“BHS” je izmišljeni i nepostojeći jezik

A Instrukcija je sasvim suprotna. Ona se temelji na Ustavu i Zakonu, na naučno-stručnim činjenicama o postojanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ali ne i “BHS-a” ili neke druge izmišljotine, a temelji se i na činjenicama o jezičkom identitetu građana Kantona Sarajevo, gdje više od 90% građana svih etno-nacionalnih pripadnosti govori bosanskim, a tek 0,27% jesu oni koji bi željeli da im maternji jezik bude neustavni, nezakonski i činjenično nepostojeći “BHS”.

PIŠE: Sanjin Kodrić

“Silno sam nesretan što u BiH ne žive Bosanci i Hercegovci koji pričaju BH-HB jezik” – baš tako je ovih dana Instrukciju Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade KS o pisanju naziva nastavnog predmeta iz oblasti maternjeg jezika i književnosti komentirao jedan moj poznanik na svom profilu na Facebooku.

Dalo bi se itekako raspravljati o sad već staroj “mantri” neznanja i nerazumijevanja neraskidivog odnosa između bošnjaštva i bosanstva, a koju, nažalost, ni šleper knjiga ne može izbiti iz nekih glava ne zato što to neki ne mogu shvatiti već zato što to neće. No, ovaj put problem je u drugom dijelu poznanikova komentara – “BH-HB” jezik, gdje poznanik, izgleda, cilja na nešto što bi bio neki “bosanskohercegovački-hercegovačkobosanski” jezik.

Već duže vrijeme nameće se nama ovdje u Bosni, a posebno u Sarajevu, izmišljeni i nigdje drugo postojeći “BHS” kao nešto što bi trebalo biti neki novi zvanični jezik nas koji govorimo bosanski jer onima koji govore hrvatski ili srpski ovaj naziv ne nameće se niti ga oni uopće prihvataju.

U najvećem broju slučajeva radi se, stoga, o svojevrsnom “prepakiranju” bosanskog u oblik u kojem je lakše probavljiv, ali treba primijeti da etiketu “BHS” rado koriste i oni koji nemaju problem s bosanskim, ali – kao sav normalan svijet – imaju problem s daljnjim dijeljenjem Bosne i Hercegovine po etno-nacionalnim šavovima, a posebno s dijeljenjem djece u školama, naše djece kojoj želimo da budu sretnija od svojih roditelja i žive u normalnoj zemlji, zemlji mira i tolerancije, a naročito etno-nacionalnog i građanskog sklada.

A u tom kontekstu javlja se, evo, i “BH-HB” jezik kao, biva, još više ka interesima jedinstvene Bosne i Hercegovine usmjerena varijanta naziva jezika koji bismo svi – da smo imalo pametni – trebali usvojiti i odbaciti naziv bosanski jezik, taman on bio star i hiljadu godina. Jer, eto, piše moj poznanik: “Nekad smo bili Bosna, sad Bosna i Hercegovina, pa nije uredu da se jezik zove samo bosanski jer tako Bosanci imaju više prava od Hercegovaca.” Ne zna moj poznanik da sam Bošnjak porijeklom iz južne Bosne – Hercegovine, ne zna, dakle, da sam Hercegovac.

Moj poznanik vrlo je obrazovan u svojoj struci – svjetski čovjek. I on je bosanskohercegovački patriot, a poštuje i svoju vjeru, pa mu je na profilu na Facebooku i bosanskohercegovačka zastava, i cvijet Srebrenice, i policijski amblem kao znak sjećanja na nedavno ubijena dva sarajevska policajca, a tu je još od ramazana ostala slika s porukom “Ramadan – Be prepared!” kao podsjećanje da se treba pripremiti za mjesec posta i drugih bogougodnih djela.

Svega toga, i još više, ima kod mog poznanika, ali nema onog bez čega nema ničeg drugog do čega je i mom poznaniku stalo – nema znanja o sebi, ali ni stvarne volje i želje da se nešto nauči. Zato, uprkos obrazovanju u svojoj struci, taj isti moj poznanik ništa stvarno ne zna o tako elementarnim stvarima, pa ne zna ni šta je Bosna, a šta Hercegovina, šta je bosanski jezik, a šta “BHS” ili “BH-HB” jezik, a kamoli da zna zašto je baš u Hercegovini (ili južnoj Bosni) bosanski jezik “najpraviji”.

I zato moj poznanik jadikuje po Facebooku i tuži se protiv Instrukcije kantonalnog ministarstva proglašavajući je i on uvodom u segregaciju i razdvajanje djece te još jednim korakom u daljnjem cijepanju Bosne i Hercegovine na etno-nacionalnim osnovama.

A Instrukcija je sasvim suprotna. Ona se temelji na Ustavu i Zakonu, na naučno-stručnim činjenicama o postojanju bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, ali ne i “BHS-a” ili neke druge izmišljotine, a temelji se i na činjenicama o jezičkom identitetu građana Kantona Sarajevo, gdje više od 90% građana svih etno-nacionalnih pripadnosti govori bosanskim, a tek 0,27% jesu oni koji bi željeli da im maternji jezik bude neustavni, nezakonski i činjenično nepostojeći “BHS”.

Pri svemu ovom, Instrukcija nikom kao njegov jezik ne nameće jezik nekog drugog, već se temelji na demokratskom pravu slobodnog izbora kao jednom od najvažnijih dostignuća čovječanstva, naravno izbora između bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika kao onog što postoji jer ne može se birati ono što ne postoji, niti se nastavni predmet može zvati po onom što je nepostojeće.

Zasnovana na činjenicama i slobodi izbora, Instrukcija je, dakle, široka i otvorena kao što Bosna u svojoj zbilji jeste otvorena i široka za svakoga, pa svakom učeniku omogućuje da u školi koristi svoj jezik, ali bez segregacije i razdvajanja učenika i stvaranja “tri škole pod jednim krovom”. Instrukcija učenike implicitno uči i tome da poštuju izbor i jezik drugog – uči ih stvarnoj toleranciji, tj. tome da razlike i tuđa prava nisu problem i da se s razlikama kao našom neospornom realnošću itekako može živjeti ako smo dovoljno široki i tolerantni.

Moj poznanik, taj dobri čovjek koji iskreno voli Bosnu, ali o njoj i sebi ne zna dovoljno, to ne vidi zbog svog neznanja ili uvjerenosti da sve zna i nedostatka potrebe da nauči ono što ne zna. I nije to ništa novo jer mi ionako tako malo znamo o sebi i svojoj zemlji, pa i inače dobro proglašavamo lošim, a loše dobrim.

U tome nam često pomognu i oni kojima Bosna i ono bosansko i nisu baš toliko dragi, pa onda zdušno podržavaju i mog poznanika u njegovu neotuđivom pravu na neznanje.

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!