Beograd i Zagreb najveći su kočničari EU puta Bosne i Hercegovine

Niko drugi, osim režimi u Beogradu i Zagrebu, ne može otkloniti opstrukcije, blokade i zastoje u reformama na putu BiH prema članstvu u EU. Dakle, blokade reformskog puta BiH čine članica EU Hrvatska i “napredni” kandidat za članstvo u EU Srbija. Proizlazi da postoji velika odgovornost EU za negativno stanje u BiH u pogledu opstrukcija, zastoja i blokada reformama, što nikako ne znači da dio odgovornosti ne snose i političke snage koje se pejorativno nominiraju da su “probosanske”

U okviru stanja sigurnosti Evrope razmatraju se rizici za mir na Balkanu. U tom pogledu, naročito je važno što sve zemlje zapadnog Balkana žele u EU i što sve, osim Srbije, žele u NATO, pa je utješno što ta zemlja, dok odbacuje članstvo, razvija partnerstvo s tom alijansom. Za sigurnost na Balkanu povoljna je okolnost što vladajuće politike koje su rizične za mir nemaju uvjeta za upotrebu sile radi promjene granica, ali ipak, one povećavaju budžete za jačanje svojih oružanih snaga, izazivajući sumnju da to čine ne samo radi pravedne odbrane već i radi nepravednih teritorijalnih ambicija prema susjedima.

Značajne političke snage, pa i vladajuće, u državama zapadnog Balkana s većim teritorijalnim i demografskim potencijalima smatraju da vanjske granice njihovih zemalja nisu konačne. To je najlošija strana sigurnosne arhitekture na Balkanu. Takve političke snage u Srbiji, Hrvatskoj i Albaniji, dok su u ime svojih naroda i država historijski kontinuirano i politički međusobno sukobljene, ulaze u zakamuflirane međudržavne saveze po osnovu ambicija da mijenjaju granice svojih država. Dakle, iako se međusobno sukobljavaju i odvojeno i zajednički djeluju radi kompromisne promjene granica, na štetu teritorijalnog integriteta trećih zemalja. Ako bi to postigle, ubrzo zatim prekinuli bi svoje zakamuflirane saveze i krenuli u još žešće međusobne sukobe jer ni te granice ne bi smatrali konačnim.

Imajući upravo to u vidu, često se postavlja zanimljivo pitanje: Da li je moguće da Srbija, Hrvatska i Albanija na miran način postignu ciljeve promjene granica? Neki smatraju da to mogu postići bez klasičnog rata, neki da to nije moguće, a patrioti Bosne i Hercegovine smatraju da na štetu teritorijalnog integriteta njihove domovine niko ni s ratom ni bez rata ne može uvećati teritoriju svoje države.

STRAH OD RATA I OPSTRUKCIJE ZAGREBA I BEOGRADA

Strah od rata prisutan je u nacionalnim sredinama, odnosno državama koje se opravdano osjećaju ugroženim, ali i sposobnim da svojom pravednom patriotskom hrabrošću u krajnjoj nuždi, bez alternative za opstanak, savladaju taj strah.

Međutim, strah od rata postoji i u nacionalnim sredinama u kojima dominantan utjecaj i vlast imaju politike koje teže promjenama granica na zapadnom Balkanu, gdje nema ni krajnje nužde ni rizika za opstanak, a u korist mira postoji alternativa odustajanjem od politike promjene granica. Zbog nepravednog političkog usmjerenja, oni nemaju potencijal savladavanja svog straha od rata, kao što to u potencijalu svoje hrabrosti i krajnje nužde za opstanak imaju pravedno usmjereni narodi i države. Taj strah od rata u narodu koga predstavljaju vođe s ambicijama da mijenjaju granice spojen je sa strahom u narodu da se javno eksponira protiv svojih ratnohuškačkih vođa i političkih opcija koje djeluju s ciljem promjene granica. Dakle, kod njih postoji strah i od rata i od posljedica u slučaju da se suprotstave svojim ratnohuškačkim liderima. U pozadini tih strahova nalazi se potencijalno moguće pozitivno ponašanje naroda protiv rata, u korist mira, što treba smatrati da je važan potencijalni “resurs” u funkciji mira koji se može ispoljiti ako se narod oslobodi straha pružanja otpora ratnohuškačkoj praksi svojih lidera i političkih opcija.

