BAZDULJANJE (P)O STEĆCIMA

Dnevni list Oslobođenje objavio je 23. augusta 2016. godine članak Autohtona slavenska umjetnost Muharema Bazdulja o međunarodnoj nominaciji stećaka na Listu UNESCO-a. U članku se u negativnom kontekstu spominje tzv. bošnjačka (kvazi)elita i akademik prof. dr. Ibrahim Pašić. Ibrahim Pašić je u dvama navratima dostavio Oslobođenju svoj odgovor na Bazduljev tekst, koji Oslobođenje nije objavilo. U svom reagiranju Ibrahim Pašić baca novo svjetlo na pritajivane i do sada nepoznate motive nominacije i srpskohrvatsko svojatanje stećka

Da se nedostatak akademskog obrazovanja ne može lahko nadomjestiti, pokazuje Muharem Bazdulj svojim člankom Autohtona slavenska umjetnost. Članak je objavljen u Oslobođenju 23. augusta 2016. godine. Naslov članka, s motivacijom u umjetnosti stećaka, promašaj je “u startu”. Pridjev autohton grčkog je porijekla u značenju samonikao, samorodan, starosjedilački, a balkanski Slaveni “samonikli” su iza Karpata, gdje nema stećaka, odakle su se na Balkan doselili krajem 6. i početkom 7. stoljeća. Na Balkanu su zatekli autohtone starosjedioce Ilire, Tračane i Grke. Suština članka, čiji bi naslov mogao proći kao Autohtona bosanska umjetnost, nije da odbrani međunarodnu nominaciju i uvrštavanje stećka na Listu UNESCO-a, kako se to u prvi mah čini. Uvrštavanje stećka na Listu UNESCO-a samo po sebi nije sporno i nužno ga je pozdraviti. Suština je članka da odbrani skandaloznu izjavu Komisije za nominaciju stećka na Listu UNESCO-a, koja je tempirana i izrečena istog dana kad je nominacija i zvanično obznanjena i koja otkriva istinske i do sada pritajivane motive nominacije, a njihov je idejni tvorac Dubravko Lovrenović. U toj izjavi, koju su prenijeli svi mediji, kaže se da je stećak “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”.

U brojnoj naučnoj literaturi o stećcima, a ona datira od 16. vijeka, stećak nikad nije bio “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”, odnosno zajedničke povijesne tradicije četiriju naroda iz četiriju različitih država. U literaturi o stećcima nastaloj u periodu federativne i socijalističke Jugoslavije i “bratstva i jedinstva”, po načelu da Bosna i Hercegovina nije srpska, hrvatska, ni muslimanska, već je i srpska, i hrvatska, i muslimanska, stećak je definiran kao “općenarodni spomenik”, odnosno zajednički spomenik bosanskih Srba, bosanskih Hrvata i Muslimana. Stećak tada nije definiran kao općenacionalni spomenik etničkih Srbijanaca iz Srbije sa Srbima iz Bosne i Hercegovine i Hrvata iz Hrvatske s Hrvatima iz Bosne i Hercegovine. Međutim, posljednjom definicijom kojom se kaže da je stećak “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države” etnička pripadnost stećka proširuje se i stećak se promovira kao tradicionalni i kulturni spomenik bosanskih susjeda bez obzira na to da li potječu iz Bosne i Hercegovine ili Šumadije, ili Hrvatskog zagorja. Ovim se povijesne i kulturne razlike između bosanskih Srba i Srbijanaca i bosanskih Hrvata i Hrvata iz Hrvatske perfidno brišu, a stećak se općenacionalno svojata u mjeri u kojoj se do sada nikad nije svojatao! U suštini, izjava je u duhu Ilije Garašanina ili Ante Starčevića, po kojima je Bosna i Hercegovina velikosrpska ili velikohrvatska zemlja.

Međunarodna komisija nema naučnih ingerencija da stećak definira integralnim općenarodnim nacionalnim spomenikom svih etničkih Srba, Hrvata, i Crnogoraca stoga što stećak to zaista nije niti može biti.

U nastojanju da odbrani stećak kao “dio zajedničke tradicije i kulture naroda koji žive u četiri susjedne države”, sve pod izlikom da “brani” uvrštavanje stećaka na Listu UNESCO-a od bošnjačke (kvazi)elite i Ibrahima Pašića, Bazdulj se “poziva” na Miroslava Krležu i njegovo književno djelo, u pogrešnom uvjerenju da ga historičari neće razumjeti. Međutim, Krležini stećci pripadaju isključivo bogumilskoj Bosni, o kojoj 1951. godine piše:

“Bogumilska Bosna, koja je od XIII stoljeća bila utočište slobodnih mislilaca zapadno-evropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala prevlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigeza sjedište patarenskog univerziteta. Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka.”

