Bikovi se nemaju čega stidjeti: Ilahije, kaside i koride

Prisustvo približno 50.000 ljudi na jednom prostoru jeste događaj koji ne može biti zanemaren. Međutim, diskutabilan je dolazak nosilaca javnih dužnosti na takve događaje. Mediji se lijepe za te prilike. Razočarani prisustvom ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvada Kurića i državnog ministra komunikacija i prometa Ismira Juska na mjestu na kojem se, po nekima, zlostavljaju životinje i otvara prostor za neukus, šund i prizore kojih se grozimo, u dilemi smo šta ih je vodilo pa su odabrali Čevljanoviće

 

Piše: Alma HADŽIĆ

U jednom nevesinjskom džematu, pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu, na ramazanskoj praksi softe odluče pripremiti prikaz sekvence iz života Muhameda, a. s.

Odlučili su se za dramatičnu scenu pred samo preseljenje na ahiret hazreti Pejgambera.

Poznata scena u kojoj ashab Ukaš traži da mu Poslanik, a. s., izmiri dug.

Kako bi još jednom zagrlio Poslanika, a. s., Ukaš je pred okupljenim ashabima tražio da mu Poslanik, a. s., namiri dug tako što će ga bičevati, jer je Poslanik, a. s., Ukaša, kada su bili u nekom pohodu, nehotice ošinuo bičem.

Zgroženi ovim Ukaševim insistiranjem, ashabi su nudili novac, deve, bilo šta, samo da se Ukaš prođe svog nauma. Na kraju, kada je Poslanik, a. s., razgolitio prsa i bio spreman primiti udarce, Ukaš je pao na njegova prsa i priznao jecajući da se poslužio varkom jer je uvijek želio nasloniti glavu na njegova mubarek-prsa. U džamiji u malom nevesinjskom selu džematlije su bez daha pratile ovaj igrokaz, a u trenutku kada po predlošku Ukaš – odnosno mladić koji je uprizorio njegovo insistiranje da bičuje Poslanika, a. s. – jedan džematilja je skočio i zavikao: “Ljudi diž’te se, ovaj će nam ubiti Pejgambera!”

Ostala je ova scena kao lijepa anegdota, prepričava se i nanovo izaziva smijeh.

Iza gorljivog i zanesenog žara našeg džematilje u jednom seoskom džematu da u džamiji nakon hiljade godina od kada se događaj koji je kroz igrokaz predstavljen zbio bude spreman braniti Poslanika, a. s., krije se njegova vezanost, potpuna predanost onome što je Muhammed, a. s., donio. Pripadnost onima koji su prigrlili islam, naklonost univerzalnom identitetu islama.

Možemo i zamisliti tog džematliju. Koštunjav, izboranog i preplanulog lica, s nabreklim žilama na rukama od napornog rada. Uredan je, u košulji. Čist. Na glavi neizostavna “francuzica”.

Ova scena povukla se iz sjećanja nakon što je prije nekoliko dana društvene mreže obišla snimka na kojoj se pod šatorom na Čevljanovićima vidi kako se jedan naš dedo, identično obučen kao opisani džematlija iz nevesinjskog sela, snebiva dok oko njega oskudno obučena plesačica nemilosrdno ističe svoje tjelesne atribute, a sve u namjeri da za to dobije novac.

Snimak pokazuje da dedo ne zna kud bi.

Da dira, nije pristojno i ne priliči mu. Opet, đavolska ponuda je nadomak ruke, pa ipak ne uspijeva odoljeti. Porivi nadjačavaju ono što on jeste. Miran, porodičan čovjek, vjerovatno se već hvali s unucima. Snimljen je. Okrutnost društvenih mreža pada na njegova pleća.

Taj čovjek, koji je, pretpostavljamo, sav svoj vijek mirno i tiho živio, postaje predmetom ismijavanja, zluradih komentara i sočnih vrijeđanja. Ljudi ovdašnjeg podneblja za to su izuzetno nadareni. Borio se i radio, skromno preturao životne radosti i tuge, a sada je označen kao pohotnik. Nažalost, on nije mogao biti svjestan da je taj kratki snimak stavio ustranu sve ono što on jeste. Običan čovjek sa svojim slabostima i posrtajima.

Dedo je samo jedan od desetaka hiljada onih koji na ovakvim događajima zaborave ko su.

