svakodnevno gledajući vozove i prateći ljudske sudbine. Za njega su govorili, a poredeći ga s ostalom djecom: “Sva su djeca normalna, samo Ranko čita knjige.” Taj nekadašnji dječačić, a sada gospodin Ranko, predstavlja se ovim riječima: “I’m boy from Deep Creek, from Silvertown.” Zvuči kao citat iz kakvog vesterna. To je povod koji probudi znatiželju i iznenadi čovjeka, u istom trenutku, zamišljajući duboki muški bas, mašta dozove Clinta Eastwooda, koji poluzatvorenog pogleda, s vidljivim borama oko očiju, puši cigaru spremajući se da u svakom trenu, svojim mirnim rukama, potegne jedan od revolvera.

I dok je režiser filma Ovo malo duše, u kojem pruga predstavlja žilu kucavicu provincijskih dešavanja, porijeklom iz srebreničke Rapatnice, scenarist filma Ranko Božić sin je željezničara iz srebreničkog Dubokog Potoka. Nije samo ta zajednička tačka koja spaja režisera i scenaristu povod, zanimljivost iliti pokretačka snaga. Povod je Nihad koji se rano oženio zbog bolesti majke i na nagovor oca Ibrahima, a koji je mlad spoznao kako je čovjek teški hajvan, “i ono malo duše što ima, šejtan mu je dao da mu bude teže”. Povod je inteligentna Senada koja je vidjela Tuzlu i koja zna da li je manja Zemlja od Sunca i ko je stvorio čovjeka, povod je starac Jusuf koji u smrti vidi utjehu pa ponavlja: Još malo i ništa mi više neće falit, ili pijanac Latif što je propio otoman pa ne može sam izaći iz voza, povod je pas Pujdo koji je takva sorta da mu bez puške ne možeš ništa, naći će ga već neko u teretnom vagonu, a njegovo ime, zahvaljujući filmu, postat će sinonim za svakog bosanskog psa.

Bit će da je riječ o likovima ili nekadašnjim stanovnicima Ljenobuda, Kuga, Seone, Caga, Lika i drugih sela koja gravitiraju Željezničkoj stanici u sredini današnjeg Dubokog Potoka. Tu je sirotinju, djecu, poštare, težake, pijance, željezničare, učitelje gledao mali Ranko Božić, s njima je dijelio prostor i vrijeme, gledao je njihovo teško breme i životne nevolje, ali živjeti se mora isto kao i mrijeti, unatoč nevoljama. Taj svijet, pruga, Željeznička stanica, inspiracija su za film Ovo malo duše, koji će otvoriti Filmski festival u Kanu. S prugom se putovalo u svijet, putovao je film i s filmom duša ovdašnjeg bosanskog čovjeka. Vjerovat ću da je tako sve dok me ne demantira Ranko, iliti “little boy from Deep Creek, from Silvertown”.

 

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!