Na političkoj sceni Balkana uobičajeno je izjednačavanje odgovornosti za razne negativne posljedice očitih opstrukcija reformama na putu BiH za članstvo u EU. Glavninu tih opstrukcija čine političke snage u BiH koje služe kao oslonac velikosrpskoj politici iz Beograda, ili velikohrvatskoj politici iz Zagreba. Te politike smatraju da granice Srbije, odnosno da granice Hrvatske nisu konačne s očitim ambicijama njihovog uvećavanja na štetu teritorijalnog integriteta i suvereniteta BiH.

Oslonci takvih politika u BiH diktirano iz Beograda i Zagreba djeluju na održanju “statusa quo” u BiH. Takvo stanje održava se čuvanjem anomalija i nedostataka dejtonskog Ustava BiH, što je ustvari otpor reformama. Ako djeluju na izlasku iz “statusa quo”, onda to čine u pravcu proizvodnje još goreg stanja i još slabije efikasnosti državnih institucija, radi postizanja konačnog destruktivnog cilja nestanka BiH i priključenja njenih teritorija susjednoj Srbiji i susjednoj Hrvatskoj. Niko drugi, osim režimi u Beogradu i Zagrebu, ne može otkloniti opstrukcije, blokade i zastoje u reformama na putu BiH prema članstvu u EU. Dakle, blokade reformskog puta BiH čine članica EU Hrvatska i “napredni” kandidat za članstvo u EU Srbija. Proizlazi da postoji velika odgovornost EU za negativno stanje u BiH u pogledu opstrukcija, zastoja i blokada reformama, što nikako ne znači da dio odgovornosti ne snose i političke snage koje se pejorativno nominiraju da su “probosanske”.

ODGOVORNOST EU

Zemlja članica EU (Hrvatska) i zemlja “napredni” kandidat za članstvo u EU (Srbija) subverzivno su agresivne prema BiH, koja je na začelju pristupnog puta do članstva u EU. Ustvari, Bosna i Hercegovina, dok teži postati članica EU, mora se braniti upravo od subverzivne agresivnosti svog susjeda člana EU (Hrvatske) i od subverzivne agresivnosti svog susjeda “naprednog” kandidata za člana EU (Srbije). U tom kontekstu, jasno se uočava činjenica da brži napredak prema članstvu u EU imaju zemlje koje ugrožavaju svog susjeda (BiH), nego BiH, koja je u nužnoj odbrani od opasne agresivnosti svojih susjeda – jednog u statusu člana EU (Hrvatska) i jednog u statusu “naprednog” kandidata za članstvo u EU (Srbija).

U vezi s tim, zanimljiva je činjenica što je sredinom aprila 2018. godine predsjednik EK Jean‑Claude Juncker, na zasjedanju Evropskog parlamenta, ukazao na rizike za mir i sigurnost u regiji zapadnog Balkana ako EU ne poduzme adekvatne mjere u evropskom integracijskom procesu tih zemalja: “Ako se ne otvorimo prema zemljama u toj iznimno kompliciranoj i tragičnoj regiji, ako im ne pružimo evropsku perspektivu, imat ćemo ponovo rat u tom području kakav smo imali devedesetih.” Na istoj sjednici Evropskog parlamenta, francuski predsjednik Macron je rekao: “Ne želim ponovo rat na Balkanu i stoga se moramo otvoriti prema tim zemljama. (…) Treba uskladiti zapadni Balkan s Evropom.” U drugoj prilici, krajem jula 2018. godine, njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas izjavio je da je proširenje na zapadni Balkan u strateškom interesu EU, jer će u protivnom tu regiju preuzeti Kina i Rusija.

Dakle, EU je zabrinuta za sigurnost na Balkanu, ali ista ta EU ne daje odgovor na dva pitanja: Ko je taj što svojim ponašanjem na zapadnom Balkanu ugrožava sigurnost i šta EU poduzima prema svom članu Hrvatskoj i prema Srbiji kao “naprednom” kandidatu za članstvo u EU da prestanu subverzivno ugrožavati BiH?

