Radovima rukovodi iskusni Gačanin Hajro Tanović, a munaru kleše Alija Emšo iz Kiseljaka, koji je do sada radio na više od trideset džamija

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Raste k nebu nad Fočom nanovo još jedna munara. Još malo i provirit će iznad krošnji drveća postrojenog u parku kojeg su vlasti 1956. godine oformile na mjestu džamijskog harema ili Velikog groblja. Preko njih sljedeće godine s obala Drine moći će se vidjeti njen alem. Njeno tijelo, opkoljeno skelama, već se nazire iz centra grada. Dovoljno je načiniti nekoliko koraka uz brdo od Gornjeg mosta na Ćehotini i stati ispod Pazarišta, onkraj Donje Čaršije. Odavde, s mjesta gdje su sakriveni temelji stoljetne Kadi Osman-efendijine ili, kako ju je narod više volio zvati, Šehove džamije, sravnjene sa zemljom 1992. godine, evo, nazire se cijeli red kamenih blokova uvezanih u savršen krug. A popne li se malo više, iznad pijace, do kamenih zidina, tu, ispod tek obnovljene Careve džamije, vidjet će se i skele kojima su obavijeni zidovi Aladže. Nažalost, većina žitelja ovog grada ne dijeli taj osjećaj da im se vraća nešto njihovo što im je nasilu istrgnuto iz ruku. Zato gradilište posjeti tek neki od rijetkih povratnika ili znatiželjni novinari.

Treba preći preko Gornje ćuprije pa nastaviti obalom, uzvodno. Ovaj dio bio je nekada poznat kao Šehitluci. Tu, sve do 1953. godine, kada je pokrenuta inicijativa za podizanje parka, kao stražari nad tradicijom, stajali su najstariji fočanski nišani izrađeni u obliku obeliska. U njihovim tijelima bijahu uklesani ukrasi svojstveni stećku: luk i strijela, polulopta, mač i polumjesec. Virili su odande stoljećima kao kakvi literarni ukrasi u sašaptavanju bosanskog čovjeka modernog doba s čuvarima srednjovjekovne bosanske države. Odavde se već može čuti odjek glasova s gradilišta pomiješan s batom čekića, zujanjem mješalice i stidljivim žuborenjem Ćehotine. Kao da nije prošlo 466 godina i kao da će se odnekud pojaviti graditelj Aladže Ramadanaga, baš-halifa starog neimara Kodža Mimara Sinana, sina Abdulmenanagina.

Zidovi i skele

Izniče Aladža nanovo iz vlastitih temelja, na kojima je, nakon završene analize i dokazane stabilnosti, renoviran samo gornji sloj od tridesetak centimetara, kako kaže šef gradilišta Hajro Tanović. Ogradni zidovi harema, od kojih je iz vremena gradnje ostao samo uski pojas oko česme, već su gotovo dovršeni. Ostalo je još da se skine oštećeni red kamena nad česmom i da se urade dvije avlije na ulazima.

Unutra, ispod skela i zaštitnih mreža, bijeli se tijelo džamije. U prvi plan iskaču četiri mramorna stuba na kojima leži trijem. Gore, na trijemu, kamenim blokovima koji vire iza dasaka sastavljaju se lukovi vijenaca. Iza njih radnici ukivaju daske za kupole, a nad njima se dižu gotovo završeni zidovi. Tijelo džamije skoro je uspravljeno. Hajro kaže da je potrebno uzidati još dva reda kamenih blokova, a onda se prelazi na osmougaonu osnovu radi kupole koja će biti zidana sedrom.

“Ugrađeni su svi originalni dijelovi koje je bilo moguće ugraditi. Čak na zahtjev prof. dr. Amira Pašića, glavnog arhitekte i konsultanta cijelog projekta, ne skidamo ni patinu s njih”, govori Tanović.

Kamen se dobavlja iz kamenoloma u obližnjoj Slatini, otkud ga je prije 460 godina naručivao i Hasan, sin Jusufov, nazir, što će reći finansijski nadzornik državne imovine i prihoda ubiranih na carinama, trgovima, rudnicima i skelama. Riječ je o kamenu miljevina i tenelija, kojeg ima i na Buni u kamenolomu Mukoša i od kojeg su građeni Karađoz-begova džamija, Kriva ćuprija, Stari most i mnogi objekti u Mostaru. Tenelija je kamen žućkaste boje koji se netom nakon vađenja može rezati običnom ručnom pilom. Kad se osuši, dobija bjeličastu boju koja s vremenom prelazi u svjetlosivu. Iz kamenoloma se prebacuje u Jablanicu gdje se siječe i priprema za ugradnju.

