Berlin, Ankara, Moskva, Washington – kvadratura bosanskog kruga

: Rezultati berlinskog skupa daleko su od spektakularnih, no očekivani su s obzirom na stanje u EU, ozbiljnu političku i krizu identiteta, zabrinjavajuće islamofobne sentimente, rušenje multilateralizma i na trgovački, moralno i idejno potpuno nedosljedan sukus američke politike, koja vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak dovodi ne samo u pitanje već i egzistencijalnu opasnost. Stoga je jasno da, osim EU i SAD, na scenu moraju stupiti i druge sile, poput Turske i Rusije, zašto ne i usaglašeno

Kakav je trenutni vanjskopolitički položaj Bosne i Hercegovine, nije moguće jednoznačno odgovoriti jer on ovisi o većem broju više ili manje povezanih faktora. Prvo i najvažnije, vanjskopolitička pozicija neke zemlje jaka je onoliko koliko je ona iznutra stabilna. S obzirom na prisutnu opstrukciju funkcioniranja vlasti, čak i kontinuiteta izvršavanja preuzetih obaveza (poput MAP-a) koju vrše Dodik i njegova stranka, te već sedmomjesečne pregovore o formiranju vlasti, tj. opstrukcija SNSD-a na državnoj i HDZ-a na federalnoj razini, kao i protudejtonske aktivnosti i srpske i hrvatske strane (formiranje rezervnog sastava policije RS‑a ili deklaracije HNS-a), moglo bi se zaključiti da je politička situacija u zemlji nestabilna, pa je time i njezina vanjskopolitička pozicija slabija.

Drugo, niti hrvatska niti srpska strana u BiH ne bi mogle djelovati samostalno, bez pune podrške Hrvatske i Srbije. Riječ je o otvorenoj podršci službenog Zagreba, i to ne samo vladajućeg HDZ-a opetovanim uvjetovanjima formiranja vlasti u Federaciji promjenama izbornog zakonodavstva po mjeri HDZ BiH, kao i o sasvim transparentnoj podršci Vučićeva režima i gotovo čitave opozicije Dodikovim separatističkim potezima.

Ta dva povezana faktora, utjecaj susjednih država na separatističke tendencije i nestabilnost zainteresiranim promatračima iz EU, itekako su poznati, pa je, na poticaj Njemačke i Francuske, Unija pozvala šefove država i/ili vlada tzv. Zapadnog Balkana (i zemalja članica i zemalja aspiranata na članstvo u EU) na postrojavanje u Berlin krajem aprila. EU nema niti je ikad stvarno imala jedinstven stav prema Zapadnom Balkanu, što je jasno iz činjenice da nije predložena nikakva inicijativa, politički plan ili platforma, osim što se, zbog sve veće krize i potpunog zastoja u tzv. dijalogu Beograda i Prištine, u kojem je Sarajevo kolateralna žrtva, ništa ne miče, a problemi eskaliraju do povremenih čarki i sukoba.

Doduše, dan nakon skupa, Francuska je poslala medijima neku strategiju za Zapadni Balkan kao dopunu Berlinskom procesu, u kojoj nema ništa novo osim pojačane francuske prisutnosti u zemljama koje teže ući u EU. Međutim, jedna je poruka ipak odaslana u zajedničkoj izjavi, premda ne potpuno jasno i nedvosmisleno. Riječ je o crvenom svjetlu promjenama granica, pa čak i onih koje bi se mogle uglaviti dogovorom, posebno kada je riječ o etnički povučenim linijama. Ne radi Kosova i Srbije, odnosno Srba i Albanaca, koliko radi Bosne i njezine stabilnosti. Presedan koji bi se razmjenom teritorija Kosova i Srbije uspostavio izazvao bi lančanu reakciju, ne samo u Bosni ili regiji već i u Evropi.

