Bijeli nišani umjesto bijelih traka

Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine

Piše: Elmina KULAŠIĆ

FOTO: Velija Hasanbegović

Omarska, Keraterm, Trnopolje – neki su od logora smrti što godinama podsjećaju na strahote kojima su bili izloženi krajiški Bošnjaci i Hrvati. Zlostavljani su i ubijani. A gdje su zakopani, u koliko su masovnih grobnica skrivana njihova tijela, neodgovorena su pitanja i dvadeset godina poslije masovnih egzekucija. „Otkrivanje“ Tomašice 2013. godine, najveće masovne grobnice na području Prijedora i cijele Bosne i Hercegovine, svima je oživjelo sjećanja na teror počinjen nad desetinama hiljada logoraša. Samo u logoru Omarska bilo je zatočeno više od 11 hiljada Bošnjaka iz Prijedora, Sanskog Mosta, Kotor Varoši, Ključa, Donjeg Vakufa, Jajca… Sloj po sloj Tomašice potvrđivao je svjedočanstva preživjelih koji su neumorno pričali o torturama iz 1992. godine, kako bi istinu znale i generacije rođene poslije rata. Tomašica je, ponovo, razrovala neizlječive rane i na vidjelo iznijela pitanja koje preživjeli postavljaju već dvadeset godina: „Zašto nam ne kažete gdje su kosti naših najmilijih i zašto okrećete glavu od istini?“

Istina o Prijedoru jeste jednostavna. Nakon što je Srpska demokratska stranka (SDS) 30. aprila 1992. preuzela vlast u ovoj općini, nesrpsko stanovništvo bilo je osuđeno na smrt, a presuda je simbolično potvrđivana obilježavanjem bijelim trakama. Stavljane su na ruke svima onima s „pogrešnim“ imenom i prezimenom. Dan za danom, protjerivani su iz svojih domova, zatvarani u logore pa svirepo ubijani. Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine. Istine da su nečiji očevi i sinovi živjeli, da su voljeni i da su voljeli, da su mirisali i disali isti zrak kao mi danas, da i oni zaslužuju pravdu i sjećanje kao i ostale žrtve rata.

Istina o Prijedoru jeste bolna jer je daleko od onoga što šira javnost zna i onoga o čemu povremeno sluša. Istina je o Prijedoru iz 1992. godine, a ta daleka godina bila je tek početak. Početak rata koji nije samo pokrenuo etničko čišćenje nego i rezultirao genocidom. Za Srebrenički genocid itekako znamo i o njemu slušamo, ali nismo dovoljno svjesni genocida u Prijedoru i prijedorskih polja smrti. To su polja zasijana ostacima ubijenih očeva i sinova, koji čekaju da se neko od komšija smiluje pa preživjelima kaže gdje su kosti preostalih žrtava za kojima se traga dugih dvadeset godina.

Sudbina Prijedora jeste prkosna. Kao i 1992. godine, kad su morali napustiti svoje domove, protjerani su se vratili goli i bosi, ali puni snage da tragaju za pravdom i istinom kako bi dobili odgovore na pitanja koja sebi postavljaju dvije decenije. O prijedorskim povratnicima malo se priča i još manje čuje, a oni su bez državne potpore ili makar simbolične podrške vratili dostojanstvo kako žrtvama tako i sebi. Tabuti, koji su u ponedjeljak proneseni kroz njihove mahale da budu zakopani, odrazi su njihovih lica jer samo nakon svake identificirane i sahranjene žrtve mogu povjerovati da su se vratili kući. Oni znaju da je jedno vratiti se radi borbe za pravdu i istinu, a nešto je sasvim drugo kad se konačno vratiš kući. Povratak kući podrazumijeva da svaki bijeli nišan dobije ime i prezime. Sve je prije toga borba za opstanak koja zahtijeva da se i o prijedorskom genocidu svakodnevno govori.

Ta borba za opstankom specifična je iz nekoliko razloga jer ona traje u dubini Republike Srpske, daleko od sarajevske čaršije i njenih problema. Ostanak za povratnike u Prijedor isto je što i opstanak Bosne i Hercegovine, jer za državu ima nade sve dok oni kojima je najteže tragaju za odgovorima i zahtijevaju da se ne okreće glava od istine. Nada obavezuje da se sjećamo prijedorskog genocida. Golemo je prijedorsko polje masovnih grobnica.

 

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!