Balkan postaje poligon za destabilizaciju Turske i Irana

Opasnost za dvije nezavisne muslimanske države, Iran i Tursku, mogla bi doći s Balkana, i to od pripadnika FETÖ terorističke organizacije i iranskog terorističkog pokreta “Mudžahedin Halk” (MEK)

Piše: Osman SOFTIĆ

Mediji konstantno bruje o opasnosti od vehabizma, paradžemata i tzv. islamskog ekstremizma, čiji su glavni manifestacioni oblici ISIL (Daesh) i Al-Kaida, ali i o destabilizirajućem ruskom utjecaju na Balkanu, koji dakako da postoji, ali ne u onolikoj mjeri koliko to zapadna propaganda predstavlja. Naravno, špijunske aktivnosti Rusije u Crnoj Gori, gdje je, navodno, pokušan državni udar, kao i u Makedoniji, gdje su propali pokušaji spašavanja Vlade Nikole Gruevskog, nisu izmišljeni. Rusija je aktivna i u Bosni i Hercegovini preko podrške secesionističkim tendencijama Milorada Dodika u RS-u. Ipak, medijski izvještaji o ovim pitanjima nisu uravnoteženi, već uglavnom slijede američku neokonzervativnu propagandnu liniju koju balkanski mediji rado emplificiraju, bez umijeća i hrabrosti da se profesionalno uhvate u koštac s istraživačkim novinarstvom i ozbiljnom analitikom na bazi objektivnog pristupa i opservacija nepristranih stručnjaka.

Nadmetanje jakih zemalja za utjecaj i primat na Balkanu postoji i nije izmišljeno. Ali je također normalno i legitimno, iako ga euforični evroatlantski protagonisti žele predstaviti kao smrtnu opasnost za budućnost Balkana. Nadmetanje za utjecaj nad evropskom periferijom između Rusije, SAD-a, Njemačke i Turske, pa čak i nekih drugih muslimanskih zemalja, posebno Saudijske Arabije, evidentno je. Saudijski utjecaj, čiji je osnovni instrumentarij petrodolarska “cheque-book” diplomacija, posebno efikasna u ovom osiromašenom području Evrope, strateški je kompatibilan, komplementaran i subordiniran američkim ciljevima i interesima na Balkanu.

Gülenistički pokret u službi Zapada

Širenje i jačanje selefizma centralni je princip saudijske vanjske politike. Rijad time pokušava pozicionirati selefistički islam kao balkanski islamski “mainstream”, čime nastoji oslabiti kulturološku recepciju balkanskog islama koji stoljećima baštini jedinstvenu osmansku tradiciju. To podrazumijeva neprirodnu dekulturaciju balkanskog islama na način slabljenja spiritualnih (sufijskih) tendencija koje baštini Turska, a koje čine organski dio višestoljetne tradicije balkanskih muslimana. Agresivnim propagiranjem selefizma, što naravno nije nelegitimno, pod uvjetom da se provodi mirnim putem, nastoji se također preduprijediti i oslabiti utjecaj intelektualnog i inkluzivnog civilizacijskog i filozofskog islamskog diskursa karakterističnog za iranski pristup. Sistematsko širenje “puritanističkog” selefizma ima za cilj oslabiti diskurs tzv. “političkog islama” prisutnog u BiH i u Turskoj. Kao jedan od mehanizama slabljenja “političkog islama”, one provenijencije koju baštini pokret Muslimanska braća, koji se u BiH još od Drugog svjetskog rata manifestira u idejama pokreta Mladi muslimani, važnu ulogu ima i pokret Fetullaha Gülena (“Hizmet”). Zanimljivo je da je “gülenizam”, izrazito antišiijski orijentiran, djelimično naišao na odobravanje u redovima pripadnika selefističke zajednice na Balkanu, iako među njima postoji značajna razlika.

Gülenov pokret iskorišten je kao mehanizam za suzbijanje iranskog utjecaja u zemljama srednje Azije i kao pokriće za djelovanje operativaca zapadnih obavještajnih službi, u svojim memoarima navodi Osman Nuri Gündeş, umirovljeni šef Turske obavještajne agencije MIT. Nakon izbijanja islamske revolucije u Iranu, pojačana je podrška Gülenovom pokretu, a gülenistička interpretacija islama, izrazito apolitična i sekularno orijentirana, odražavala je kako sektašku mržnju prema šiizmu, tako i otvoreno neprijateljstvo prema političkom islamu Muslimanske braće.