Narodna veselja, teferiči na otvorenom, nisu strani tradiciji našeg naroda. Aliđun, Jurjevo, teferiči poslije mevluda na otvorenom, sve to naš narod voli.

Ne treba ih odbacivati, nego prihvatiti i priznati da naš narod ima potrebu da se i svojim prisustvom identificira s nekim od aspekata vašara, koride, pijace.

Pa svaki to narod ima. A, ljepota je u očima posmatrača.

U pozadini je ipak iskonska potreba čovjeka za druženjem, komunikacijom, ali i veseljem. Potpuno legitimna ljudska potreba.

Čula ne kazuju čovjeku automatski šta je dobro, a šta loše za njega. On je slobodan da zanemari stvarnost, slobodan da bude nemaran, da ide ondje gdje mu se sviđa. Ali, nije slobodan da izbjegne provaliju koju odbija vidjeti.

Prisustvo približno 50.000 ljudi na jednom prostoru u dva dana, bez obzira na to koji su povodi okupljanja, jeste događaj koji ne može biti zanemaren.

Međutim, dolazak ljudi koji se po svom javnom i društvenom angažmanu izdvajaju jer su nosioci javnih obaveza i dužnosti na takve događaje jeste diskutabilan.

Mediji se lijepe za te prilike. Razočarani prisustvom ministra kulture i sporta Kantona Sarajevo Mirvada Kurića i državnog ministra komunikacija i prometa Ismira Juska na mjestu gdje se, po nekima, zlostavljaju životinje i otvara prostor za neukus, šund i prizore kojih se grozimo, u dilemi smo šta ih je vodilo pa su odabrali Čevljanoviće?

Bilo bi lijepo da su svojim dolaskom podržali nedavno okončanu manifestaciju tradicionalnih skokova sa Starog mosta u Mostaru.

Ako je dolazak na Čevljanoviće u privatnoj režiji, jer svako ide ondje gdje mu duša želi, onda je to razumljivo. Isticanje funkcije i njihovo vezivanje za ovaj događaj nešto je drugo.

Ove ministre nismo viđali, naprimjer, na koncertima duhovne muzike, na mevludima, šehidskim dovama. Možda su i bili, ali, ako ih nisu registrirale kamere, kao i da nisu.

Vjerovatno imaju nekoga ko ih povremeno savjetuje o tome kako će javno nastupati. Ako nemaju, neka ga pronađu, jer očito je da im trebaju savjetnici.

Bez obzira na to kojoj političkoj opciji pripadali, izabrani su kao ministri za sve građane, pa se u skladu s tim trebaju ponašati.

Na kraju, glavni akteri koride u Čevljanovićima ostali su u drugom planu. Bikovi. Oni su sučeljavali rogove, grebali zemlju svojim napaćenim nogama. Zabijali se bespoštedno u protivnika.

Vlasnici bikova ponašali su se kao da na ledini oni odmjeravaju snagu. Okupljeni su u pauzi između konzumacije tradicionalnih delicija ovog podneblja gledali okršaje. Divili su se hrabrosti, snazi i borbenosti životinja. Ljudi su prepoznali u životinjama osobine koje nemaju i kojima teže.

Nakon dostojanstvenog nastupa, bikovi su vraćeni u svoje štale, da čekaju nove koride i da jednom okončaju kao i milioni drugih jedinki njihove vrste. Bikovi nemaju mnogo izbora i prostora za manevriranje, ali i u tako slabim opcijama asociraju na snagu i hrabrost.

Ljudima treba mnogo više.

Bikovi se ne mogu i nemaju čega stidjeti.

Ljudi, kada nemaju stida, rade šta hoće.

PROČITAJTE I...

“Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi. Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla”

Dešavanja iz oslobodilačke akcije “Sana 95” velikim su dijelom predmet optužnice protiv Dudakovića i njegovih ratnih saradnika. Manji dio odnosi se na navodno počinjene zločine nad pripadnicima “autonomaških” snaga ratnog zločinca Fikreta Abdića. Nekoliko je formulacija iz optužnice problematično i bit će zanimljivo vidjeti kako će ih Tužilaštvo BiH dokazivati. To se prije svega odnosi na formulaciju udruženi zločinački poduhvat, kao i na konstataciju da su snage Armije RBiH zauzimale gradove u tom dijelu zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!