Bijeli, crni, žuti, crveni…

Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti

Kupio nekakav Žuti iz Atmadžića Golfa dvicu obojenog pola u zeleno, pola u plavo i, kad ga je dovukao pred kuću, majka mu s verande zavikala: “Što zeleni… plavi, crni Žuti?!”

Taj me lokalni skeč, iako bez neke supstancijalne veze, podsjetio na Austerovu Njujoršku trilogiju. U priči Duhovi glavni je lik Plavi kojeg je u detektivski posao uveo Smeđi, a već na početku priče izvjesni misteriozni Bijeli traži od Plavog da mu prati Crnog. Plavi će Bijelom sedmično slati izvještaje o Crnom, a Bijeli Plavom, također heftično, ček. I tako Plavi iz jednog stančića povazdan dvogledom posmatra Crnog, koji u stanu preko puta sjedi za stolom i nešto čita, piše, izučava. Isprva Plavi pedantno bilježi i šalje Bijelom izvještaje, ali svaki dan Crni radi isto, odnosno ne radi ništa – duma po kući, čita i zapisuje, bilježi. No, Plavi žudi za istinskim detektivskim poslom, za slučajem u koji bi mogao zariti zube: tragovi, isljednička rutina, obilasci, pucnjava, preljubi. S ushitom se sjeća slučaja sa Sivim, čiji je nestanak prijavila njegova supruga. Plavi ga je danima tražio po gradu – to je bio slučaj! – ali nabasao na njega slučajno u jednom baru. Sivi je u međuvremenu promijenio identitet i postao Zeleni – ispostavilo se da je riječ o amneziji. Plavi je Zelenog, odnosno Sivog, vratio njegovoj ženi koju Sivi nije prepoznao, ali mu se dopala i zaprosio ju je. Tako je gospođa Sivi postala gospođa Zeleni. Sivi se nikad nije sjetio prošlosti, pri čemu je banalno odbijao priznati da je išta zaboravio. Jednostavan slučaj. Ali ovo s Crnim, ovo je ludnica. Kako bi mogao znati šta mu se događa u glavi? Nije Plavi Sherlock Holmes da mozga o dubokim tminama ljudske psihe. Kada Crni izađe iz kuće, Plavi ga prati. Crni šeta po New Yorku potpuno besciljno i bez nekog posebnog reda, što Plavog dodatno izluđuje.

Plavi nastavlja iz stana motriti Crnog i slati izvještaje Bijelom. Razvija izvjesne teorije. Šta, zapravo, Bijeli očekuje od Crnog? Možda su Crni i Bijeli braća koja se parniče oko velikog nasljedstva? Možda je Bijeli agent FBI-a, a Crni neki špijun koji kuje opasnu zavjeru? S vremenom Plavi hvata ritam Crnog, koji, izgleda, piše neku knjigu. Nije moguće da postoji čovjek kao što je Crni – koji povazdan čita i piše. Zato Plavi sumnja da je Crni samo mamac Bijelog – ali mamac za šta? Možda i njega, Plavog, neko prati kako on prati Crnog i isto tako šalje nekom, najvjerovatnije Bijelom, izvještaje. Plavi postaje zarobljenik slučaja i život mu se raspada. Buduća gospođa Plavi ostavlja ga jer joj se prestao javljati. Sve češće silazi u obližnji bar i teško se opija uživajući u povremenim opuštajućim razgovorima s veselim barmenom Riđijem, koji čak liči na onog Zelenog iz slučaja “Sivi”.

Jednom će se čak prerušiti u prosjaka i razmijeniti dvije-tri s Crnim, koji mu je udijelio neku paru; Crni mu kaže da ga podsjeća na Walta Witmana. Jednom će sresti bivšu-buduću gospođu Plavu s drugim muškarcem i shvatiti koliko mu je ovaj prokleti slučaj uništio život. Provaljuje u stan Crnog i krade mu papire sa stola. U svom stanu ustanovljava kako su ti papiri zapravo izvještaji koje je on sam slao Bijelom. Ispostavlja se da je Crni zapravo Bijeli koji je unajmio Plavog da mu šalje izvještaje kako bi znao da je živ. Ima tu još peripetija, ali šta je dalje bilo, pročitajte sami.

Ova me bespotrebna zbrka iz Njujorške trilogije dalje vuče ka naizgled prevladanom odnosu boja i identiteta, gdje su akromatske boje navodno izgubile svoju tradicionalnu snagu. Kažem naizgled i navodno, jer globalizacijska Topionica, bez obzira na postignutu temperaturu, nije uspjela izmiješati boje niti poništiti njihovu fundamentalnost. Nažalost ili nasreću – ne znam.

Sjedim u parku i gledam boje na jesenjem nebu Sjeverne Karoline. U rukama poluzainteresirano žongliram The Color Purple. U knjizi, kao što znate, purpur simbolizira sve što je lijepo (“Uvrijedio je Boga ko god prođe poljem i ne zamijeti purpurnu boju”, kaže jedan lik u knjizi), ali neki ljudi, zbog crnih jada, izgube osjećaj za lijepo, i sve što uspijevaju jeste preturati dan za danom. U parku se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti. Priznajem da nisam kadar shvatiti razmjere rasizma, sagledati sav taj ponor… Gospođa, na čijem vratu nekoliko istetoviranih krstova ukočeno plove ka vrtlozima njedara, naglo prelazi s trauma rasizma na religijske teme, vodeći me otvoreno ka Kristu, jedinom kopnu u sivom moru života.

Napokon me pita odakle sam, ali joj geografija ne znači koliko religija, pa moram ponoviti da sam musliman. Podiže obrvu.

Potcrtam, da bolje razumije: “Bijeli.”

PROČITAJTE I...

Trezveni ljudi ne mogu se načuditi količini pesimizma i crnila koje se širi bosanskim medijima, dok se u Hrvatskoj tresu ekonomski temelji zbog afere “Agrokor”, koja svakodnevno dobiva nove forme stvarajući sve veće i pogubnije posljedice – ekonomske, političke i sigurnosne. Zvijer koju je hrvatska država svojim nerazumnim tetošenjem “Agrokora” i njegovog lažnog rasta uzgojila polahko se oslobađa i teško će ju biti zaustaviti

Doktori su rekli da je duša u mozgu, a ne u srcu, a njen se mozak bio ugasio. Sada su pritiskali porodicu da potpiše dokument kojim odobrava isključivanje s aparata. Ionako će je isključiti, prije ili kasnije. Za prije, trebaju potpis porodice. Nisu znali šta da rade. U tom očaju, u toj mori, upitali su me, nakon što me je domaćin predstavio kao gosta s “Islamskog fakulteta”, za mišljenje. Izgubio sam se: kako da dam ad hoc “mišljenje” o nečijem životu, ili, tačnije, o smrti

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!