Bijeli nišani umjesto bijelih traka

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

Piše: Elmina KULAŠIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Omarska, Keraterm, Trnopolje – neki su od logora smrti što godinama podsjećaju na strahote kojima su bili izloženi krajiški Bošnjaci i Hrvati. Zlostavljani su i ubijani. A gdje su zakopani, u koliko su masovnih grobnica skrivana njihova tijela, neodgovorena su pitanja i dvadeset godina poslije masovnih egzekucija. „Otkrivanje“ Tomašice 2013. godine, najveće masovne grobnice na području Prijedora i cijele Bosne i Hercegovine, svima je oživjelo sjećanja na teror počinjen nad desetinama hiljada logoraša. Samo u logoru Omarska bilo je zatočeno više od 11 hiljada Bošnjaka iz Prijedora, Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Ključa, Donjeg Vakufa, Jajca… Sloj po sloj Tomašice potvrđivao je svjedočanstva preživjelih koji su neumorno pričali o torturama iz 1992. godine, kako bi istinu znale i generacije rođene poslije rata. Tomašica je, ponovo, razrovala neizlječive rane i na vidjelo iznijela pitanja koje preživjeli postavljaju već dvadeset godina: „Zašto nam ne kažete gdje su kosti naših najmilijih i zašto okrećete glavu od istini?“

Istina o Prijedoru jeste jednostavna. Nakon što je Srpska demokratska stranka (SDS) 30. aprila 1992. preuzela vlast u ovoj općini, nesrpsko stanovništvo bilo je osuđeno na smrt, a presuda je simbolično potvrđivana obilježavanjem bijelim trakama. Stavljane su na ruke svima onima s „pogrešnim“ imenom i prezimenom. Dan za danom, protjerivani su iz svojih domova, zatvarani u logore pa svirepo ubijani. Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine. Istine da su nečiji očevi i sinovi živjeli, da su voljeni i da su voljeli, da su mirisali i disali isti zrak kao mi danas, da i oni zaslužuju pravdu i sjećanje kao i ostale žrtve rata.

Istina o Prijedoru jeste bolna jer je daleko od onoga što šira javnost zna i onoga o čemu povremeno sluša. Istina je o Prijedoru iz 1992. godine, a ta daleka godina bila je tek početak. Početak rata koji nije samo pokrenuo etničko čišćenje nego i rezultirao genocidom. Za Srebrenički genocid itekako znamo i o njemu slušamo, ali nismo dovoljno svjesni genocida u Prijedoru i prijedorskih polja smrti. To su polja zasijana ostacima ubijenih očeva i sinova, koji čekaju da se neko od komšija smiluje pa preživjelima kaže gdje su kosti preostalih žrtava za kojima se traga dugih dvadeset godina.

Sudbina Prijedora jeste prkosna. Kao i 1992. godine, kad su morali napustiti svoje domove, protjerani su se vratili goli i bosi, ali puni snage da tragaju za pravdom i istinom kako bi dobili odgovore na pitanja koja sebi postavljaju dvije decenije. O prijedorskim povratnicima malo se priča i još manje čuje, a oni su bez državne potpore ili makar simbolične podrške vratili dostojanstvo kako žrtvama tako i sebi. Tabuti, koji su u ponedjeljak proneseni kroz njihove mahale da budu zakopani, odrazi su njihovih lica jer samo nakon svake identificirane i sahranjene žrtve mogu povjerovati da su se vratili kući. Oni znaju da je jedno vratiti se radi borbe za pravdu i istinu, a nešto je sasvim drugo kad se konačno vratiš kući. Povratak kući podrazumijeva da svaki bijeli nišan dobije ime i prezime. Sve je prije toga borba za opstanak koja zahtijeva da se i o prijedorskom genocidu svakodnevno govori.

Ta borba za opstankom specifična je iz nekoliko razloga jer ona traje u dubini Republike Srpske, daleko od sarajevske čaršije i njenih problema. Ostanak za povratnike u Prijedor isto je što i opstanak Bosne i Hercegovine, jer za državu ima nade sve dok oni kojima je najteže tragaju za odgovorima i zahtijevaju da se ne okreće glava od istine. Nada obavezuje da se sjećamo prijedorskog genocida. Golemo je prijedorsko polje masovnih grobnica.

 

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!