Bida Osmanović: “Lakše mi je kad sam u Bratuncu, samo ondje usnivam svog Faruka”

Srebreničanka Bida Osmanović rođena je u općini Bratunac 1948. godine, gdje se udala i živjela sa suprugom i troje djece. Ove godine ukopat će sina Faruka. Posljednji put vidjela ga je 1992. godine. Kaže da je donedavno imala dvije želje – da pronađe sinove posmrtne ostatke i da ode na hadž. Obje su joj se ostvarile ovog ljeta

Fotografija: Velija HASANBEGOVIĆ

Dok se miris nadolazećeg ramazana osjećao u zraku, Bida Osmanović radila je u svojoj bašči ispred kuće u Bratuncu. Gledajući ljiljane, razmišljala je kako da ih sačuva da bi njima okitila kamione koji će ove godine prevoziti posmrtne ostatke ubijenih Srebreničana do Memorijalnog centra Potočari. Dan poslije, dobila je informaciju da su u Kozluku pronađeni posmrtni ostaci njenog sina Faruka.

Poslušao je majčin savjet

 “Rastali smo se 28. aprila 1992. godine. Meni je komšija Srbin rekao da je kod svog sina, koji je bio glavni koljač, vidio spisak učitelja i doktora Bošnjaka koje treba ubiti. Na tom je spisku vidio i Farukovo ime. Jedno jutro pitao me za sinove i, kad sam mu rekla da je Faruk tu, kazao mi je da bi on trebao ići čim mogne. Mjesec dana su arkanovci i šešeljovci bili u Bratuncu, u čaršiji, a mi smo se krili po šumi. Velim ja sinu: ‘Faruk, sine, Marko je rek'o da ne smiješ svojoj kući.’ Nikad neću zaboraviti taj dan, 28. aprila. Pita on: ‘Što, mati?’ Rekoh: ‘Ne znam.’ Tako smo se rastali. Nikad se više nismo vidjeli”, prisjeća se kroz suze majka Bida.

Kaže da je Faruk poslušao njen savjet, otišao do kuće da uzme odjeće i s nekoliko prijatelja krenuo put šume. Prešli su pet kilometara do mjesta Voljavica, a Bida se vratila kući u Bratunac. Ujutro je Faruk nazvao majku i zamolio je da mu nekako pošalje još odjeće. “'Kako’, rekoh, ‘da ti pošaljem kad se ne smije na ulicu, a ti u šumi?’ Veli on da to dam Hajri. A Hajra je bila frizerka i morala je četnike šišati i prati im glave. Oprala sam mu i pripremila odjeću. Kad, eto ti Hajre, stvarno dođe i to odnese”, priča Bida. U Bratuncu je ostala sve do 11. maja. “Došli su kombiji pred kuću, istjerali nas i pitali me za sina. Rekla sam da ne znam gdje je. Nisam smjela ništa reći. Psovali su. Otišli smo na igralište i ondje mi je dedo rekao da je moj Faruk 1. maja dolazio s frizerkom u kuću. ‘Ja sam’, veli dedo, ‘mislio da je on lego da spava, ali kad sam bolje pogledao, nije ga bilo’”, pripovijeda Bida.

Četiri mjeseca nakon toga, o Faruku nije čula ni riječi. Nije znala je li živ. Počela je gubiti nadu. Kad je došla u Živinice, saznala je da je Faruk u Srebrenici, živ i zdrav. “Nisam mogla vjerovati. Kroz sedam dana, on je saznao naš broj. Jedna je Munevera u Općini radila, imala je muža tamo. Nekako su kontaktirali, loša je veza bila. Ali, eto, čuli smo se”, prisjeća se tog radosnog trenutka. Od tog dana čuli su se svakih sedam dana. Faruk je u Srebrenici našao djevojku koju je i oženio. “S njom je dobio sina, fala Bogu. To mi je dijete sve u životu. Imam ja još unučadi, ali sam svima rekla: ‘Svi ste na jednoj strani, a on je sam na onoj drugoj.’ Sad je na fakultetu. Nevjesta mi se udala. Nisam bila protiv udaje. I ona je mlada, 1973. godište, k'o i moj Faruk. Redovno se čujemo i obiđemo”, dodaje Bida Osmanović.

