Besida o Uskufiji i Meši: Jesmo li najzamršeniji ljudi na svitu

Glede zamršenosti u vezi s Uskufijevom ikavštinom, može se reći sljedeće: bio ovdašnji govor ijekavski otkako ijekavski govori postoje ili ne, ne treba zaboraviti da su i dalje u govoru ovog kraju prisutni oblici bižati ili bježati, sikira ili sjekira, priko ili preko, ponediljak, nedilja ili nedjelja

Na pola puta između Tuzle i Srebrenika nalazi se obično bosansko misto Dobrnja. S jedne je strane spomenutog puta Stara dobrnjska džamija, čija je izgradnja dovršena 1939. godine. Džamija je izgrađena po uzoru na Čaršijsku džamiju u Tuzli i priko pola stoljeća bila je najveća tuzlanska džamija. Kod stare napuštene džamije zasad je podignut spomenik, a planirana je i izgradnja spomen-kuće s muzejskim eksponatima Mehmeda Hevajia Uskufija. Virovatno na istom komadiću zemlje na kojem je i mali Uskufi učio svoje prve harfove. U bošnjačkoj književnosti za vrimena Osmanlija ostavilo je svoja dila više od 400 pisaca i pisnika, 1631. godine Uskufi je napisa rječnik, i, po nekim autorima, pripada među prvih deset alhamijado pisnika.

S druge strane puta, na 600 metara udaljenosti od Stare džamije, nalazi se novoizgrađena dobrnjska džamija. Ovdje je izgrađen Kulturni centar “Mehmed Havaji Uskufi”, kako se još zove u sklopu Centra skromna i istoimena biblioteka. Uzgred rečeno, u haremu Jalske džamije u Tuzli nekada su se ukopavali ugledni tuzlanski muslimani, tu su postojala tri turbeta i pretpostavlja se, domen špekulacija, kako je jedno pripadalo Uskufiju. Malo je pouzdanih tragova, harem je devastiran prilikom proširenja puta.

Uskufi je obilježio Dobrnju, što je vidljivo i danas, a u kontekstu dvi tačke čuvanja sićanja na ovog pisnika. Ali, moglo bi se reći i kako je sićanje na Uskufija razvučeno od jednog kraja na drugi kraj mista. Ako se pristupi iščitavanju građe vezane za Mehmeda Hevajia Uskufija, onda se s lahkoćom može uočiti koliko je podiljenih stavova, oprečnih mišljenja, kontroverze, zamršenosti i razvlačenja činjenica vezanih za lik i dilo ovog alhamijado pisnika.

Gazeći dobrnjskom zemljom, čoviku naumpadnu riči koje je napisao jedan drugi Tuzlak, Mehmed Meša Selimović, bez obzira na današnje narative, osporavanja i različita tumačenja tih riči: “Kakvi su ljudi Bosanci? To su najzamršeniji ljudi na svijetu, ni sa kim se istorija nije tako pošalila kao sa Bosnom.” Kad se zagledaš u naše ljude, u tu historiju, u druge i tuđe zastave u rukama našega čovika, epigonstvo, sklonost ka omalovažavanju, i, kada se posebno udubiš u te karakterne zamršenosti jedinke i naroda, kao na javi, ukaže se silueta, slika i prilika dobrnjskog Uskufija. Kako i zašto?

ŠTA TO NAMA TRIBA

Mehmed Hevaji Uskufi rodio se u Dobrnji kod Tuzle 1601. godine u nekadašnjem Zvorničkom sandžaku. Mada postoji i mišljenje kako je on iz sela Uskopči, kako su se nekada zvale Živinice. Poticao je iz plemićke porodice koja mu je virovatno omogućila i plemićku službu na carskom dvoru. Smatra se da je umro 1651. godine, kada je napisao i svoju poslidnju pismu, ali i to je otvoreno pitanje.

Samo je pisnikovo ime i poriklo dovoljan razlog za zamršenost, različito tumačenje i sukobljavanje mišljenja. S tim u vezi, raspravljalo se o samom njegovom imenu Uskufi, jedni smatraju kako je on iz Bosanskog Skoplja (gornji tok Vrbasa), u kojem se u 17. stoljeću govorila ikavica. To bi značilo da je njegova porodica doselila u Tuzlu i da se on samo rodio u Tuzli, a da je po poriklu s ikavskog područja. S tim u vezi stoji i njegovo prezime Uskufi, što znači Skopljak, jer se na turskom jeziku Skoplje zove Uskup.