Očigledno, srednjovjekovna je Bosna za Krležu “bogumilska Bosna” što je pretrpjela “nekoliko serija križarskih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kraljeva”, koji vladaju Hrvatskom od 1102. godine. Prema tome, stećci za Krležu nikad nisu bili srpski (raški), hrvatski i crnogorski (dukljanski) nadgrobni spomenici”, kako dio zajedničke “balkanske, slavenske kulture”, kao nešto “što pripada cijelom ‘južnoslovjenskom reljefu'”, što Bazdulj lukavo podmeće Krleži! Na stranu to što u Bazduljevom “reljefu” izostaju ostali Južni Slaveni, Makedonci, i Slovenci, kod kojih stećaka nema – i gdje će ih Bazdulj možda pronaći. U Bosni, u kojoj srpsko i hrvatsko ime nije poznato sve do druge polovine 19. vijeka, ispod stećaka nisu mogli biti sahranjeni srpski, hrvatski i crnogorski križari.

U časopisu Stav, kojega Bazdulj uvredljivo naziva “novokomponovanim nedjeljnikom”, objavljivani su i moji naučno utemeljeni članci iz kojih je razvidno da je stećak, prije svega, bošnjački historijski i nacionalni nadgrobni spomenik te da su, po istraživanjima eminentnih historičara Vladimira Ćorovića i Vladislava Skarića, Bošnjaci “čuvali grobove svojih predaka sve do najnovijeg doba”. Na drugoj strani, Hrvati i Srbi uništavali su masovno stećke, čak i na onim mjestima na kojima se, da su katolički i pravoslavni nadgrobnici – kao posvećeni nadgrobni spomenici diljem katoličkog i pravoslavnog svijeta – nikako ne bi smjeli uništavati, a to su katoličke i pravoslavne crkve. Kako piše Vladimir Ćorović: “Kod groblja je uopšte bila od pamtiveka tendencija da ostanu pošteđena, da budu ‘večni dom’ ili ‘večna kuća’ pokojnika, da on tu počiva mirno, u ‘večnom pokoju’, neuznemiravan ni od koga. Uvek su propisivane oštre kazne ne samo za onog ko bi oskrnavio grob nego i za srodnike onih koji bi nedozvoljeno oštetili ili upotrebili tuđ grob.” Međutim, zbog uništavanja stećaka nije bilo kazne. Na tlu Bosne i Hercegovine i pograničnim područjima Hrvatske, Srbije i Crne Gore stećci su, kao najobičniji građevinski materijal, uništavani prilikom izgradnji 69 katoličkih i 83 pravoslavne crkve, nasuprot 4 džamije u čijim su temeljima pronađeni stećci.

U svom članku Bazdulj upotrebljava srpskohrvatski glagol trućati u značenju koješta govoriti, bulazniti, lupetati. (Hrvatski enciklopedijski rječnik, tom 11, str. 144.) i pripisuje ga Ibrahimu Pašiću. Zasigurno, riječ nije naučio u roditeljskom domu iz razloga što je njegova majka, inače poznata književnica, u svom književnom opusu “ne rabi”. Očito, Bazdulj se svojim novokomponovanim jezikom dodvorava politički motiviranoj hercegbosanskoj znanosti, koja u naučnu terminologiju nastoji uvesti sintagmu hrvatski stećak, humčica umjesto bosančica itd. A u vezi s etničkom pripadnošću bosanskog stećka, koji zasigurno ne pripada etničkim Hrvatima, kao ni Srbima i Crnogorcima, Bazdulja i njegovog “duhovitog i jetkog” mentora upućujem na hrvatskog historičara i književnika Lovru Katića (1887–1961), koji o hrvatskim uništavanjima stećaka na prostoru Imotske krajine piše:

“Kako su u ovom kraju stradali stećci, dokazom je ovo, što su nam pripovijedali seljaci. Imala se graditi nova crkva u Slivnom. Neki su htjeli da se gradi ovdje na ‘Grebniku’. Drugi su bili za položaj gdje se sada nalazi. Pogodili su se, da će se graditi ondje, gdje ima više stećaka, i kad su ih prebrojali, našli su da ih ima više tamo nego na ‘Grebniku’. Danas, kako nam rekoše, nema ni jednog stećka kod crkve! Upotrijebljeni su kao građevinski materijal.”

 

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!