BALKANSKA REGIONALNA SARADNJA I PITANJA INTEGRACIJE U ČLANSTVO EU

Njemačka ispoljava poseban interes za stabilnost na Balkanu. Taj interes izražen je kontinuitetom Berlinskog procesa, koga je inicirala i kreirala njemačka kancelarka Angela Merkel. Dopuna Berlinskom procesu bile su nove njemačke inicijative da se pokrene Maršalov plan za Balkan osnivanjem posebnog fonda gdje bi ulagala Evropska ekonomska zona i Evropska asocijacija za slobodnu trgovinu, čime bi se osigurala sredstva za infrastrukturne projekte od značaja za regionalnu i ukupnu evroatlantsku integraciju balkanskih zemalja. Maršalov plan za zapadni Balkan bio bi dodatak na Berlinski proces (“Berlin plus”). Od novog njemačkog plana za Balkan očekivanja su velika, posebno u pogledu boljeg komunikacijskog povezivanja Srbije, BiH i Albanije.

Na plenarnom zasjedanju Evropskog parlamenta u Strasbourgu 6. februara 2018. godine predstavljena je strategija proširenja EU pod naslovom Vjerodostojna perspektiva proširenja za zapadni Balkan. Tim je dokumentom EK izgradila strateške smjernice za zapadni Balkan: da se u toku 2019. postigne normalizacija odnosa Srbije i Kosova, da Albanija i Makedonija otvore pristupne pregovore, a da BiH dobije status kandidata; da u 2023. godini Srbija i Crna Gora završe pristupne pregovore, a da BiH otvori pristupne pregovore; da u 2024. godini Srbija i Crna Gora potpišu pristupni sporazum s EU; da u 2025. godini Srbija i Crna Gora postanu članice EU. U tim vremenskim okvirima zemlje zapadnog Balkana trebaju ispuniti uvjete iz Kopenhagena, unaprijediti regionalnu saradnju i dobrosusjedske odnose. Da bi se to ostvarilo, nova strategija EK za zapadni Balkan samo u 2019. i 2020. godini planira realizaciju 57 konkretnih aktivnosti.

Povodom usvajanja nove strategije EU za Balkan, visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini rekla je da zemlje zapadnog Balkana trebaju imati zajednički interes, blisko sarađivati jer je ekonomska i ukupna društvena perspektiva tih zemalja uvjetovana njihovom saradnjom.

Bitni su stavovi da će EU, u procesu integriranja zapadnog Balkana, osigurati da zemlja koja prije postane članica neće koristiti svoj status člana da blokira ulazak onih koje se još uvijek budu nalazile u integracijskom procesu. Strategija EK za zapadni Balkan naglašava da su ključne oblasti za reforme u zemljama te regije: vladavina prava, sigurnost i migracije, socioekonomski razvoj, povezivanje i digitalna agenda, pomirenje i dobrosusjedski odnosi.

Stručnjaci MMF-a ukazuju da u regiji zapadnog Balkana nedostaje ključna infrastruktura i da je taj nedostatak prepreka za veći ekonomski rast. To je ustvari sugestija zemljama Balkana da se povezuju, da grade transportne, elektroenergetske i telekomunikacijske objekte od značaja za makroekonomsku stabilnost, te da je u izgradnji takvih objekata nužna regionalna saradnja i koordinacija.

Vjerovatno je da je Brexit povećao interes EU da se predstavi privlačnom za nove članice, što zemlje zapadnog Balkana trebaju iskoristiti kao pogodnu okolnost za ubrzanje unutarnjih reformi bez kojih, i s Brexitom i bez Brexita, nema napretka ka članstvu ni jedne od zemalja te regije.

U procesu ispunjavanja uvjeta koje za integraciju zemalja zapadnog Balkana postavlja EU važna je intelektualna kompatibilnost, s ciljem da mladi ljudi, službenici i funkcioneri u državnom aparatu, pa i šire, građani, imaju odgovarajuću percepciju društvenih i političkih procesa kako bi postigli razumijevanje u profesionalnim i drugim komunikacijama s relevantnim kadrovima u zemljama članicama EU. Za postizanje intelektualne kompatibilnosti bitna je aktivnost Evropskog fonda za Balkan, koji je u posljednjih 10 godina stipendirao “više od 200 vladinih službenika i više od 100 istraživača koje svake godine šalju u administracije država članica Evropske unije da bi dobili znanje i iskustvo, koje kasnije po povratku na ove prostore prenose dalje”. Ovim programima obuhvataju se perspektivni, ambiciozni i najbolji u svojim sredinama, mladi ljudi.