Međutim, postoji i drugačije mišljenje, kako “Uskufija” ne može biti prezime nego nadimak koji naš pisnik rjeđe upotrebljava nego Hevaji i što je taj nadimak nastao po nekoj vrsti zašiljene pozlaćene kape koju su nosili janjičarski oficiri i službenici u carskom dvoru, a zvala se uskuf. Treći autor, također, ne prihvata mišljenje da je Uskufi iz Bosanskog Skoplja te navodi: “Sam Uskufija, koji je odlično znao turski, ne bi nikada od Skoplje izveo svoj priimenak Uskufi. Da je bio Skopljak s Vrbasa, on bi se nazvao Iskoplevi, a da je, kao što nije, bio iz grada Skoplja na Vardaru, prozvao bi se sigurno Uskubi, ali nikako Uskufi.”

OTKUD IKAVICA

Ono što odmah biva uočljivo i što na određeni način produbljuje kontroverzu vezanu za pisnika jeste ikavica na kojoj je pisao Mehmed Hevaji Uskufi. Smatra se kako činjenica da je Hevaji i u rječniku i u pismama bio znatno više ikavac nego ijekavac ne znači da je u njegovo vrime Tuzla s okolinom bila ikavsko govorno područje. “Njegova je ikavština dio njegovog porodičnog ikavskog porijekla.” S druge strane, Uskufijinu ikavštinu povezuju s ondašnjim ikavskim govorom teritorija koji se u širem smislu smatrao Bosnom: “U doba kada je Hevaji pisao Makbuli-arif Bosna je imala i najšire granice, pa se protezala izvan današnjih njenih granica u Dalmatinsko zagorje, Liku, Slavoniju, Srbiju, Novopazarski sandžak, Crnu Goru i Boku Kotorsku.” Što će reć’ da je na čitavom navedenom teritoriju bio rasprostranjen štokavski dijalekt i većinom ikavski govor.

Drugi odlučno odbacuju tvrdnju da je Uskufi pisao svoja dila ikavskim izgovorom zato što se u Tuzli u 17. stoljeću govorio ikavski. Tu tvrdnju podupiru smatrajući kako “tuzlansko jezičko područje nije ikavsko niti je bilo ikavsko u Uskufijino vrijeme, što potvrđuju i neki drugi rukopisi starih bosanskih pisaca sa ovog područja”. Isticalo se i mišljenje kako su današnji ijekavci između srednjih i gornjih tokova Bosne i Drine (tu je i tuzlanska oblast) ijekavizirani ikavci, tj. da je to područje u srednjem vijeku bilo ikavsko, pa da je kasnije pod utjecajem južnih doseljenika (iz Hercegovine, Sandžaka, Crne Gore) promijenilo svoj govor u ijekavski.

Glede zamršenosti u vezi s Uskufijevom ikavštinom, može se reći sljedeće: bio ovdašnji govor ijekavski otkako ijekavski govori postoje ili ne, ne treba zaboraviti da su i dalje u govoru ovog kraju prisutni oblici bižati ili bježati, sikira ili sjekira, priko ili preko, ponediljak, nedilja ili nedjelja…

IME RJEČNIKA I O KOJOJ VIRI ZBORI HEVAJI

Originalan naziv Uskufijevog rječnika na arapskom jeziku glasi Magbuli arif. Što znači: ono što se sviđa učenu i razumnu čoviku. Popularni naziv Uskufijina rječnika jeste Potur-Šahidi, ili, uobičajeno, Potur Šahidija i teško je znati ko je prvi takvim imenom nazvao Uskufijino dilo. U nekim se pripisima spominju oba naziva, i Magbuli arif i Potur-Šahidi, a u nekim samo jedan od njih. Drugi dio ovog popularnog naziva – Šahidi – ustvari je prezime jednog turskog pisnika i leksikografa koji se zvao Ibrahim Dede Šahidi, a napisao je perzijsko-turski rječnik u stihovima s naslovom Tuhva-i Šahidi.

