Bazdulj treperi kao da nebo gori

Dakako da Bazdulj nije prisustvovao promociji i da nije imao priliku poslušati o čemu su promotori govorili i u čemu su se složili, ali srpski nacionalisti uglavnom uvijek unaprijed znaju šta to Bošnjaci misle o Andriću. Nisu se Bošnjaci mogli sastati, a da ne kažu o Andriću sve najgore i najcrnje, bez argumenata, naravno. Kao krunski dokaz da je Andrić bio suprotno od onoga što tvrdi da su rekli mostarski promotori Mahmutćehajićeve knjige, a nisu rekli, Bazdulj kaže da se “Nobelova nagrada baš i ne dodjeljuje inspiratorima genocida”.

Srpski pisac i novinar Muharem Bazdulj ovih je dana posebno aktivan u odbrani lika i djela njegovog omiljenog pisca Ive Andrića, što je samo po sebi legitimno i očekivano. Jednako kako je od Bazdulja očekivano da piše bez argumenata. I da izmišlja.

Mrtav-hladan napisao je u Oslobođenju 17. januara da su na promociji knjige Andrićevstvo Rusmira Mahmutćehajića održane 11. januara u Mostaru svi promotori bili složni: “Andrić je rasista koji je mrzio islam i muslimane, a njegovo djelo je za rezultat imalo klanje Bošnjaka.”

Dakako da Bazdulj nije prisustvovao promociji i da nije imao priliku poslušati o čemu su promotori govorili i u čemu su se složili, ali srpski nacionalisti uglavnom uvijek unaprijed znaju šta to Bošnjaci misle o Andriću. Nisu se Bošnjaci mogli sastati, a da ne kažu o Andriću sve najgore i najcrnje, bez argumenata, naravno. Kao krunski dokaz da je Andrić bio suprotno od onoga što tvrdi da su rekli mostarski promotori Mahmutćehajićeve knjige, a nisu rekli, Bazdulj kaže da se “Nobelova nagrada baš i ne dodjeljuje inspiratorima genocida”.

Na stranu što nikome normalnom ne može pasti na pamet da je Andrić inspirator genocida, već se može govoriti samo o tome da se Andrićevo djelo upotrebljavalo u svrhu mobilizacije srpskog nacionalizma, koji je doveo do genocida, o čemu ima nebrojeno mnogo dokaza, nego Bazdulj još i krivotvori slijed događaja. Andrić je Nobelovu nagradu dobio 1961. godine, niko mu je tada nije mogao dati za inspiraciju nečega što će se dogoditi trideset godina poslije dodjele nagrade. Malo je Bazdulju bilo braniti Andrića od izmaštanih napadaja, trebalo je stati i u zaštitu Branka Ćopića, o čijem je neslavnom angažmanu u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata u dva navrata pisao Stav.

Za to mu ne trebaju ni izmišljeni argumenti, jednostavno ne može autor Ježeve kućice sudjelovati u tamo nekim masakrima Bošnjaka i svako pisanje o tome jeste “najgnusnije klevetanje”. A istina o Ćopiću jednostavna je kao prost matematički račun: 1. komunistička historiografija Ćopića smješta u Veliki Dubovik u vrijeme kad su ustanici izveli napad na ovo mjesto i smatra ga jednom od najutjecajnijih osoba među ustanicima, komunistička historiografija, dakle; 2. današnji dokazi pokazuju da su u Velikom Duboviku u tom napadu mahom ubijene starije osobe, a među dvadeset ubijenih bilo je jedanaest Bobića.

Jedino kako se može opravdati Ćopića jeste dokazati da je svih jedanaest Bobića bilo u ustašama, da je Omer Međedović bio živahni ustaša i koljač u svojoj devedeset i prvoj godini, a da je nepokretna dvadesetogodišnja Fatima Džaferović bila mlada ustašica što je iz kreveta bombe bacala.

PROČITAJTE I...

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Usmena predaja kazuje kako je ovaj kraj bio pomilovan i zaštićen od većeg stradanja u svakom ratu, pa i u potonjem. Razlog tome narodni genij nalazi u trima obližnjim turbetima: turbe Hasan efendije u Čanićima, šejha Dede u Čekanićima i šejha Sinana u Gornjem Srebreniku – iznad Starog grada. Ova tri turbeta čine trokut u čijoj se unutrašnjosti nalazi današnji Srebrenik. Međutim, i tri spomenute džamije obrazuju trokut u kojem je ova pitoma čaršija pronašla svoj mir

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!