Bilješka iz JNA i dva “luđaka u pokušaju”

Nakon podužeg i ko zna kakvog tretmana, sada već bivši “luđak u pokušaju” izlazi iz ordinacije vidno opamećen. I pokunjen. Razočaran. Bijesan. Dok izlazimo iz bolnice, istresa se na mene: “Ti si za sve kriv!

Koračam preko nepregledne piste za postrojavanje i razmišljam zbog čega li me je major Jankulov, oficir za bezbjednost, pozvao na razgovor. Jer, znam to iz iskustva drugih, kada Jankulov pozove nekoga na razgovor, to nikako nije dobro. Takav iz njegove kancelarije izlazi šutljiv, blijed i obamro. Ja, opet, nisam napravio nikakav prekršaj, izgred ili glupost. Ama, ništa. Dok prilazim paviljonu u kojem me Jankulov čeka, zaključujem da mi je zasigurno neko nešto napakovao, a kako ću se izvući iz “ni kriv ni dužan” situacije, dragi Bog zna.

Kucam, ulazim u kancelariju, salutiram i izgovaram frazu kako se javljam na raport po njegovom naređenju. Fiksira me bezizražajnim pogledom i nudi da sjednem.

– Kako si?

– Dobro, hvala.

– Drago mi je. Da odmah pređemo na stvar. U kasarni imamo devet narkomana i dvadesetak foliranata. Tvoj je zadatak, nakon što komisijski budu otpušteni iz vojske, odvesti ovisnike u njihova mjesta boravka, predati dokumentaciju u tamošnje Sekretarijate narodne odbrane, riječju razdužiti ih, potom ih odvesti kućama, uzeti uniformu u kojoj su došli i to je sve. Kada to uspješno završiš, a siguran sam da hoćeš, vodit ćeš ove koji glume da su gluhi, slabovidni ili ludi na VMA u Beograd. Na specijalistički pregled. I da znaš, tebe za ovaj zadatak nisam slučajno odabrao. Pažljivo si praćen i analiziran. I znam da ti to možeš. U međuvremenu, bit ćeš oslobođen dosadašnjih dužnosti. To bi bilo sve. Slobodan si.

Prvog ovisnika, zapravo poluretardiranog tipa koji je vrag bi ga znao kako prošao regrutaciju, vodio sam u Beli Manastir. Na autobusnoj stanici u Beogradu, umjesto direktno do Belog Manastira, kupujem dvije karte do Osijeka.

– Zašto kupuješ karte do Osijeka – začuđeno će.

– Da uštedim nešto para.

– A kako ćemo od Osijeka do Belog Manastira?

– Autobusom.

– Kojim?

– Ovim. Ovo je linija: Beograd – Osijek – Beli Manastir. Kontrolirat će nas samo pri ulasku u autobus. Više ne. A nama će ostati nešto love. Za sendviče, kahvu i cigarete.

– Čovječe, pa to je sjajno! Meni takvo šta nikad ne bi palo na pamet!

– Znam. Zato i vodim ja tebe, a ne ti mene.

I s ostalim ovisnicima bilo je manje-više isto. Sproveo sam ih do njihovih prebivališta bez većih problema. Ali, s folirantima sam se podobro namučio. A “luđaci u pokušaju” bili su najgori. S jednim takvim, nekim hojratom iz okoline Živinica, čekam u zakazano vrijeme ispred ordinacije. On se uzvrtio, pjeva, viče, histerično se smije, pali cigaretu. Nastojim ga smiriti, ali ne uspijevam. Iz ordinacije izlazi sredovječni ljekar i podvikuje: “Šta je, bre, ovo?!” Prilazim mu, izvinjavam se, objašnjavam da sam pokušao smiriti ga, da sam ovo, da sam ono, a on mi pokretom ruke daje do znanja da mu je sve jasno i da se ne umaram. Hojrat se cereka i puši, čak otpuhuje dimove ljekaru u lice. Ovaj klima glavom, kiselkasto se smješka i govori: “E, jado jadni! Pa zar ništa pametnije nisi mogao smisliti?! Hajde, ulazi!”

Nakon podužeg i ko zna kakvog tretmana, sada već bivši “luđak u pokušaju” izlazi iz ordinacije vidno opamećen. I pokunjen. Razočaran. Bijesan. Dok izlazimo iz bolnice, istresa se na mene: “Ti si za sve kriv! Sve si upropastio! Budalo! Kretenu! Idiote!” Šutim. Rado bih ga prebio, ali nije ni vrijeme ni mjesto. A i besmisleno je. Ništa time ne bih napravio. Brine me njegovo stanje. U teškom je afektu i spreman na sve, pa i na bijeg, a to ne bi bilo dobro. Odlučujem blefirati. Hvatam ga za nadlakticu, probijam se kroz salve psovki i uvreda kojima me zasipa, unosim mu se u lice i vičem: “Hoćeš li da pobjegneš?! Ako želiš, bježi! Neću trčati za tobom!”

– Pustio bi me – on će u nevjerici i naglo umiren.

– Da. Razmatrana je i ta opcija. Pitao sam Jankulova šta da radim u slučaju tvog bijega. Rekao mi je da, dođe li do toga, obavijestim civilnu miliciju, a oni će informaciju o tvom bijegu proslijediti dalje. Rekao mi je i to da će se u roku od odmah aktivirati sve službe i krenuti u potjeru. Bit ćeš uhapšen vrlo brzo. Potom pritvor i istražiteljsko rešetanje, pa Vojni sud u Nišu i, na koncu, zatvor. Godina najmanje. A dok ti bježiš kao zadnja budala, ja odoh u fini restoran, tu u blizini, na gurmansku šniclu, šopsku salatu i hladno Nikšićko pivo. Eto, to bi bilo to. I? Šta si odlučio?

On obori glavu, kratko zašuti, potom me pogleda blijedo i nemoćno i gotovo plačnim glasom prošaputa: “Mogu li i ja popit’ pivo? Žedan sam.”

Ovo sam, a i još štošta, ispričao nedavno izvjesnom usputno-prolaznom ahmaku nakon što je, ničim izazvan, izbaljezgao infantilnu šupljaru o tome kako je, glumeći luđaka, izvarao konzilij ljekara na VMA. I bio otpušten iz vojske. Pogledao me je blijedo i nemoćno, baš kao i živinički hojrat svojedobno, okrenuo se i otišao. Možda i on na pivo, ko zna.

PROČITAJTE I...

– Senade, upali televizor! Ima film Partizanska eskadrila – dovikuje Gaja kao s brda na brdo i razbija pamučnu i okrepljujuću tišinu. Nikada nisam dokraja odgledao ovaj film. Naprosto nisam mogao. I vazda sam se pitao šta li je Šibu Krvavca natjeralo da snimi infantilan, apsolutno nerealističan i, shodno tematici koju tretira, za zdrav razum zaista uvredljiv film.

Bila nedavno moja kćerka na specijalističkom pregledu i daje mi ljekarski nalaz. Između ostalog, čitam i ovo: “Nakon majčine smrti, otac ih je napustio.” – Šta je ovo – pitam je i pokazujem na inkriminirajuću formulaciju. – Vjeruj mi, nije do mene. Pokušala sam objasniti doktorici šta se dešavalo nakon mamine smrti, ali ona je ipak napisala to što je napisala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!