Bauštelac meditira, a Švabice se bacaju u Rajnu

“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”

Ulazim u stolarsku radnju mog dobrog druga R., u moj omiljeni “kafić”, u oazu mira, smiraja, spokoja, lijepih razgovora, nerijetko i ugodne, okrepljujuće šutnje, i zatičem starog majstora kako čita knjigu. Znam i koju: Bulgakov, Majstor i Margarita. Poklonio sam mu tu knjigu prošle godine i od tada, po ko zna koji put, neprestano je čita.

Pozdravljam ga, a on mi žustrim pokretom ruke, kao da želi reći da sam došao u pravi čas, sugerira da naglas želi pročitati fragment koji mu se dopao i podijeliti ga sa mnom. I čita:

“(…) Usnila je Margarita nepoznati joj predio – beznadan, tmuran, pod namrgođenim nebom ranog proljeća. Usnila je sivo nebo po kojem promiču paperjasti oblačići, a pod njima nijemo leti jato gačaca. Nekakav jadan mostić. Pod njim mutna proljetna rječica, tužno, osiromašeno, polugolo drveće, usamljena jasika, a nešto dalje – među drvećem, iza neke bašče – brvnara, ili posebna ljetna kuhinja, ili kupatilo, đavo će ga sam znati šta. Unaokolo sve nekako mrtvo, i do te mjere turobno da čovjeka nekako stalno vuče da se objesi o onu jasiku tamo, kraj mostića. Ni daška vjetra, ni oblak da se pomjeri, nigdje ni žive duše. Pravi pakao za čovjeka.”

– I, šta kažeš – veli.

– Znam šta ti hoćeš da kažeš.

– Šta?

– Da je taj fragment vjerna fotografija stanja u kojem jesmo, da je u suglasju sa sentencom: “Ko je vidio sadašnjost, vidio je i prošlost i budućnost”, da je u svojoj supstancijalnosti čovjek kroz stoljeća i milenije uvijek isti, da je, zapravo, uvijek sve bilo isto, a mijenjala su se samo lica poput glumaca na bezvremenoj pozornici, i da mi ne živimo ništa drugo što već nisu vidjele i proživjele nebrojene generacije prije nas.

– Ti to nešto naširoko, ono, profesorski, ali dobro, slažem se. Ipak, nije baš sve isto kao što kažeš. Vidi! Bulgakov opisuje nekakvu beznadnu pustaru, a gdje smo mi? U gradu, usred civilizacije! I šta radimo? Ti, umjesto da si na poslu, sjediš u stolarskoj jer ti “civilizacija” ne dopušta da radiš, a ja, budući da ne mogu preživjeti od bijedne penzije, i dalje radim posao za koji objektivno više nisam sposoban! Dakle, nešto tu debelo nije u redu! I zašto je to tako? Mora li biti tako? Je li to usud, šta li?

– Usud, usud – govori ulazeći u radnju naš zajednički prijatelj B. Obrazovan, stručan i, poput mene, bešćutno prognan iz tuzlanske “civilizacije”, povremeno, na tri mjeseca, odlazi u Njemačku, radi teške fizičke poslove, time prehranjuje porodicu i kako-tako održava je na okupu. Dugo se nismo vidjeli, pa je naš susret srdačniji nego obično. U međuvremenu, dok je B. hrmbačio u Njemačkoj, čuli smo od njegovog sina da je nekoj ženi, koja se pokušala utopiti u rijeci, spasio život. Radoznali R. insistira da čuje priču, potanko, do u detalj, a B. umorno odmahuje rukom, nije mu do toga, ali, na koncu, popušta i pristaje. Ja, opet, znajući da je škrt na riječima, nimalo iznenađen, slušam ovo:

– Sjedio sam na obali rijeke i plakao – reče i ušuti.

– A zašto si plakao – začuđeno će R.

– Ma, zezam se. Parafraziram Coelha. Tako se nekako zove jedna od njegovih knjiga. Helem, zaista sam jednog nedjeljnog popodneva sjedio na obali Rajne. Ni o čemu nisam mislio. Samo sam, poput autiste, zurio u ogromnu, metalnosivu rijeku. Ipak, krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku, zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Oboje smo imali sreće. Vodeni pritisak izbacio ju je na površinu, nije bila daleko od obale, pa sam jednom rukom pridržavao nju, a drugom se hvatao za šipražje i izvukao je van. Na obali su već bili neki ljudi, pa, već kako to ide – vještačko disanje, ispumpavanje prljave vode iz pluća, kašalj, bljuvanje, povraćanje… Preživjela je. Ubrzo, stigla su ambulantna kola i policija. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču. Tri dana bio sam pritvoren. Srećom, ljudi koji su bili na obali vidjeli su šta se desilo i svjedočili su u moju korist. Potpisao sam izjavu koju sam dao i pustili su me van. To je sve.

– Nešto ti to nabrzinu – procijedi R. A žena koju si spasio?! Je li ti se zahvalila?

– Nije, nismo se ponovo vidjeli.

– A zašto si rekao – usud, usud kad si ulazio u radnju?

– Zato što njoj nije bilo suđeno da umre, a meni, opet, nije bilo suđeno da završim u zatvoru. Malo je falilo. Ko zna ko je ta žena i kako bi svjedočila o meni ili protiv mene.

– Jah, ružnog li vakta. Spasiš insanu život i još si sretan ako ne završiš u zatvoru zbog toga – prošaputa R. i obori glavu.

Zašutjeli smo, a turobna pustara o kojoj je Bulgakov pisao na trenutak učini mi se živom, stvarnom i vidjeh nas trojicu u njoj, premda smo usred grada, usred pulsirajuće, samožive i nama nedostupne “civilizacije”.

PROČITAJTE I...

Koračam ka kući, s mukom se probijam kroz nesnosni smrad alkoholnih isparenja, na trenutak osupnut i zgrožen, snažno osjetih da, ovakav kakav jesam, zaista bitišem u teškoj robijašnici, pa valjda zbog toga, zbog svekolikog osjećanja egzistencijalne tjeskobe, nenadano se javi, ili, bolje rečeno, sinu mi kao blještavo, iluminirajuće svjetlo, hazreti Mevlanin bejt iz Mesnevije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!