Bez “udruženog zločinačkog poduhvata”, Herceg-Bosna bila je i bit će nemoguća misija

U ideološkom smislu, neke bitnije razlike između Dragana Čovića, koji hercegbosanski politički program vješto pakuje i dotura Ljubiću na javno raspakivanje, i Prlića, odnosno njegove družine, naprosto nema. Čović iza sebe samo nema logore, iako je sasvim jasno da bi hercegbosanska priča bez logora bila praktički nemoguća misija

Izricanje presude šestorici nekadašnjih čelnika HZ Herceg-Bosne već duže vrijeme na različite načine zaokuplja javnost, bolje rečeno, servira se javnosti. Negativne opservacije na račun države BiH odašiljane su od najviših predstavnika vlasti susjedne države, a bile su revnosno u vidljivoj koordinaciji podebljavane kroz izjave domaćih predstavnika HDZ-a, pogotovo u domenu terorističkih opasnosti. Sve u funkciji “dokazivanja” nevinosti hercegbosanske šestorke i svojevrsnog političkog pritiska na Sud u Hagu.

Hrvatski politički vrh, predvođen predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović, opredijelio se za taktiku kojom je haške sudije valjalo “urazumiti”, staviti im do znanja da su Jadranko Prlić i njegova družina bili preteče aktuelne borbe protiv terorizma. Koliko su u svojim namjerama skretanja pažnje s glavne teme uspjeli, saznat ćemo 29. novembra, kada će konačne presude biti objelodanjene. Razne promocije, predavanja, bombastične izjave i slične aktivnosti u ovom trenutku za jedne predstavljaju samo način za dobru zaradu, za druge predizborna sakupljanja poena, za treće očuvanje popularnosti u javnom prostoru. Presude su, uostalom, već zapakovane i samo naivni vjeruju da bi isticanje kakvog “dodatnog argumenta” nešto moglo promijeniti.

Ukoliko cijelu tu kampanju razmotrimo iz perspektive reagiranja, ne samo predstavnika domaćih vlasti, pogotovo bosanskohercegovačkog ministra sigurnosti Dragana Mektića, koji je iznošenjem relevantnih podataka hladno ukazivao na neutemeljenost prekograničnih histerija Kitarovićke i njenog štaba, nego, prije svega, relevantnih međunarodnih adresa, čini se da takvi pokušaji neće polučiti neki poseban rezultat u korist haških optuženika. S druge strane, sam Tribunal teško da će dopustiti blamažu u tom smislu, donositi odluke koje bi bile u prenaglašenim oscilacijama u odnosu na dosadašnje. U suprotnom, s obzirom na njihovu dugogodišnju zatvorsku ležarinu, svaka drastična promjena stajališta bila bi isuviše neozbiljna za jednu ovakvu instituciju.

U cijelom slučaju, naravno, ne treba zanemariti ni one “olakšavajuće” detalje koji bi mogli utjecati na konačne presude. Haški sud, ma koliko se dičio bezrezervnom odanošću i posvećenošću paragrafima, koji isključuju i samu pomisao na bilo kakvu pristranost kad su presude u pitanju, ne egzistira izvan utjecaja aktuelnih političkih gibanja, zahvaljujući kojoj je i utemeljen.

Hoće li presuda na planu praktične politike nešto promijeniti, bit će moguće govoriti tek nakon njenog izricanja. U ideološkom smislu, neke bitnije razlike između Dragana Čovića, koji hercegbosanski politički program vješto pakuje i dotura Ljubiću na javno raspakivanje, i Prlića, odnosno njegove družine, naprosto nema. Čović iza sebe samo nema logore, iako je sasvim jasno da bi hercegbosanska priča bez zločina i logora bila praktički nemoguća misija. Herceg‑Bosna nije moguća bez sukoba koji, naravno, podrazumijevaju i logore kao posebnu vrstu “sklanjanja” neprijateljske žive sile. Taj se koncept i dalje zagovara, nameće kao mirnodopska mogućnost koja bi se realizirala političkim sredstvima, iako ni sami promotori u takvu mogućnost ne vjeruju.

Sve planove, ma ko ih i na kakav način pakovao, koji podrazumijevaju razgraničenja unutar bosanskohercegovačkog prostora moguće je tretirati isključivo kao poziv na sukobe, uključujući, svakako, i posljedice koje oni podrazumijevaju. Herceg-Bosna, kao ekskluzivni prostor za Hrvate, nezamisliv je bez “udruženog zločinačkog poduhvata”. Upravo se zato takve vrste kvalifikacije presude, koju kao realnu izvjesnost najavljuje poznati advokat Anto Nobilo, zagovornici spomenutog koncepta najviše pribojavaju. I ne samo zagovornici nego i njegovi pomagači iz Hrvatske, bez čijeg je pokroviteljstva, u svakom pogledu, iluzoran i sami naum. Taj naum neizostavno podrazumijeva agresiju. U bliskoj je prošlosti nju izvršila nekadašnja članica bivše zajedničke države. Danas, ukoliko njena politika uistinu zagovara takav koncept, onda to čini članica EU. Zato je ova presuda važna, možda i najvažnija od svih koje su joj prethodile.

PROČITAJTE I...

Jutro je počelo relativno mirno – bez granatiranja, te su građani Sarajeva bili “ohrabreni” stati u red za hljeb, koji je u jednu prodavnicu u Ulici Vase Miskina br. 5-12 dopremljen oko 9.00 sati, a ubrzo su u blizini dostavljeni i mliječni proizvodi. Dok je trajala podjela hljeba, u 9.55 sati, na ovu lokaciju ispaljena je granata, usljed čijeg rasprskavajućeg djelovanja je, na licu mjesta, ubijeno 18, a ranjena 144 civila. U narednih nekoliko dana je, od posljedica ranjavanja, smrt nastupila za još četiri osobe, te je ukupan broj žrtava sa smrtnim ishodom bio 22 civila

Sa svojih 11 ili 12 bataljona, nazvanih Huskina vojska ili Muslimanska milicija, odbranio je narod od masovnih stradanja. Početkom 1944. godine svu svoju vojsku Huska prevodi u partizane. Ubrzo poslije toga, Huska je ubijen u atentatu. Partizani su za ubistvo optužili Nijemce. U ovu “istinu” dugo se nije smjelo sumnjati

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!