Behram-begovu medresu u Tuzli pohađa osmero bošnjačke djece iz inostranstva

Sva ova djeca, iako rođena u drugim državama čija i državljanstva imaju, potomci su Bošnjaka koji su uglavnom zbog ratnih dešavanja i agresije na Bosnu i Hercegovinu raseljeni širom svijeta. “Riječ je o velikoj želji i odricanju. Ova djeca, zbog velike udaljenosti, nisu u mogućnosti da svaki vikend idu kući poput većine naših učenika”

Četrnaestogodišnja Edina Hamidović u septembru prošle godine stigla je iz američke savezne države Connecticut u Bosnu i Hercegovinu nakon što je primljena i upisana u Behram-begovu medresu u Tuzli. Zbog želje da nauči što više o zemlji u kojoj su rođeni njeni roditelji, Edina se odlučila na ovaj korak za koji možda ni mnogo stariji od nje ne bi imali hrabrosti.

Edina Hamidović jedno je od ukupno osmero djece bosanskohercegovačkih iseljenika koja su došla pohađati tuzlansku medresu dok su njihove porodice ostale u drugim državama. Sva ova djeca, iako rođena u drugim državama čija i državljanstva imaju, potomci su Bošnjaka koji su uglavnom zbog ratnih dešavanja i agresije na Bosnu i Hercegovinu raseljeni širom svijeta.

“Riječ je o velikoj želji i odricanju. Ova djeca, zbog velike udaljenosti, nisu u mogućnosti da svaki vikend idu kući poput većine naših učenika. Mjesecima ili čak cijelu godinu ne vide svoje porodice. Odgoj i obrazovanje smatramo najvažnijim poslom u životu i želimo im dati mjesto koje im i pripada u društvu. No, na neki način, obrazovanje je zapostavljeno i postoji pogrešna predstava da je to potrošačka i sekundarna djelatnost. Uposlenici Medrese ne proizvode beton ili željezo, nego kvalitetnog, vrijednog časnog i obrazovanog mladog čovjeka koji će nositi sve terete naše zemlje i društva u budućnosti. Svi uspjesi ili neuspjesi rezultat su profesora, roditelja, odgajatelja i učenika i bez tog četverougla nema dobrih rezultata”, kaže Ahmed Hatunić, direktor Behram-begove medrese u Tuzli.

Privikavanje na novu sredinu

Iako vrijeme u kojem živimo zahtijeva brzinu u prijevozu, komunikacijama, ishrani i drugim segmentima, Hatunić ističe da plodovi obrazovanja nisu “instant‑rezultati”, nego rezultati dolaze nakon 16 ili 18 godina od početka školovanja: “Uspjeh će doći uz trud i zalaganje, a bit će prostora da se on iskoristi. Osim toga, naše učenike i diplomante, o kojima imamo evidencije gdje studiraju i pratimo njihov rad nakon Medrese, savjetujemo da uvijek teže ka postizanju viših ciljeva, naročito u polju ličnih uspjeha i usavršavanja, jer je put znanosti beskonačan.”

Pedagog Fuad Imširović naglašava da je svakom učeniku po dolasku u Behram-begovu medresu neophodno vrijeme da se adaptira na novu sredinu i odvojenost od porodice.

“Ova je ustanova specifična u odnosu na ostale srednje škole jer podrazumijeva cjelodnevni i svakodnevni boravak učenika u učeničkom domu, s tim da učenici koji žive bliže Tuzli vikendom obično idu kući. Ovakav vid boravka u Medresi neophodan je zbog realizacije nastavnih i vannastavnih sadržaja, a najviše zbog odgojnog rada koji počinje sa sabah‑namazom i traje do 22 sata. Svakom je učeniku potreban period adaptacije, koji kod nekog traje kraće, a kod nekog duže, ali uglavnom im treba oko mjesec za prilagođavanje na odvojenost od roditelja, na novi raspored dnevnih aktivnosti i nove prijatelje. Učenici iz drugih država donose kulturne različitosti sredina iz kojih dolaze, na što smo ponosni, ali, generalno, svi su se dobro prilagodili internatskim uvjetima”, naglašava Imširović i dodaje da se učenici zbog različitih razloga opredjeljuju za Behram‑begovu medresu: “Motivi njihovog dolaska na školovanje u Bosnu i Hercegovinu različiti su. Neki od njih žele naučiti što više o prošlosti i svojim korijenima, dok neke više zanimaju tradicija, kultura i historija, a tu su, naravno, i motivi vjerskog karaktera, jer u mjestima u kojima su rođeni ili u okruženju nemaju ovakvu ustanovu. Behram-begova medresa im nudi ujedinjenje svih tih elemenata.”

