Betonski pjesnik Mika Antić

Mika je bio mornar, beskućnik, skitnica, pijanica, avanturista, pjesnik, slikar, recitator, bohem. Uz sve to, bio je dobronamjeran i drag čovjek. U novom naselju u Ulici Mihaila Babina, ispred vrata kuće, dočekao me je i odmah mi objasnio odakle ime ulice po pjesniku Mihailu Babinu. Nekad davno, Babin mu je kao skitnici dao krov nad glavom, a sada se on izborio da ulica u kojoj živi nosi ime njegova dobročinitelja

Za Miroslava Miku Antića može se s pravom kazati da je volio život i da je uživao u svemu što mu je on nudio. U toj je ljubavi često i pretjerivao i život zloupotrebljavao. Nemirnog duha sklonog avanturizmu, u potjeri za novim, nedoživljenim, Mika je bio mornar, beskućnik, skitnica, pijanica, avanturista, pjesnik, slikar, recitator, bohem. Uz sve to, bio je dobronamjeran, drag čovjek. Stigao je otići i na radnu akciju gdje je, diveći se entuzijazmu mladih ljudi koji su snagom svojih mišića činili čuda, počeo pisati pjesme. Mikine pjesme dopale su se brigadirima te su ih počeli ispisivati po svježe izlivenim betonskim stubovima. Tako je Mika, kako je sam za sebe govorio, postao prvi betonski pjesnik.

Vrativši se s radne akcije u Novi Sad, uspio je pronaći slobodan prostor na Petrovaradinskoj tvrđavi i ondje otvoriti atelje. Tu je definitivno usidrio svoj životni brod. U ateljeu je pisao pjesme, recitirao, počeo je i slikati. Ubrzo je to mjesto postala atrakcija za posjetioce Petrovaradinske tvrđave. O Miki, pjesniku, slikaru, bohemu, pa i čudaku, počele su se pričati i širiti razne priče koje on nije ni potvrđivao ni demantirao.

Moj prvi susret s pjesnikom i slikarom Mikom Antićem dogodio se mnogo kasnije, u Gradačcu na “Kikićevim susretima”. Tu smo se upoznali, potom brzo sprijateljili, nastavili se iz dana u dan družiti, ćaskati o svemu i svačemu. Izbrazdanog lica, s gustim crnim obrvama, Mika mi je više ličio na mornara ili rudara, nego na pjesnika ili slikara.

Prijalo mu je u Gradačcu zbog njegovih gostoljubljivih stanovnika i zelene pitomine te mi je predložio da o svom trošku produžimo boravak. Na rastanku je čvrsto obećao organizatoru susreta da će i iduće godine sigurno doći, a meni da se moramo što prije vidjeti i nastaviti s pričom ondje gdje smo stali.

Prva prilika da se ponovo susretnemo bilo je Sterijino pozorje. Novosadska televizija redovno me je pozivala da radim u hronici Sterijinog pozorja. Došavši u Novi Sad, odmah sam se interesirao za Miku. Na moju žalost, dobio sam vijest da je bolestan. Pretpostavljajući o kojoj je bolesti riječ, javio sam se prijatelju. Čuvši mi glas, Mika se iskreno obradovao i odmah me pozvao da dođem njegovoj kući. Napomenuo mi je da za naš susret čuva flašu viskija koji još samo “drug Tito” pije. Bilo je to ono zbog čega sam se pribojavao.

U novom naselju u Ulici Mihaila Babina, ispred vrata kuće, dočekao me je i odmah mi objasnio odakle ime ulice po pjesniku Mihailu Babinu. Nekad davno, Babin mu je kao skitnici dao krov nad glavom, a sada se on izborio da ulica u kojoj živi nosi ime njegova dobročinitelja. Pozdravljam se s Mikinom suprugom i malim sinom i sjedamo za stol, a on, kako mi je i nagovijestio, donosi neotvorenu flašu viskija. Teče priča, propitivanje o svemu i svačemu, a ja se trudim da Mika na flašu zaboravi. Ni Mika ne insistira, svjestan svoje bolesti, ali i budnog pogleda svoje supruge. Teče razgovor o Miki, pjesništvu, slikarstvu, životu, ljudima, ljubavi, smrti…

O svemu pjesnik i slikar Mika ima jasan stav. U neko doba naš razgovor prekida drug iz Društva književnika Vojvodine. Došao je Miku obavijestiti da sutra rano odlazi delegacija ruskih književnika pa da se večeras žele s njim pozdraviti i oprostiti. Mika odmah otkazuje posjetu uz napomenu da mu je došao drag i važan gost, pokazujući na mene. Nastavili smo razgovor, a na kraju je, što je bilo veoma bitno za Mikinu suprugu i za mene, flaša viskija ostala na stolu neotvorena.

Smrt je bila jača od pjesnikove želje za životom. Do vječnog počivališta, po vlastitoj želji, otišao je uz muziku Janike Balaša i njegovih osam tamburaša s Petrovaradina. Prije smrti nije zaboravio da napiše pismo organizatoru “Kikićevih susreta” u Gradačcu, u kojem se izvinjava što, iako im je to čvrsto obećao, zbog bolesti neće moći doći u njihov lijepi i gostoljubivi grad.

 

Prethodni članak

Ah meraka

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!