To je njemačka kancelarka nekoliko puta naglasila i prije i za vrijeme sastanka na vrhu. Visoka predstavnica EU za vanjsku politiku Federica Mogherini, iako inicijalno oduševljena Vučić-Thaqi prijedlogom razmjene i “humanog preseljenja”, nakon primljenih packi prvenstveno od Njemačke, više ne podržava to rješenje. Francuska, osim načelno, nije nikad čvrsto osudila takve ideje koje, srećom po Evropu, Thaqi minira sve nerealnijim zahtjevima pripajanja Preševske doline i čitavog niza sela Kosovu te zazivanjem SAD-a da djeluju jer je EU nemoćna. Iz ovoga se može zaključiti da položaj BiH, iz perspektive očuvanja njezina integriteta i suvereniteta, nije (još) doveden u pitanje, prije svega odbijanjem da se na isti način tretiraju problemi srbijansko-kosovskih odnosa i unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, što je tendencija Srbije, njezinih martoloza u Bosni, uz diskretnu podršku Rusije, koja koristi dvije neuralgije za pritisak na Zapad, koji je vrlo aktivan u njezinu susjedstvu.

Uključi li se, međutim, ovakva Trumpova Amerika u rješenje krize, trgovački mentalitet koji je zavladao američkom administracijom mogao bi prevagnuti nad principima te destabilizirati prvo Balkan, a onda Evropu. Baš kako je to učinila Bushova administracija pri disoluciji Jugoslavije. Rezultati berlinskog skupa daleko su od spektakularnih, no očekivani su s obzirom na stanje u EU, ozbiljnu političku i krizu identiteta, zabrinjavajuće islamofobne sentimente, rušenje multilateralizma i na trgovački, moralno i idejno potpuno nedosljedan sukus američke politike, koja vrijednosti na kojima počiva međunarodni poredak dovodi ne samo u pitanje već i egzistencijalnu opasnost. Stoga je jasno da, osim EU i SAD, na scenu moraju stupiti i druge sile, poput Turske i Rusije, zašto ne i usaglašeno.

Možda baš u tom svjetlu treba promatrati konkretnije rezultate posjete Predsjedništva BiH Turskoj. Turska je u vrlo osjetljivoj, ali i zahvalnoj poziciji članice NATO pakta i saradnice Rusije na razrješenju krize u Siriji. Stoga se potpisan sporazum o izgradnji autoputa Sarajevo – Beograd u dva smjera, koji je Dodik potpisao kao predsjedavajući Predsjedništva BiH, može čitati na taj način. Turska, uz podršku Rusije, izlazi u susret nekim srpskim potrebama u BiH kako bi osujetila daljnji rast separatističkih tendencija.

Zato može insistirati na srpskom prihvaćanju MAP-a, što je, čini se, sve manji problem i za Dodika i manji entitet. Nakon što je visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko objavio dijelove svog izvještaja Vijeću sigurnosti UN, postalo je očito da se deklaracija Skupštine RS-a koja onemogućava srpskim predstavnicima u centralnim organima BiH da nastave raditi na putu u NATO odbacuje kao nevalidna, dok se formiranje rezervnog sastava policije osuđuje, iako ne dovoljno i ne dovoljno snažno. Politika mrkve i batine, u kojoj je ova prva znatno prisutnija, a druga uvijek stoji kao prijetnja, ima potencijal da smiri narasle tenzije, odnosno u realne političko-pravne okvire postavi i srpske, ali i hrvatske pretenzije.

Turski predsjednik Erdoğan odvojeno se susreo s Dodikom i Šefikom Džaferovićem, a nakon susreta, Dodik je potpisao sporazum o autoputu koji je tek dio ukupnog trgovinskog sporazuma dviju zemalja. S turskim predsjednikom razgovarao je i o priključku Bosne i Hercegovine na plinovod Turski tok. Dodikova izmijenjena retorika o turskom šefu države kao faktoru stabilnosti zapravo odražava signal iz Beograda kojem je Turska prihvatljiv posrednik i “honest broker”, prije svega zbog njezine saradnje s Rusijom. Vučićeva Srbija već je ugostila Erdoğana, a srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić mu je pjevao na turskom.

