Balkanski špijuni i šokantna eskalacija odnosa Hrvatske i BiH

Suština, srpsko-hrvatska i srpsko-hrvaćanska saradnja u cilju prikazivanja Bosne kao “propale” ili “nemoguće” države cijelim arsenalom oružja, od optužbi za terorizam, do opstrukcija donošenja vitalnih odluka za budućnost zemlje, ucjena, preglasavanja, uvjetovanja, ne može biti dovedena u pitanje. Režimski mediji u Hrvatskoj pokušavaju argumentirati kako se radi o konstrukciji bošnjačkog dijela obavještajne strukture s ciljem odvraćanja pažnje s ustavnih i zakonskih promjena za “osiguranje ravnopravnosti Hrvata” s još jednog “naučnog” skupa čudnovatih kljunaša u Neumu koje je ovaj put pohodio hrvaćanski premijer. Sugerira se kako se aferom opravdava izbor Željka Komšića

 

Špijunska afera koju je pokrenuo portal Žurnal.info, a potvrdio ministar sigurnosti Dragan Mektić, prema ocjenama mnogih domaćih i stranih medija, mogla bi se pretvoriti u ozbiljnu političku krizu u odnosima BiH s Hrvatskom, ali i u bosanski unutarnji problem. U svakom slučaju, šta god da je istina ili šta se ustanovi kao istinito (to su različite stvari), ostavit će trajnije posljedice na BiH i Hrvatsku i njihove ionako narušene odnose. Neki drugi moći će zadovoljno trljati ruke jer su bez imalo truda dobili ono šta su htjeli.

Jedan od najpoznatijih pisaca špijunskih trilera i bivši britanski obavještajac John le Carré davno je napisao da je najbolji agent onaj koji i ne zna da je agent. Čini se da su sudionici ove afere, vjerujući da rade za interese jedne države, ustvari radili za račun nekih drugih obavještajnih agencija. Naravno, pod uvjetom da su se stvari odvijale kako je objavio Žurnal, a potvrdio za medije i kasnije na saslušanju u Tužilaštvu Mektić. No, bez obzira na ishod afere, potrebno je postaviti nekoliko pitanja koja se nameću pri logičkom rasuđivanju meteža koji obično ostaje u glavama nas običnih građana kada obavještajci i njihovi nadređeni proizvedu informacijski haos.

ULOGA SLUŽBI I MEDIJA

Prvo, zašto se takav slučaj opasnog vršljanja strane obavještajne službe na teritoriju BiH prvo nađe u medijima, a ne na stolu nadležnih koji o tome obavijeste državu čiji su špijuni uhvaćeni s prstima u pekmezu te eventualno otkažu gostoprimstvo “diplomatima” koji se takvim nepodopštinama bave. Posebno ako se zna da je konzul u Tuzli znakovitog prezimena Bandić (inače još jedan SDB-ovac koji je još 1991. vrbovao hrvatske emigrante za saradnju s jugoslavenskim obavještajnim strukturama) svojevremeno dobio izgon iz Holandije jer je imao neprilične kontakte s hrvatskim optuženicima u Hagu. Time je šteta po odnose dviju zemalja najmanja. Sljedeće, nadležnom tužilaštvu prijave se zamjenik ministra sigurnosti, HDZ-ov Krešić i Dodikov novinarčić Đaković zbog protuzakonitih kontakata s agentima stranih službi. Tek ako obje inicijative ne urode plodom, onda bi puštanje kontraobavještajnih saznanja u medije imalo smisla. Tada to postaje problem vjerodostojnosti država i njihovih institucija i tijela.