Rok za završetak gradnje je 1.020 dana, što znači da je upolovljen, ali je i izgradnja upolovljena, tako da bi, ne bude li nekih značajnijih vremenskih nepogoda, do kraja naredne godine Aladža mogla zasjati punim sjajem. Tako govori Hajro Tanović, kojeg su, kako kaže, vodeći ljudi iz mostarskog Građevinskog društva “Bišina” nagovorili da ostavi farmu koju je podigao pored svog Gacka kada je otišao u penziju i prihvati se ovog posla. Iza njega je veliko iskustvo. Do sada su radili na rekonstrukciji petnaest džamija porušenih tokom agresije na našu zemlju. Hajro spominje Carevu džamiju u Nevesinju, čiji su ostaci otjerani sedam kilometara od grada, Ljubovića džamiju u nevesinjskom Odžaku, koja je 1992. godine zapaljena a onda minirana, Sultan Ahmetovu u Trebinju, džamiju u Bileći, ali i Sinan-pašinu u Mostaru, srušenu 1949. godine kako bi se moglo izgraditi tenisko igralište za oficire JNA.

Majstor za munare

Duboko iskustvo krasi i Aliju Emšu iz Kiseljaka. On je majstor za munare, one kamene, iz osmanskog perioda. Za njega kažu da je teško u Bosni, a možda i na Balkanu, naći boljeg. Sam je Alija skroman, uljudan i obazriv. Kaže da je do sada uradio više od trideset munara. Dok obilazi originalne dijelove poredane u poleđini Aladže, iz sjećanja na brzinu vadi one na hercegovačkim džamijama. Najviše je radio u Mostaru, munare Sinan-pašine, Karađoz-begove i Ćejvan-ćehajine džamije. Ondje je radio i na Šarića džamiji, na džamiji Ahmed-age Lakišića u Ričini, na Nezir‑aginoj džamiji iznad Krive ćuprije, koja je porušena 1950. godine, a obnovljena 1999. godine, i na svim ostalim mostarskim džamijama. Radio je i na stolačkim, na Osman-pašinoj džamiji u Trebinju, Krzlar-aginoj u Mrkonjić‑Gradu, u Pruscu, pa i u Baru. Radio je munaru i na banjalučkoj Ferhadiji, a sada je ponovo u Foči, gdje je u Donjem Polju prije dvanaest godina isklesao munaru na Atik Ali-pašinoj ili Musluk džamiji, kako je narod voli zvati, izgrađenoj 1546. godine, a spaljenoj 1992. godine.

“Moj otac bio je vrstan klesar i vjerovatno da sam od njega naslijedio tu žicu i ljubav prema kamenu. Završio sam hortikulturu i prije rata sam radio u sarajevskom preduzeću ‘Parkovi’. Imao sam namjeru vratiti se uzgoju cvijeća, a onda me sasvim slučajno moj rođak, rahmetli Osman Karahmet, zovnuo da dovršim jednu munaru u Mostaru, i tako je sve počelo”, priča Alija prisjećajući se tih prvih dana i straha od visine, kada je pravio dvostruku skelu oko munare, a njegovi saradnici, zbijajući šalu s njim, nazivali je “Alijine daske”.

Alija nam u stražnjem dvorištu džamije pokazuje originalne dijelove s Aladže. Pri tome hvali kamen, njegovu fleksibilnost i čvrstinu. Kaže da se džamija, zahvaljujući tome što je izgrađena od kamena, prilikom miniranja ustvari rastavila na dijelove od kojih je sastavljana. Zato je dosta kompletnih fragmenata preživjelo silinu eksplozije i grubosti bagera prilikom uklanjanja i iskopavanja na obali Drine, gdje su nađeni zatrpani smećem i zemljom, a ispod sebe su krili tijela ubijenih Fočaka.

“Evo, trenutno sam počeo sastavljati šerefu, a ondje su i dijelovi za mihrab, sve je označeno i svaki kamen ima svoj broj”, kazuje Alija. Njegov je tim trenutno na sedamnaestom metru munare koja treba biti visoka četrdeset metara. Pored toga, rade i na trijemu, na vijencima i svugdje gdje trebaju vješte klesarske ruke. Izvajale su one mnoge porušene džamije i udahnule im novi život. Pravo je zadovoljstvo doći ovdje i vidjeti s kojom predanošću i strašću oblikuju tijelo najljepše među najljepšima. Nažalost, danas je u Foči malo onih koji nisu ravnodušni prema ponovnom brušenju bisera njihovog grada.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!