U početku su, kaže Imširović, neki od učenika iz drugih država imali probleme jezičke prirode, iako svi prilično dobro govore bosanski jezik, koji smatraju maternjim i koji su naučili od starijih članova svojih porodica. Iako bosanski smatraju maternjim, neki se lakše izražavaju na njemačkom ili engleskom. “Uz rad i angažman, sve se to brzo prevazišlo. Nismo organizirali dodatne časove bosanskog jezika, ali smo profesorima koji predaju ovaj predmet i drugima skrenuli pažnju, i oni imaju malo više razumijevanja za neke pravopisne ili gramatičke greške koje nastojimo ispraviti”, ističe pedagog u Behram-begovoj medresi u Tuzli.

Osim Edine Hamidović, koja pohađa prvi razred Medrese, iz Sjedinjenih Američkih Država došla je i u prvi razred ove škole upisala se i Esma Alagić (14), čija je porodica s područja Zvornika. “U početku mi je bilo teško, ali vjera mi je najvažnija. Vjera je moj cilj i ona mi je pomogla iako mi je bilo teško navići se da stalno i na svakom mjestu pričam bosanski jezik. Bosanski sam pričala samo u krugu porodice, ali snalazim se. Ono što mi je teže jeste odvojenost od porodice. Tokom zimskog raspusta išla sam dvije sedmice kući i moram priznati da mi je bilo mnogo teže nego kada sam prvi put ovdje dolazila da ostanem. Prvi put sam bila i znatiželjna i radovala sam se početku školske godine, no, već kada sam išla za raspust, bilo je mnogo suza na rastanku”, iskrena je Esma.

Aiša Jakubović (18), čija je porodica u Njemačkoj, po uzoru na stariju sestru, upisala se u Behram‑begovu medresu: “Sestra je završila Medresu, a i meni je bila želja da ovdje živim. Prilikom svake ranije posjete Bosni s porodicom uživala sam u ovdašnjem načinu života i prakticiranju vjere. Zapravo, u Njemačkoj mi nedostaje ezan. Zasigurno će mi nedostajati i kada se vratim nakon što završim četvrti razred, jer namjeravam studirati u Njemačkoj.”

Učenica Behram-begove medrese Ajla Osmanović (16) povremeno posjećuje svoju porodicu u Beču, a iz Austrije su i Davud Omerović, učenik prvog razreda, i godinu stariji Osman Šahbegović. “Medresa je odličan temelj za našu budućnost, jer pomaže ličnosti u njenom formiranju, u čemu je disciplina koju u ovoj ustanovi imamo veoma važna. Dešava se da mi je teško učiti na bosanskom jeziku. Tokom svih prethodnih godina školovanja koristio sam njemački i ono što na njemačkom pročitam jednom odmah i zapamtim, na bosanskom trebam pročitati možda pet ili više puta da bih memorirao sadržaj”, priznaje Davud, te dodaje da je ranije dolazio jednom godišnje u posjetu nani koja stanuje u Kamenici kod Zvornika.

Najbolja srednja škola u tuzlanskoj regiji

Za razliku od njih, bliže su svom domu Dino Selimović (15) i Mustafa Ali Mešić (16). Dinina porodica živi u Ljubljani, a porodica Mustafe u Zagrebu. I oni priznaju da im je, u odnosu na ostale učenike, lakše i u pogledu putovanja, a nemaju ni jezičkih barijera.