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, u kojem je na čelu izvjesna Gordana Tadić, već u drugom HDZ‑SNSD mandatu tvrdi kako nije zaprimilo nikakvu prijavu, ali je po izbijanju afere promptno otvorilo predmet i zasad ispitalo – Dragana Mektića. On je, očekivano, ostao pri svojim javno izrečenim navodima, dodavši kako Tužilaštvo, s kojim je u sukobu duže vremena, štiti rodbinske veze i odnose i vrši pritisak na sigurnosne službe. Ovdje se referira na rođačke veze i Bandića i Đakovića s Gordanom Tadić. U svakoj državi ovo bi proizvelo ozbiljne smjene, otkaze ili ostavke. Teško je pretpostaviti da bi Mektić izmislio ovako teške optužbe uz pomoć Žurnala, koji nije ostao samo pri pozivanju na obavještajne izvore već donio i svjedočanstva “vrbovanja” bosanskih državljana pod prijetnjama koje je vršila hrvaćanska Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA), kao i fotografije koje dokazuju da se Dodikov novinar vozao po selendrama gdje više-manje izolirano žive selefije u autu s diplomatskim tablicama hrvaćanskog konzulata u Tuzli.

Razvojem afere, ako ju ne presijeku zajednički najviši hrvaćanski i bosanski političari, Žurnal će vjerovatno izlaziti s novim, neugodnim dokazima i indicijama. Bez obzira na Mektićevu neizvjesnu političku budućnost, na što aludira navodni obavještajni stručnjak za Novu TV, a što bi bio motiv “osvete” Dodiku za poraz na izborima, optužbe su preozbiljne i preuzeo ih je prevelik broj stranih, utjecajnih medija. Suština, srpsko-hrvatska i srpsko-hrvaćanska saradnja u cilju prikazivanja Bosne kao “propale” ili “nemoguće” države cijelim arsenalom oružja, od optužbi za terorizam, do opstrukcija donošenja vitalnih odluka za budućnost zemlje, ucjena, preglasavanja, uvjetovanja, ne može biti dovedena u pitanje.

Režimski mediji u Hrvatskoj pokušavaju argumentirati kako se radi o konstrukciji bošnjačkog dijela obavještajne strukture s ciljem odvraćanja pažnje s ustavnih i zakonskih promjena za “osiguranje ravnopravnosti Hrvata” s još jednog “naučnog” skupa čudnovatih kljunaša u Neumu koje je ovaj put pohodio hrvaćanski premijer. Sugerira se kako se aferom opravdava izbor Željka Komšića. No, ima i drukčijih razmišljanja koja sežu do uplitanja zapadnih službi koje žele kompromitirati Tadićku zbog njezine opstrukcije podizanja optužnica za korupciju, zloupotrebe službenog položaja i slične radnje koje bi bile usmjerene na vrh HDZ i SNSD. Kao kontrapunkt, prozvani Đaković je na Face TV-u rekao da su aferu fabricirale OSA, SDA i Mektić kako bi kompromitirale Tadićku, što je problematično jer je riječ o osobi (ma kako loše radila) koja je na čelu jedne od najvažnijih pravosudnih institucija.

Mektić ne bi baš toliko lagao prije odlaska s dužnosti, ali bilo bi zanimljivo proučiti kako funkcionira sistem protuobavještajne zaštite u BiH. Je li doista “curenje” ovakvih informacija bliskim novinarima jedini način da sigurnosne agencije u BiH (pod baražnom vatrom neutemeljenih optužbi Milorada Dodika) iznude određene akcije zaštite državnog suvereniteta i integriteta jer redovnim i zakonom propisanim kanalima to ne mogu, s obzirom na hrvatsko-srpski, odnosno Dodik-Čovićev pakt o opstrukciji svega što potvrđuje čak i obrise državnosti BiH. Jasmin Mujanović, politički analitičar, upozorava da problem može biti u Zagrebu, ali i u BiH zbog mogućeg nefunkcioniranja službi, odnosno njihove zloupotrebe, nazvavši to krizom odgovornosti. U jednom je u pravu – službe doista ne funkcioniraju u punom kapacitetu, ali ne zato što ih neko zloupotrebljava, već zato što ih neko sistemski opstruira. To ne svjedoči o njihovoj neodgovornosti, već o nemogućnosti zakonitog djelovanja radi politike nekih stranaka u vlasti. Zapravo, njih dvije.

