Benudin Bajraktarević: “Moja je osveta da budem obrazovaniji i kulturniji od krvnika”

Srebrenički dječak, Benudin Bajraktarević rodio se 1986. godine u Srebrenici. U genocidu je izgubio oca i dva brata. Stariji brat i otac ubijeni su pokušavajući doći do Tuzle, a on je s majkom iz Potočara prebačen na slobodnu teritoriju. S njima je bio i njegov četrnaestogodišnji brat kojeg ne puštaju put slobode s Benudinom i majkom. Nikada ga više nisu vidjeli. Danas je Benudin potporučnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine

Prije agresije sam živio u Srebrenici s porodicom: ocem, majkom, dva brata i sestrom. Imao sam izuzetno sretno djetinjstvo. Živjeli smo na selu. Nisam uopće razumijevao da postoji novac i da se nešto može kupiti, a nešto ne može. Imao sam sve. Zime sam provodio sankajući se, a ljeta kupajući se u Zelenom jadru, maloj rijeci nedaleko od kuće. Nemam baš mnogo sjećanja na predratno vrijeme budući da sam 1986. godište. Sjećam se predizborne kampanje. Tad sam još bio dijete i nisam ništa znao o politici. Samo se sjećam da se spominjala neka SDA, demokratija… Otac je radio u “Srebrenica expressu”. Mislim da je bio šef transporta, ili tako nešto. Majka je bila domaćica, a bavili smo se i stočarstvom i zemljoradnjom. Kada je počeo rat, ništa mi nije bilo jasno. Sjećam se da sam viđao ljude u nekim uniformama, uključujući i mog rahmetli oca. Čuli smo pucnje i nije nam bilo jasno odakle dolaze. I mi, djeca Srebrenice, prilagodili smo se situaciji i počeli praviti neke puške od parketa i drveta. Tako je nastala i igra rata koju smo svakodnevno igrali.

Dječija igra skupljanja što većih gelera

Sjećam se dolaska izbjeglica iz Podrinja. Kad su ih četnici protjerali, nisu se imali gdje smjestiti pa im je međunarodna zajednica izgradila neko izbjegličko naselje u dolini Zelenog jadra. Tu je primljen veliki broj izbjeglica iz Bratunca i sela koja graniče sa Srbijom. Već sam bio završio prvi razred osnovne škole jer sam godinu prije roka bio upisan u školu. Kada sam došao u školu da upišem drugi razred, kazali su mi da nemam dovoljno godina i da ponovo moram u prvi razred.

Tada je dolazila neka naša rodbina koju nisam ranije poznavao, a koja je počela živjeti kod nas. Shvatio sam da se nešto krupno dešava. Ne znam koliko sam tačno godina imao kada sam gledao zračni napad srbijanskih aviona na Srebrenicu. Ta slika, koju sam posmatrao od svoje kuće, bila mi je i strašna i zanimljiva istovremeno. Nisam se mnogo plašio, vjerovatno zato što kao dijete nisam ni shvatao svu opasnost. Bile su mi zanimljive i jame koje su ostajale od kasetnih bombi. Zemlja na koju padne bomba bude kao uzorana mikserom, pa je jako sitna i odlična za igru. Mi bismo tražili takve jame i tu bismo pravili puteve za autiće. Znali smo ići do obližnje šume i vaditi gelere iz stabala. Bio je fazon ko će naći veći geler. Kad bismo se posjekli gelerima, u kući bi nas ružili upozoravajući nas da to može biti otrovno i da se s tim ne igramo. Ali više od svega bili su nam zanimljivi svjetleći meci. To nam je bio vatromet. U početku smo se malo i plašili zbog zvuka, ali smo se s vremenom navikli. Naučili smo oponašati zvuk granate, pa bismo onda prepadali jedni druge. Rat je postao svakodnevan i prirodan.

