Bilješka o Sizifu, jaranu iz komšiluka

Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što stipendija presahne. Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise

Kako godine prolaze, sve se više pitam ko sam i šta sam, zašto radim to što radim, zašto mislim to što mislim, zašto se ne zaputim na neki pusti otok ili u neku drugu pustahiju i konačno krenem da se bavim ničim. Ne raditi ništa trenutno mi se čini kao nešto neshvatljivo i kvalitetno, ali kad bolje razmislim, morao bih se žestoko i krvavo naraditi da ne bih radio ništa, tako da ta opcija nekako i nije baš izgledna. Penziju sigurno neću nikada dobiti, jer ništa nikome ne uplaćujem. Teorijski, država bi nas mogla pogurati, ali i to je posao – valja obijati šaltere i iznova popunjavati iste papire svakog mjeseca. Ako, pak, završim na ulici, što ovdje nije neuobičajeno, morat ću opet raditi po cijeli dan, moljakati ljude za koji cent, povlačiti se s gitarom po podzemnoj željeznici i urlati hitove Šemse i Sinana. Mrka kapa, kako god.

Pitao se ili ne pitao, ujutro mi opet valja na posao koji sam sam sebi napravio. Zvijer je to koju više ne mogu kontrolirati, avion koji leti bez aerodroma na vidiku.

Mnogobrojni pozivi mojih roditelja krajem devedesetih da se vratim nazad kući, gdje me čeka sve opeglano i skuhano, činili su se privlačnim, ali već sam osjetio život otisnut iz gnijezda. Slobodan let i raznorazne akrobacije po mjestima o kojima sam mogao samo sanjati učinile su svoje. Moj prvi stan u Amsterdamu bio je veličine našeg podruma na Džidžikovcu, ali to mi nije smetalo da gledam naprijed. Najveći problem bio je kako upaliti tu prokletu veš-mašinu koju sam dijelio s komšijama, u koju sam nalijevao deterdžent za pranje suđa. Novčano potpomognut od holandskog društva, nisam morao raditi ništa što nisam htio – nisam morao ići na taj neki mrski posao svako jutro da mi neko drugi govori šta da radim. Obaveza je bilo, ali daleko je to od nečega što bi me prekomjerno opteretilo. Lijepo je bilo biti umjetnik koji još nije osjetio stvarnu realnost i brutalnost internacionalne scene. A kako ništa nisam znao o strani umjetnosti koja se odnosi na biznis, sve je mirisalo na debeli kolaps nakon što stipendija presahne.

Nespreman na izazove tegobnog i laktaškog svijeta savremene umjetnosti, a bez realne mogućnosti povratka u društvo iz kojeg sam otišao, krenuo sam praviti smeće i tražiti kompromise. Htio sam se prodati prije nego stvari dotaknu dno. Vadio sam se još neko vrijeme, bio interesantan kustosima koji su silom prilike morali popunjavati izložbe umjetnicima iz Istočne Evrope. Čak mi je jedan kustos u alkoholiziranom stanju rekao da sam tu samo zato što mu je tako rečeno. Super, pomislih. Istina je uvijek dobrodošla pa makar to bila šaka u nos, palica za bejzbol po leđima. Kao avion koji se srušio na prinudnom slijetanju, rasplastio sam se po velikoj površini sive zone neslućenih razmjera. Sve što sam radio do tada razasuto je na sve strane.

Ogroman hodnik moram proći da bih stigao do svog ateljea. Osim mene, u toj zgradi (koja čeka rušenje za nekoliko godina, gdje će bogati izgraditi nove kondominije) nalazi se još nekoliko firmi nepoznatih umjetnika (koji su namjerno isprljali svoje pantalone da bi svi vidjeli da su oni istinski umjetnici). Tu se nalazi i firma koja se bavi preprodajom opreme za restorane, uglavnom frižidera raznih oblika i namjena. Kako posjeduju nekoliko prostora, neko stalno mora prebacivati stvari s jedne strane na drugu. I tako po cijeli dan.

Sizifa sam počeo pozdravljati jer više nije bilo smisla da prolazimo jedan pored drugog a da se ne pozdravljamo. On je bradat, povisok, pojak, loše obučen, s kundurama nekoliko brojeva većim, s očima smještenim na samim rubovima lica, kao da je duh koji je pobjegao iz neke daleke boce. Sizif vozi viljuškar i razbacuje palete naokolo po cijeli dan. Sve to pakira, lijepi, trpa u kartonske kutije, radi cijeli dan posao za trojicu. Tu i tamo bismo zastali da proćaskamo, generalne teme, ništa opterećujuće. Svakodnevno u prolazu primijetim kako Sizif radi iste stvari koje je radio i jučer, kako gura to svoje tamo-vamo. Ponekad se neka pošiljka vrati polupanog stakla, a onda to Sizif mora popravljati, ponovo pakirati i slati. Nije on u toj firmi jedini koji se pojavljuje, dođe s vremena na vrijeme i jedan visoki mršavko, cvikeraš koji ljutito prdi po hodnicima, širi ruke kao na koncertu Miše Kovača i objašnjava Sizifu kvantnu fiziku.

I baš u tim trenucima, kada me Sizif prekine u razmišljanjima o propasti moje umjetničke karijere, resetiram kompjuter i sve vratim na početne pozicije. Krenu misli kako sam mogao ovo, kako sam mogao ono, kako je za sve kriv taj i taj datum, ta i ta godina, taj i taj rat. Raspolagati svojom mukom nije mala zajebancija. Svakim danom poželim barem jednom da se mijenjam sa Sizifom, da ga natjeram da me nauči voziti viljuškar, a ja njega kako se pravi umjetnost za druge, treće, četvrte, pete…

Prethodni članak

Kiša

Sljedeći članak

Računajte na nas

PROČITAJTE I...

Novembar je, tmuran, hladnjikav. Stare majke odavno su se zatvorile u kuće, a u opustjelim avlijama vidi se tek poneka mačka. Nigdje živog roba. Znam to stoga što svake večeri izlazim u kraću šetnju, zapravo svojevrstan tjelesno-mentalni trening: razgibam se kratkom i oštrom šetnjom, prohodam i uobličim konstruktivne misli koje mi se vrzmaju u glavi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!