Neki autori tvrde da riječ potur znači seljak. To obrazlažu ovako: “Sam Hevaji je u rječniku dao značenje riječi potur. U poglavlju IX ovog rječnika stih 28. glasi: Koje selo, kojluje dindi potur, što znači: Koj-selo, kojlu-potur. (Danas prevodimo tursku riječ kojlu riječju seljak.)” Međutim, o nastanku riči potur ima i drugačije tumačenje: Nije jasan postanak i poriklo ove riči. Uglavnom, postoje dvi pretpostavke: 1. Da je ova rič skraćena od poturica, poturčenjak, izvedene od inf. poturčiti se; 2) da je iskrivljenjem nastala od riči pataren – bogumil. Za ovo drugo tumačenje izgleda da se opredilio dr. Safet-beg Bašagić, kako se vidi iz njegovih rukopisnih bilježaka o turcizmima.

Ni Hevaijina pjesma Poziv na viru nije pošteđena različitih mišljenja. Ona nosi poruku, zapravo poziv koji se 25 puta ponavlja na kraju svake strofe Hod´te name vi na viru! Nekoliko ozbiljnih poznavalaca alhamijado literature drži da je u ovoj pismi upućen poziv kršćanima da priđu na islam, što bi bio preduvjet koegzistencije, dok drugi, isto tako upućeni u ovu književnost, smatraju da je to poziv na saradnju i pomirenje i da nema prizvuka vjerske isključivosti, već da je to apel da se priđe s garancijom zadete vire, časne riči. Iako je Uskufi u predgovoru svog rječnika jasno rekao da u njegovu dilu ima aluzija, ili kako on kaže “znakova i migova”, što će prosvitljen čovik razumit’.

ŠTA SMO ONDA MI? LUDE? NESREĆNICI? NAJZAMRŠENIJI LJUDI NA SVITU

Nakon nekoliko navedenih primjera u vezi s kojima se lome različiti stavovi, ne naslućuje se odgovor na pitanje jesmo li mi najzamršeniji ljudi na svitu? Za odgovor bismo morali uporediti sebe, po svim relevantnim mjerilima, sa svim drugim ljudima ili narodima. Bez toga je teško prihvatiti sud o našoj zamršenosti, jer sigurno je da pri donošenju suda sveopće poređenje s drugima nije koristio ni sam Meša. Jer, ništa nije samo po sebi ni malo ni veliko, ništa nije samo po sebi ni zamršeno ni nezamršeno, poređenja su ta koja nešto čine malim ili velikim, sretnim ili nesretnim, zamršenim ili nezamršenim. Ipak, šta je to nezamršeno, jasno i sigurno kod Hevaija, šta se to mrsilo i mutilo, ali se zamutiti i zamrsiti ne da?

Hevaji je svuda s ponosom isticao svoje bosansko poriklo i svoj maternji jezik, kojeg danas u Dobrnji, na pripišaj hoda od Tuzle, uče neka nova dica. A ne treba se čuditi spominjanju pripišaja – autor rječnika pisana za vrime cara Murata u potrazi za individualnim izrazom često koristi argo-izraze i vulgarizme. I dok je Meša nedvosmisleno tvrdio kako pripada srpskoj književnosti, iz čega proizilazi kako je pisao srpskim jezikom, na što je imao lično pravo koje ne treba osporavat i zbog čega je dodatno, ne zanemarujući spisateljsku vještinu, objeručke prihvaćen, s druge strane, Hevaji biva “zanemaren uglavnom zbog antagonizama, iz nacionalnih razloga i zbog određenog kršćanskog ponosa”.

Ali, protiv mraka najbolje se branit svitlom, a bilo bi sasvim pošteno da se pokaže širokogrudnost, poštovanje kao preduvjet koegzistencije, širina kojom se često bezrazložno dičimo, da se pokaže sloboda, da se pusti neka svako za sebe bez isključivosti bira ime i jezik kojim govori. Danas pušu novi liberarni vitrovi, sve je dopušteno, čovik može birati. Može birati da govori kao Tuzlak Mehmed, ili da lipo bira makar tim odabirom apsurd učinio još većim ikavicu i jezik, jasno i nezamršeno kao što je besidio Tuzlak Havajia: “Bosanski da vam besidim, bratani, da slušaju prijatelji i dobrotelji i znani, vi moji virni drugovi.”

 

Prethodni članak

Postimo i jezicima

Sljedeći članak

Najtužnija liga svijeta

PROČITAJTE I...

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!