Sve do jula 1995. godine bili smo u svojoj kući. Bio je jedan period gladi, mislim da je to bila 1993. godina. Baveći se stočarstvom, imali smo osnovne namirnice za život. Ali te 1993. godine nije bilo jednostavno. Nikako nije bilo soli i šećera. Sjećam da su stariji bolovali za kahvom. Jeli smo kukuruzno brašno jer običnog nije bilo. Znam da je otac u nekoliko navrata davao ovcu za kilu soli, šećera ili za kilu kahve. Takva je tada bila cijena.

Kriška hljeba posuta šećerom bila je desert. Ponekad sam jeo i čokoladu. Kao najmlađe dijete, bio sam mezimac u porodici, pa sve što bi od slatkiša dolazilo u kuću došlo bi do mene. Bila je jedna posebna čokolada. Sjećam se da sam dio pojeo, a drugi podijelio s braćom. Kad se ta čokolada pojela, savio sam njen omot, takozvanu šiku, a to je ona celofanska folija, i pospremio je u hlače. Onda sam, kad bi mi na um pala čokolada, vadio šiku, razmotavao je i prepuštao se mirisu koji je još izbijao iz celofana. Jednom je majka uzela te hlače da ih opere a ja potrčao za njom i zaustavio je da slučajno ne opere moju šiku, jer onda na njoj ne bi ostalo nikakvog mirisa. Ovo sam bio potpuno zaboravio. Tek me nedavno majka podsjetila smijući se.

Bilo me je strah, ali sam nastavio trčati

Između 4. i 6. jula 1995. godine šetao sam s ocem seoskim putem i čuo rad teške inženjerske mašine. Pitao sam oca kakav je to zvuk. Rekao mi je da prave puteve, a da je to buldožer. To mi je bilo čudno jer sam u zraku osjećao neku neobjašnjivu i jezivu atmosferu. Iako su se svi normalno ponašali, napetost je bila očita. Sutradan, nakon tog razgovora s ocem, probudio me zvuk granate. U toj su prostoriji bili otac i nekih sedam-osam vojnika. Granata je pala desetak metara od kuće i sva su stakla popucala. Istrčao sam iz kuće i otišao u jedno selo ispod našeg. Dok sam trčao, vidio sam da još jedna granata pogađa odmah pored moje kuće. Bilo me strah, ali sam nastavio trčati. Kada sam došao u susjedno selo, tu se već bilo skupilo mnogo ljudi, izbjeglica. Otišao sam kod sestre koja je bila udata u to selo. Pošto nas je bilo previše u njenoj kući, rođak me odveo u svoju kuću u drugom selu. Imao sam ruksak s porodičnim slikama, ali sam ga negdje zagubio. Sutradan smo rođak i ja gledali dvogledom prema mome selu i vidio sam vojnike u crnim uniformama koji su dolazili u koloni. Tad me bilo strah. Neprestano su padale granate pa smo krenuli prema Srebrenici. Dok sam s rođakom išao prema gradu, vidio sam na dva mjesta poginule ljude. Tad mi to nije bilo čudno. Hodao sam dalje i nije bilo vremena da se zastaje. Kad smo došli u Srebrenicu, vidio me moj tetak. Podigao me na ramena kako bi me moji prepoznali u toj masi. Tu sam vidio majku, oca i oba brata. Otac je imao konja na kojem je bio neki teret. On i stariji brat, kojem je bilo 17 godina, ostali su tu, a mi smo otišli za Potočare. Tada sam posljednji put vidio oca i starijeg brata.