EU je podržala osnivanje regionalne asocijacije šest vodećih medijskih kuća u zemljama čiji je integracijski put u toku prema članstvu u EU: Vijesti iz Podgorice, Oslobođenje iz Sarajeva, AMG iz Beograda, Kohi iz Prištine, Sloboden pečat iz Skoplja i Kohi iz Skoplja. Zvaničnici EU zalažu se za unapređenje rada Medijske asocijacije Jugoistočne Evrope, posebno u pogledu osiguranja slobode medija, zaštite slobode izražavanja i zaštite novinara. Podrška odgovornom novinarstvu od EU potvrđena je na manifestaciji “Dani medija” u Skoplju sredinom septembra 2018. godine.

KARAKTER OTPORA NUŽNIM REFORMAMA NA PUTU ZA ČLANSTVO U EU

Neke vladajuće i opozicione politike na zapadnom Balkanu žele da njihove zemlje uđu u članstvo EU onakve kakve jesu, bez reformi u kojima se trebaju standardizirati i mijenjati po kriterijima EU. Žele benefite od članstva u EU, a ne žele odustati od onih rješenja unutarnjeg uređenja svojih zemalja po kojima nisu kompatibilne standardima EU.

Reforme obuhvataju i vanjsku politiku, posebno prema susjedima, jer su regionalne integracije i saradnja glavni sadržaj i put ukupnog evropskog integracijskog procesa za članstvo u EU. Visoka predstavnica EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Federica Mogherini konstatirala je da su Albanija i Crna Gora “sto posto uskladile svoje vanjske politike s vanjskom politikom EU”.

U procesu reformi svaka zemlja potencijalni kandidat ili kandidat za članstvo u EU treba stabilizirati odnose sa susjedima, odnosno treba riješiti sporna pitanja u tim odnosima. Slovenija i Hrvatska ušle su u članstvo EU a nisu riješile granične sporove. Ulazak u EU bez da su riješile granične sporove žele i zemlje zapadnog Balkana koje su u pretkandidatskom ili kandidatskom statusu, čime se dovodi u pitanje identifikacija granica EU, jer, naprimjer, dok Srbija i Kosovo ili dok Srbija i BiH ne riješe svoje granične sporove, odnosno sve dok Hrvatska i Srbija iskreno ne priznaju BiH ne dirajući u njen teritorijalni integritet, EU ne može računati da bi prijemom tih zemalja u svoje članstvo mogla definirati svoje granice na Balkanu.

Od 2015. godine, kao kandidat, u pristupnim pregovorima s EU, Srbija je otvorila 10 od ukupno 35 poglavlja. Predsjednik Srbije Vučić je tražio da zvaničnici EU označe godinu u kojoj, po njihovoj ocjeni, Srbija može dostići članstvo u EU. Odgovor na Vučićevo pitanje sadržan je u strategiji za proširenje EU na Srbiju i Crnu Goru, o čemu je predsjednik EK Jean-Claude Juncker naveo da te dvije zemlje mogu dostići članstvo do 2025. godine ako u međuvremenu postignu potrebne rezultate u vladavini prava, borbi protiv korupcije i stabilnosti regije, te ako do kraja 2019. Beograd postigne sporazum o normalizaciji odnosa s Prištinom. Smatra se da je za ostvarivanje tog ambicioznog integracijskog plana prijelomna 2019. godina, u kojoj se, pored normalizacije odnosa Beograda i Prištine, od Srbije i Crne Gore očekuje završetak pregovora s EU o najznačajnijim poglavljima.

Iako od zvaničnika EU traži odgovor kada će Srbija biti primljena u članstvo, Vučić ne daje odgovor na pitanje kada će Srbija na trajnim osnovama urediti svoje odnose sa susjedima s kojima se sukobljava o granicama, uz poduzimanje subverzivnih operacija na štetu teritorijalnog integriteta svojih susjeda.