S Farukom se redovno čula sve do pada Srebrenice 11. jula 1995. godine. Porukama poslanim preko Crvenog krsta poručivao je: “Mama i babo, ako se sastanemo, više se nikad nećemo rastati.” Međutim, nikad se nisu sastali. Dvadeset i jednu godinu Bida Osmanović provede u molitvi da pronađe sinovljeve kosti i dostojno ga pokopa. “Išla sam i u Hag i vidjela da se to sve manje nalazi. Ima jedno četiri-pet godina kako u sebi govorim i molim: da mi je da nađem makar dvije Farukove kosti i da odem na hadž. To su mi bile dvije najveće želje. I eto, ove godine, samo što sam uplatila hadž, čujem za mog Faruka. Našli mu kosti! Samo nisu našli jednu podlakticu”, objašnjava Bida jecajući. Zahvalna je Bogu što su njene dove primljene: “Ne znam kako bih preživjela da je sad nađeno nešto, pa opet kasnije ostale kosti. Ne znam kako bih preživjela da to moram poslije otvarati i ponovo kroz sve prolaziti. I ovo ne znam kako ću preživjeti. Govorila sam i drugim majkama da budu sretne kad nađu svoje sinove. Ali, daleko je to od sreće. Ovo mi je sad devedeset druga, početak rastanka s njim. Kako sam čula da su mu našli kosti, njegove slike ne idu mi s očiju. Naumpane mi koliko se volio šaliti. I kad je bio u najvećoj tuzi, nalazio je razlog da se nasmije.”

Neuspjeli bijeg preko Drine

Jedne je večeri, pripovijeda Bida, Faruk došao kući u Bratunac i kazao im da od sutra, nakon što ode autobus za Njemačku, više niko neće izići iz grada. “Sve bi saznavao prije drugih. Velim ja ovom starijem sinu da ide u Njemačku. Dogovorimo da idemo svi ili neće ići niko. Ujutro zamolim ovog starijeg da ide s bratom na taj autobus. Velim ja njemu: ‘Arkanovci odvode muškinje, a ja ne bih mogla gledati da vas dvojicu odvedu. Hajd, bogati idite!’ Tako sam im kazala, i oni su me poslušali. I šta će biti, dok su oni čekali autobus iz Srebrenice, naiđe taj njihov drug i zamoli ih da ne idu obojica zajedno. To mi je sad najteže ovom starijem sinu, što ga je pustio od sebe. On misli da je on kriv”, prisjeća se Bida.

Faruk se s drugom vratio kući u Bratunac. Pokušali su preći preko Bajine Bašte, ali ih nisu pustili. Pričali su i o tome da preplivaju Drinu tokom noći, ali se i taj plan izjalovio.

“On je na toliko načina pokušavao da napusti Bratunac, ali nije se dalo. I nama je govorio da idemo. Dedo nije htio ostaviti dvije kuće, kamion, auto… Insan sve razmišlja: nisam kriv i što bih išao? Nemam od čega bježati. Mnogo učim Kur'an i vjerujem u sudbinu, vjerujem da nije moglo drugačije”, objašnjava sebi i nama majka Bida.

Poručuje da bi voljela da sve majke pronađu kosti svoje djece: “Valjda će se preživjet i taj dan kad ti jave da su našli kosti. Meni je bio težak, a težak mi je i ovaj danas, a prošlo je dvadeset dana. Teško je to sa svojim evladom. Ubili su mi i majku od sedamdeset godina. Sedamnaest godina tražila sam njene kosti i našla ih. Bilo mi je lakše kad sam je ukopala. Ali kad je Srebrenica pala, kad mi ubiše dijete, ja zaboravih da imam mater, nek mi Bog oprosti. Takva je ljubav prema djetetu.” Ova strpljiva bratunačka majka preko zime živi u Sarajevu, a ostatak godine u Bratuncu. Kaže da joj je lakše kada je u svom gradu jer u Sarajevu ne može sanjati Faruka kao ovdje, kraj Drine.

Priredio: Hamza RIDŽAL

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!