“Drugi sam razred i ranije sam svaki mjesec išao kući, ali odlučio sam da do ljetnog raspusta više neću ići. Inače, još u šestom razredu osnovne škole znao sam da bih volio pohađati ovu školu. Moji su roditelji završili medresu u Sarajevu, a, gledajući oca, koji je imam u Zagrebačkoj džamiji, shvatio sam da je to posao koji bih volio raditi. Zapravo, moj je cilj hifz (učenje Kur'ana napamet, op.a.)”, kaže nam Mustafa Ali.

Iako ne vuče korijene iz Bosne i Hercegovine, Turčin Ahmet Davut Küçükaytekin već je dvije godine u Tuzli, dok ostatak njegove porodice živi u Sarajevu, odnosno u Istanbulu.

“Imam četvericu braće i dvije sestre. Godine 2011. prvo je u Bosnu došao amidža, koji radi na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, a zatim i najstariji brat Muhamed Huzeyfe, koji je završio medresu u Mostaru, te sestra Nesibe Nur. Od njih sam čuo kako je u Bosni lijepo, a s obzirom na to da sam uvijek želio pohađati medresu, poput moje braće i sestara, odlučio sam se za medresu u Tuzli, koja je, za razliku od sarajevske, internatskog tipa. Malo-pomalo, kako je ko od djece polazio u medresu ili na fakultet, tako je i dolazio i ostajao u Bosni. Majci je u početku bilo teško što se rastaje od djece i ostaje u Istanbulu, pa je i ona došla ovdje da bude s nama, dok je otac još u Istanbulu, ondje je zaposlen”, priča Ahmet Davut. Ističe da nije imao problema i da su ga školski drugovi odlično prihvatili. Raduje ga što svojim kolegama, koje mu na bosanskom objašnjavaju nešto što teže razumije, može pomoći prilikom savladavanja gradiva iz turskog, koji je, uz njemački i latinski, izborni, dok su arapski i engleski prvi strani jezici u Behram‑begovoj medresi. Ahmet Davut ponosno ističe da mu je drago što se školuje u najboljoj odgojno-obrazovnoj ustanovi u sjeveroistočnoj Bosni.

Već godinama Behram-begova medresa ostvaruje uvjerljivo najbolje rezultate u rangu srednjih škola na području Tuzlanskog kantona i šire, što je, prema mišljenju direktora Hatunića, rezultat predanog i ozbiljnog odnosa prema radu, učenju i odgoju, u skladu sa zahtjevnim nastavnim planom i programom. Iako se pravila znaju i poštuju, odnos profesora prema učenicima nije prestrog, dok učenici s vaspitačima imaju prijateljski, gotovo rodbinski odnos, pri tome ne zaboravljajući ko je autoritet. Vaspitači najviše vremena i provode s učenicima i učenicama za koje su zaduženi.

Polaznici Medrese ističu da se naročito raduju školskim izletima i sportskom danu. “Obično se izlet organizira u kompleksu jezera Bistarac, u kojem imamo na raspolaganju sportske terene, ali i roštilj. Šetamo oko jezera, sjedimo, razgovaramo, a kasnije se takmičimo u različitim sportovima. To druženje protječe u odličnoj atmosferi, bez ikakvih problema, i lijepo je što taj dan cijela Medresa bude na jednom mjestu”, opisuje Mustafa Ali.

Kada se školska godina završi, 511 učenika Behram-begove medrese odlazi svojim kućama. Raspust provode sa svojim porodicama, a zatim se ponovo vraćaju i u školu, nakon koje su im, saglasni su, mnoga vrata otvorena.

 

PROČITAJTE I...

Bilo je jasno kako je u pitanju pokušaj sklapanja nelegalnog sastava Vijeća koje bi onda izabralo dekana. Onda bi inspektor za visoko obrazovanje označio taj izbor nelegalnim, a u međuvremenu bi bilo izdiktirano novo rješenje. Sve u cilju, kako tvrde poznavatelji prilika na fakultetu, da Vojniković, koji sebe na nekim budućim izborima vidi kao SDP-ovog ministra obrazovanja, ostane jedna od najutjecajnijih osoba u ovoj instituciji.

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!