U Crnoj Gori, iako je u integracijskom procesu do 2018. godine postigla najviše jer je zaključila pregovore po 30 od ukupno 35 pregovaračkih poglavlja, integracijske zastoje i blokade može uzrokovati jaka velikosrpska, ekstremno desničarska, pročetnička opozicija koja intenzivno bojkotira rad Parlamenta i drugih institucija Crne Gore. Ta velikosrpska opozicija u Crnoj Gori djeluje isto kao što se na štetu BiH ponašaju vladajuće srpske političke snage u entitetu RS-u. Režim Srbije iz Beograda, u pogledu sadržaja i subverzivnih metoda, koordinira i usmjerava ujednačeno djelovanje snaga pod svojom kontrolom u BiH i Crnoj Gori. Entitetska forma unutarnjeg uređenja BiH vrlo je loš i izrazito destruktivan primjer koji pojačava i dodatno motivira nacionalističku destrukciju na Kosovu, u južnoj Srbiji, zapadnoj Makedoniji i Crnoj Gori, naročito u njenim sjeveroistočnim dijelovima.

EU i njene najmoćnije članice, u integracijskom procesu Srbije, za partnera imaju desničara Aleksandra Vučića, koji rehabilitira fašiste iz Drugog svjetskog rata i negira genocid u Srebrenici. Upravo iz tih i sličnih razloga, u Srbiji su na sceni blokade evropskom integracijskom procesu, ispoljene u obliku teškoća za zaključivanje pregovora po najosjetljivijim pregovaračkim poglavljima. Njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel ukazao je da Srbija u procesu približavanja članstvu treba priznati Kosovo, te da će Njemačka utjecati da pet zemalja članica EU koje još nisu priznale Kosovo to učine. U Srbiji protiv Vučićevog režima djeluje brojna, ali slabo povezana i organizirana opozicija.

Na prostoru Balkana, pa i u Srbiji, sukobljavaju se Zapad i Rusija. Mnogi građani Srbije, zbog mitologijskih simpatija prema Rusiji, nisu naklonjeni ulasku svoje zemlje ni u EU ni u NATO. Iako je EU najviše donirala u korist razvoja Srbije (od 2000. do 2015. godine oko 2,7 milijardi eura), i pored toga, mnogi njeni građani smatraju da Srbiji najviše donira Rusija. Prisustvo Rusije u Srbiji u značajnoj mjeri uzrokuje i proširuje evroskepticizam. Izražen je dualizam srbijanske vanjske politike (EU – Rusija), što izaziva brojne nesporazume i proturječnosti. Ako želi u EU, Srbija je obavezna slijediti vanjsku i sigurnosnu politiku EU, posebno u pogledu vizije Balkana.

PROČITAJTE I...

Velika prednost HDZ-a, po ispitivanjima nekoliko agencija, počela se topiti, iako stvarno stranka Zna se nema trenutno ozbiljnog izazivača. Premda su rezultati izbora za Evropski parlament pokazali prve znakove slabljenja podrške aktivnog biračkog tijela koje većinski glasa za HDZ i, zbog neaktivnosti drugih birača, dovodi tu stranku na vlast u barem dva mandata uzastopno. Glavni razlog pada nije samo razočarenje biračkog tijela i nešto veća aktivnost glasača tzv. lijevog centra na čelu sa SDP-om već i polarizacija desnog spektra i glasača HDZ a na stvarno desne i one koji slijede Plenkovića

Do sada su se ključne odluke za TK donosile na poluprivatnim i privatnim sijelima. Moramo vratiti povjerenje građana u institucije Kantona koje predstavljaju državu. Pravda je devalvirana i odsutnost ovog pojma prisutna je među građanima TK. Odgovorno tvrdim da je nepravda, odnosno odsustvo pravde, otjerala više ljudi iz BiH nego siromaštvo. Institucije države institucije su građana, a sada smo došli u situaciju da su institucije svedene na način da je institucija jednako direktor, direktor jednako stranka, stranka jednako tamo neki čovjek koji iz sjene upravlja svim procesima. Građani TK te iste institucije poistovjećuju sa strankama, pa je, npr., neka SBB-ova ili SDA škola, PDA-ov zavod, SDP-ov UKC itd., itd. Moramo vratiti javno dobro građanima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!