POLITIKA HRVATSKE ILI ODRAZ UNUTARNJEG HRVATSKOG SUKOBA

Drugo, osim od hrvaćanskih zvaničnika i Dragana Čovića, koji je optužio bošnjačke medije, nije bilo iskaza čuđenja ili odbojnosti na mogućnost da su hrvaćanski špijuni doista opasno vršljali po Bosni, nastojeći, preko entiteta koji se još uvijek naziva RS, naoružati selefije kako bi, dojavom policiji i otkrivanjem ilegalnog naoružanja po mesdžidima, potvrdili teze hrvaćanske politike, posebno predsjednice o desetinama hiljada islamista na granicama Hrvatske, ergo Evrope. Upravo je Mektić te optužbe argumentirano odbacio, a Kitarovićka se nije ispričala, već infantilno opravdavala kako je opasno ako se radi makar o samo jednom takvom teroristi.

Vrlo su znakovite reakcije dijela opozicije u Hrvatskom saboru. Zastupnici su tražili od premijera da odgovori je li znao o konzulovoj službenoj saradnji s novinarom Matom Đakovićem i da li je Đaković koristio službeno diplomatsko vozilo RH. Branko Bunjac iz Živog zida je izjavio da, ako su navodi istiniti, moglo ih se očekivati jer Hrvatska vodi neprijateljsku politiku prema BiH. Bivši SDP-ovac Bojan Glavašević rekao je da Klub nezavisnih zastupnika ove tvrdnje smatra izuzetno ozbiljnim i traži promptnu provjeru nadležnog saborskog odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost jer nema prostora za pretpostavke s obzirom na to da su političke implikacije duboke. Ako je istina, to znači da je Hrvatska poticala terorizam na području druge države, rekao je za Jutarnji list Glavašević. Mostov ministar unutarnjih poslova, nezavisni Vlaho Orepić, također ne poklanja povjerenje hrvaćanskim obavještajcima, a time niti vladi. Kazao je kako se radi o konkretnim imenima i postupcima koje trebaju potvrditi ili demantirati argumentima, i to službe obiju zemalja.

Bivši predsjednik Ivo Josipović sa samita u Bakuu je poručio da je, ako su tvrdnje istinite, to ozbiljna i teška stvar, udarac ionako lošim odnosima dviju zemalja. Opozicijska politika u Hrvatskoj bez previše rezervi smatra kako je ovo moguće. Također, i mediji neskloni vladi, posebno Index, polaze od pretpostavki realne mogućnosti ovakvih djelatnosti, uz postavljanje pitanja i razumljive rezerve uslijed nedostatka informacija. Tako i Jasmin Mujanović aferu vidi kao kontinuitet politike HDZ-a prema BiH, iako ističe da bi ovakva false flag operacija bila nešto sasvim novo, “šokantna eskalacija u tom pristupu”.

Treće, iako je doista teško vjerovati da bi se obavještajni aparat Hrvatske upregao da organizira ilegalnu dostavu oružja tzv. bradonjama po bosanskim selima samo zato da bi opravdao svoju predsjednicu, odnosno “dokazao” njezinu nepromišljenu izjavu o desetinama hiljada islamskih terorista u BiH, nije jasno zašto je Kitarovićka aferu odbila komentirati. Posebno ako se uzme u obzir da je premijer sve proglasio besmislicama, a SOA demantirala te čak zatražila da se OSA njoj očituje, što pokazuje dozu prepotencije, a možda i straha. Kitarovićkine afere s obavještajcima (zbog otkrića da se prisno družila s Mefistom hrvaćanskog nogometa Mamićem, smijenila je njezina šefa) nisu novost, ali njezina šutnja jeste. Ovo je navelo neke novinare i analitičare iz regije da posumnjaju kako je riječ o staroj boljki Hrvatske – odmetnutim dijelovima državnih službi koji formiraju paralelne linije komande u kojima ljevica nema pojma šta radi desnica ili, ako ima nekih saznanja, radi unutarnjih odnosa, ne može skoro ništa učiniti.