Kao da duh savjeta Nikole Pašića srbijanskom ambasadoru u Istanbulu prije Prvog svjetskog rata prilikom uručenja akreditiva “da Srbija para nema” lebdi nad ovim Dodikovim kopernikanskim obratima. Turska pruža punu podršku putu Bosne i Hercegovine u NATO, što je Erdoğan ponovio Džaferoviću, a i u Srbiji nije nepoznato da su zemlje Zapadnog Balkana potpuno okružene članicama NATO saveza, pa je gotovo nemoguće da i one ostanu izvan alijanse. Pitanje je samo koliko dugo i uz koju cijenu Srbija i njezini martolozi u Bosni mogu te procese usporavati. Vjerovatno samo do mjere do koje je Rusija na ovom području spremna izazivati ili podržavati napetosti. Zato je Dodikov protokolaran pozdrav počasnom bataljonu turske vojske koju je izrekao u ime Bosne i Hercegovine, a ne entiteta kojim stvarno vlada, neki omen, znak koji govori da su, barem zasad, jasno postavljene granice koje se ne smiju prelaziti.

No, ne treba se opuštati. Pravomoćno osuđen ratni zločinac Vojislav Šešelj provokativni je skup svoje Radikalne stranke organizirao u vojvođanskom selu Hrtkovci, u kojem je njegova paravojska 1991. godine izvršila etničko čišćenje Hrvata, a taj je zločin bio jednom od tačaka optužnice protiv njega u Hagu. Na skupu je izjavio kako će se zalagati za zatvorske kazne onima koji masovni zločin nad Bošnjacima Srebrenice budu nazivali genocidom. Njegova retorika ne iznenađuje, ali iznenađuje stav srbijanske vlasti da takav skup dozvoli kao i da ništa ne poduzme da sankcionira govor mržnje koji potire pravomoćno, na međunarodnom sudu ustanovljenu istinu o Srebrenici. Dodikova komisija “eksperata” koja bi trebala poništiti zaključke Skupštine RS-a o genocidu radi punom parom, a na te se provokacije Inzko u svom izvještaju ne osvrće.

S druge strane, Hrvatska i dalje daje podršku svim političkim manevrima HDZ BiH, pa i ovom posljednjem, uvjetovanju formiranja vlasti izmjenom izbornog zakonodavstva, prema željama te stranke, odnosno njezina predsjednika. Važno je voditi računa da je sam Čović, mnogo više nego njegova stranka, blizak Rusiji, odnosno njezinim interesima u Bosni i Hercegovini i šire. Hrvatska shvaća da je EU u krizi i nije daleko od spremnosti da počne voditi autonomniju politiku u regiji. To stvarno znači samo onu koja može biti na štetu Bosne i Hercegovine, unatoč deklarativnoj principijelnosti.

Međutim, i Rusija ima svoje prioritete. Kako je Srbiji glavni politički prioritet što časniji izlaz, odnosno priznanje nezavisnosti Kosova, pa je spremna i na trgovinu teritorijama, tako je Rusiji prioritet da od svojih granica odmakne prijetnju novih članica ili pretendenata na članstvo u NATO savezu, pa je spremna i na okupaciju dijelova susjednih zemalja i priznanje separatističkih pokreta, pa čak i aneksiju Krima, što može voditi ka nekom logičnom i na međunarodnom pravu utemeljenom rješenju, posebno ako Turska odigra značajnu ulogu. Niti Rusiji ne idu u prilog nove teritorijalne podjele jer je sama složena država autonomnih republika kojima ne dopušta secesiju i nezavisnost. Presedan takve vrste odrazio bi se i na Rusiju, i to negativno. A i može koštati, kao u Čečeniji.

PROČITAJTE I...

„Ovo tumačenje ide u prilog onima koji opravdano podržavaju zastupnicu Ćosić-Hajdarević, te bih dodao, kao slobodan čovjek koji se usuđuje misliti svojom glavom, samo neka ustraju u tome. Atmosfera koja se stvara posredstvom nove vlade KS ide prema tome da se Bošnjaci u 'Republici Sarajevo' etiketiraju kao neobrazovani, nekonkurenti, primitivni i kao oni koji mogu samo da '...nose sijeno', dok će Saša ili Maša, a možda i Medo, da čitaju i pišu knjige, vladaju, uređuju dnevnike, određuju ko je lopov a ko nije, ko je nacionalista a ko nije, kome je mahrama na glavi dokaz islamijeta, a kome fašizma. Za stranke koje čine vlast u Kantonu Sarajevo izvrsnost je to da budeš neBošnjak“, piše na svojem Facebook profilu predsjednik Asocijacije mladih SDA Salko Zildžić. Njegov post prenosimo u cijelosti:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!