Berači mandarina ne vjeruju u Čovićeva priviđenja

Neka Čović, ako hoće i referendumski, kad je to već ušlo u modu, armiju Hrvata zaposlenih u državnim i federalnim institucijama, koji u konvojima svakodnevno ulaze u Sarajevo, naravno, i njihove porodice, pita jesu li se zarad “trećeg entiteta” spremni odreći plata i beneficija koje uživaju

Intervju Dragana Čovića, predsjednika HDZ BiH, koji je dao za Našu TV izazvao je poprilično zanimanje medija, iako se nešto posebno nije čulo što već javnost nije imala priliku čuti ili, bolje rečeno, znati. Po ko zna koji put, Čović je ponovio priču o trećem entitetu kao jedinom rješenju hrvatskog pitanja, istina, s nešto izrazitijim teritorijalnim apetitima, za razliku od svojih prethodnika. Ne dirajući do Dodikovog atara, Čović je zahvatio i za Hrvate rezervirao pozamašan dio bosanskohercegovačkog teritorija, Posavinu, veliki dio Srednje Bosne, Žepče i podrazumijevajuću Hercegovinu. Uzgredno je, dakako, tu “političku nužnost” ojačao strahom od pretvaranja BiH u islamsku državu. Kako bi taj strah dodatno ojačao, Čović se nije libio reći kako taj scenario jednako, samo na različite načine, zagovaraju kako bošnjačka desnica, tako i ljevica.

Sva ta priča mogla bi se svariti na razini Bobanove retorike, koji je bio puno jasniji i određeniji, revnosno slijedeći tuđmanovski upakovane Mačekove upute. Čovićeva priča ima posve drugačije motive i opravdanja. Njegovo političko ponašanje nije motivirano ni snovima o “Velikoj Hrvatskoj”, ni bosanskohercegovačkim Hrvatima, nego prije svega vlastitim opstankom, jer svi njegovi prethodnici imali su uz sebe veći broj Hrvata. Neko opravdanje, kao prvi čovjek najjače hrvatske stranke, za njihovo curenje iz zemlje svojim sunarodnjacima naprosto mora predočiti. No, on ga očito traži u razlozima koji su više nego slabašni i neuvjerljivi. Teško da će neko u tlapnje o BiH kao islamskoj državi povjerovati u vrijeme kad takav koncept nije moguće realizirati u zemljama u kojima nemuslimansko stanovništvo predstavlja minornu činjenicu.

Čovićev najveći problem jeste u njegovoj odluci da vlastito ponašanje utemeljuje na golom prepisivanju Dodikove logike, koji se suočava sa sličnim problemima, ali, iako je neprikosnoveni vladar u manjem bh. entitetu, odbija preuzeti odgovornost za sve izrazitiji odliv Srba. Novinar se, međutim, na Dodikovo traženje da mu “privedu” desetak takvih nije dao zbuniti, te mu je odgovorio da ih ne može dovesti jer su otišli. Zato je samo pitanje vremena dokle će i jedan i drugi potenciranjem marginalnih pitanja sakrivati realnost razloga zbog kojih građani odlaze iz zemlje.

Neka Čović, ako hoće i referendumski, kad je to već ušlo u modu, armiju Hrvata zaposlenih u državnim i federalnim institucijama, koji u konvojima svakodnevno ulaze u Sarajevo, naravno, i njihove porodice, pita jesu li se zarad “trećeg entiteta” spremni odreći plata i beneficija koje uživaju. Zna se dobro kakav bi odgovor na takvo pitanje mogao dobiti. Oni su lišeni priviđenja koja se Čoviću ukazuju. No, na njegovu nesreću, ni oni koji odlaze iz zemlje, kojima nije pripala privilegija da se prikače na državne i federalne kase, ne vjeruju u takve priče. Tih kasa da nestane, sve bi iz zemlje iscurilo i niko se više ne bi otimao za mjesto predsjednika najjače hrvatske političke stranke niti bi se imao ko otimati.

Javnost je svjesna političkih prdimahovina, zbog čega se pravi razlozi snažno delegiranog pitanja odlaska Hrvata iz BiH prije mogu otkriti u najobičnijem kafanskom razgovoru negoli u parlamentarnim raspravama. Odgovoru jednog mostarskog privatnog poduzetnika, kojem se “s viših razina” uputio prigovor da pregoni mjeru u zapošljavanju nehrvata, tj. Bošnjaka i Srba, najočiglednije i do kraja jasno otkriva pravi razlog pitanja koje navodno muči i zabrinjava predsjednika HDZ-a. Procedura zapošljavanja ista je za sve. Prijem i slanje na obuku koju valja debelo platiti. Ali, razlika je u tome što Hrvat na poslu ostaje samo dok se, zahvaljujući certifikatu i putovnici, ne domogne Njemačke. Zato je njihovo primanje rizik, najčešće gubitak, dok Bošnjak kojeg primi u firmu nema kud, a Srbin iz Nevesinja na posao može zakasniti samo ako zavali snijeg. Kratko i jasno, lišeno oblandi kojima Čović nastoji zabeluhavati javnost i tražiti razloge tamo gdje ih nema.

Spomenuti primjer, naravno, samo je dio istine i odnosi se na one koji trče za većim standardom. Ali, s onim koji nemaju izbora, pogotovo onim koji su se još uvijek nisu dovoljno odomaćili da bi se neko bavio njihovim sudbinama, Hrvatima iz Srednje Bosne koji su se našli na prostoru Stoca i Čapljine. Čarobna putovnica najvećem broju njih služi do Opuzena, za nadničerenja u berbi mandarina. Baš je zato više nego morbidno i više nego osiono dodikovski ih zastrašivati projektima kojima ih ugrožavaju bošnjačka desnica i ljevica.

PROČITAJTE I...

Imao sam sreću da sam poznavao Aliju Izetbegovića i svjedočio nekim događajima. Necmettin Erbakan je 1990. imao veliki kongres Refah partije u Ankari i tada je Alija s njim imao sastanak. No, tada je upoznao i Recepa Tayyipa Erdoğana, koji nije imao visoku političku funkciju, a kada se vratio u Sarajevo, na sastanku SDA je rekao da je Kongres lijepo prošao te da je imao lijep sastanak s Erbakanom, ali da im nosi jedan muštuluk

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!