Ne sluteći da ih više nikada nećemo vidjeti, majka, brat i ja otišli smo za Potočare. Ondje je bilo mnogo vojnika s plavim šljemovima. Bilo je i Srba koji su od Holanđana uzimali plave šljemove i uniforme i onda kao predstavnici Ujedinjenih naroda zalazili među izbjeglice i birali žrtve. Sjećam se da je mati nagovarala rahmetli burazera da obuče žensku odjeću. Ostali su do posljednjeg ili pretposljednjeg dana, dok nismo došli na red za prevoženje. Mislim da je bio 14. juli. Došao je kamion da nas poveze, a srpski vojnici stajali su s obje strane držeći sablje i puške. Sve je mirisalo na zločin. Odvojili su mog brata. Mati im je kazala da je on tek dijete, ali su ga oni ipak odvojili obećavši da će on doći za nama. Imao je 14 godina. Nosio je nešto, a kad su mu rekli da ne može s nama, dao je to materi i rekao joj da ne brine, da će on doći za nama. Ukrcali smo se na kamion i krenuli. Mati je plakala. Ništa mi nije bilo jasno. Znao sam samo da me je strah. Došli smo do Kladnja, a odatle smo nastavili pješke za Tuzlu.

Više se nisam imao na koga osloniti

U tom sam gradu nastavio školovanje završivši na Tušnju treći razred. Godine 1997. premješteni smo u kolektivni smještaj u Slavinovićima. Tu sam i završio osnovnu školu. Mati je tih godina izgledala loše i išla je salijevati strave. Stalno smo se raspitivali o ocu i braći. Bio sam svjestan da ih nema, ali se nekako nisam mirio s tim da ih baš nikad više neću vidjeti. Međutim, to je već postalo jasno kada su posljednje grupe preživjelih, među kojima je bio i moj zet, došle iz Srebrenice na slobodnu teritoriju. Tad sam postao svjestan da ih više neću vidjeti i da predstoji period snalaženja i borbe. Kao dijete, odgajan sam tako da se što prije osamostaljujem i da radim. Znao sam da moram nešto učiniti za sebe i mater. Znao sam da se nemam na koga osloniti. Znao sam da, ako se potučem s nekim, neće biti babe niti brata da me brane.

Uvijek su mi govorili da su vojna lica ta koja mogu učiniti mnogo za sigurnost naroda. Već u osnovnoj školi imao sam želju da idem u vojnu gimnaziju. Govorili su mi da se kanim ćorava posla jer kod nas nema takve škole. Međutim, ta mi se želja ispunila i otišao sam u Vojnu akademiju u Tursku. Ondje sam 2003. godine preko Ambasade saznao da su pronađeni ostaci mog oca i dvojice braće. Došao sam na dženazu i tada mi je zaista bilo teško. Akademiju sam završio 2009. godine. Promoviran sam u čin oficira, odnosno u potporučnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Već u julu 2010. godine dobio sam zadatak da predvodim jedinicu koja će biti podrška “Maršu mira”. Budući da nisam od onih što dopuštaju emocijama da ih svladaju, zadatak sam obavio krajnje profesionalno. U suštini, ja sam dobro sve dok ne odem na mezarje u Potočare i dok ne stanem ispred ta tri nišana. To je trenutak kad se gubi snaga. Nikad nisam mislio o osveti na način da im za Srebrenicu treba vratiti istom mjerom. Moj rad, trud i moji uspjesi – to je osveta. Osveta je kad sam obrazovaniji i kulturniji od krvnika. Što smo školovaniji, lakše ćemo odgovoriti na svaki izazov koji se pred nas postavi. Ovu priču ne pričam baš svaki dan. Nisam htio da me ljudi kroz to posmatraju. Najlakše je bilo oko vrata okačiti natpis “Ja sam iz Srebrenice”, pa od drugih tražiti marku. Tako nikad nisam razmišljao. Imam poznanike kojima nikada nisam pričao o svom životnom putu, a neke su moje kolege bile iznenađene kada su od drugih čuli moju priču. Kazali su mi da je nemoguće ostati nasmijan i veseo nakon svega što sam proživio, da je nemoguće to dvoje spojiti. Rekao sam im da je za nemoguće potrebno samo malo više truda.

Priredio: Hamza RIDŽAL

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!