Ovakvo djelovanje, mimo znanja premijera, bilo je očito u aferi SMS, u koju je upetljan dio vrha države, koji je preko svojih kanala u obavještajnoj službi falsificirao SMS prepiske u slučaju “Mamić” te u slučaju navodne fotomontaže potpredsjednika Vlade Hrvatske na kojima on u Beogradu, u društvu prostitutki, šmrče kokain i koje su trebale služiti njegovoj diskreditaciji. Niti o jednom slučaju premijer Plenković nije ništa znao. Takve paraobavještajne aktivnosti dijelova obavještajnih službi dio su frakcijskih borbi unutar HDZ-a. U ovom slučaju, treba se zapitati nije li pokušaj podmetanja srpskog ilegalnog oružja vehabijskoj zajednici trebao poslužiti desnoj frakciji HDZ-a da “natjera” Plenkovića prema punoj podršci njihovom “rješenju neravnopravnosti Hrvata u BiH”. Plenković to uporno odgađa, zavlači. Previše, za ukus Dragana Čovića i njegovih gazda iz hrvaćanskog HDZ-a, desne frakcije na čelu s Milijanom Brkićem, kadrom poniklim u Ministarstvu unutarnjih poslova.

Pitanje glasi: Jesu li neki dijelovi obavještajne zajednice (to tepanje milo zvuči, poput molitvene ili homoseksualne zajednice) ovo učinili na vlastitu inicijativu, bez znanja Vlade i, ako jesu, gdje je problem nevjerodostojnosti – u Sarajevu, opterećenom nemogućim jednadžbama donošenja odluka, ili u Zagrebu? Odnosno, kako to problematizira Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova RH, odbacujući Mektićeve potvrde Žurnalovih navoda – koliko nekontrolirano djelovanje dijela obavještajnih struktura RH ugrožava uspješnu saradnju dviju država na području borbe protiv terorizma i daljnji razvoj sveukupnih odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine kao dviju susjednih i prijateljskih država. Nije li, pokaže li se i djelimično istinitom, ova false flag operacija samo odraz politike Hrvatske, koja nekoliko godina (od dolaska desne koalicije na vlast) uporno kvari bilateralne odnose s BiH u slučajevima nelegalne izgradnje Pelješkog mosta, bespravnog raspolaganja imovinom BiH, ali i upornim izbjegavanjem konačnog utvrđivanja granice te miješanjem u unutrašnje stvari do mjere propisivanja ustavnih i zakonskih rješenja.

PROČITAJTE I...

Wigemark, pored takvog lobiranja za velikosrpske (i ruske interese), nađe vremena da se opusti i obiđe Zapadnu Hercegovinu pa odatle poruči da je “Zapadna Hercegovina najdalje otišla u procesu pridruživanja EU”!

Esad Kiki Čollaku optužen je za teške ratne zločine, a prema informacijama našeg lista, u zadnji tren izbjegao je hapšenje SIPA-e. Ugledni je i istaknuti pripadnik albanske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj, predsjednik je Udruge Albanaca branitelja Hrvatske u Domovinskom ratu i bivši predsjednik Unije Albanaca u Republici Hrvatskoj, koja izdašna finansijska sredstva dobija od Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. No, stravičan podatak tek slijedi jer je njegova udruga na proteklim parlamentarnim izborima kandidirala saborsku zastupnicu Erminu Lekaj-Prljaskaj, koja u Saboru zadnjih godina ne predstavlja samo vlastitu albansku manjinu nego i onu bošnjačku. Esad Kiki Čollaku za svoja je nedjela nagrađen državnim ordenom od Franje Tuđmana i Kolinde Grabar-Kitarević i u Zagrebu živi više nego lagodnim i bezbrižnim životom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!