“Hizmet” je stoga identificiran kao zgodan mehanizam za širenje one percepcije islama koja će biti kompatibilna i komplementarna viziji i geostrateškim ciljevima očuvanja američke globalne hegemonije, ali na posve suptilan način, kako to ne bi izazvalo revolt muslimanskih masa. Desničarski centri moći u SAD ciljano su Gülena i njegov pokret optuživali za islamski ekstremizam i navodne aspiracije za uspostavom globalne islamske dominacije. Koliko god to zvučalo zbunjujuće, bilo je to isključivo namijenjeno za konzumaciju muslimanskim masama, kako bi se time podigao Gülenov islamski pedigre i odagnala eventualna sumnja da je riječ o globalnom megaprojektu subordiniranom američkoj vanjskoj politici. Zbog toga nije slučajnost da se naziv “Hizmet” često tumači kao “služenje” globalnim gospodarima.

Nakon neuspjelih propagandističkih pokušaja suptilnog utjecaja, “Hizmet” je, kao što svjedoči primjer Turske, na koncu iskorišten i u terorističke svrhe. Zbog umiješanosti oficira turskih oružanih snaga odanih Fetullahu Gülenu koji su 15. jula 2016. godine pokušali izvesti državni udar u Turskoj, turske vlasti proglasile su ga terorističkom organizacijom. FETÖ je terorističkom grupom proglasila i Organizacija za islamsku saradnju (OIC), najveća multilateralna organizacija na svijetu, nakon UN-a, a koju čine 57 muslimanskih zemalja članica.

Kako FETÖ djeluje u balkanskim državama

Pripadnici FETÖ-a najbolje su se pozicionirali na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, Makedoniji i Albaniji, zemljama u kojima muslimani čine većinu ili predstavljaju znatan dio populacije, kako bi ih putem obrazovnog sistema mogli oblikovati u skladu s dugoročnom strategijom i ciljevima Fetullaha Gülena i njegovih zapadnih mentora.

Zahtjevi turskih vlasti političkim institucijama balkanskih zemalja da stanu ukraj mreži Fetullahovih institucija do danas nisu urodili posebnim rezultatima, u smislu slabljenja utjecaja FETÖ-a na Balkanu. Administrativni pritisci na institucije odane Fetullahu Gülenu simboličnog su značenja. Razlog relativne komocije i slobode djelovanja gülenista u Bosni i Hercegovini i drugim zemljama Balkana može se pripisati oklijevanju političkih vlasti balkanskih zemalja koje žele u javnosti izbjeći percepciju da su turski podanici, kao i zbog opravdanog straha od reakcija i sankcija moćnih zapadnih ambasada i međunarodnih organizacija poput OSCE-a, čiju naklonost i zaštitu gülenisti aktivno kultiviraju iz straha od represalija Turske i lokalnih vlasti. Indikativan je i visok stepen adaptabilnosti gülenista koji vješto manipuliraju statusom žrtve, iako se zna da su njihovi istomišljenici ubili 240 osoba, a ranili više od 2.000, raketirali Parlament Turske, najveći simbol turske demokratije.

U okviru intelektualne i društvene elite u BiH, kako sekularne, tako i islamski orijentirane, prevladava diskurs, iako se o tome mudro šuti, ili tek pomalo šapuće po kuloarima u Sarajevu, da je FETÖ nastao kao rezultat borbe za moć, vlast, novac i utjecaj između Erdoğana i Gülena, te da je to problem koji je isključivo unutarnje pitanje Turske. Prema ovom diskursu, svaka rasprava o ulozi i eventualnim reperkusijama djelovanja FETÖ-a u BiH ili drugdje na Balkanu smatra se izvozom nepotrebnih turskih problema koji bi mogli dodatno zakomplicirati političke prilike na Balkanu i doprinijeti dodatnim ideološko-sektaškim podjelama, posebno među muslimanima.

Gülenistička mreža FETÖ-a na Balkanu utjecajna je u balkanskim društvima, posebno u aktivnostima demonizacije AK partije i turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, za što ima prešutno odobrenje zapadnih centara moći.

Drugo propagandističko polje djelovanja FETÖ-a jeste na polju jačanja etničkih nacionalizama u okviru balkanskih zemalja kao strateški proračunat cilj pomoću kojeg se želi oslabiti diplomatski, politički, ekonomski i kulturni utjecaj Turske u odnosu na utjecaj Zapada, posebno SAD-a. O tome najbolje svjedoče medijski napadi na predsjednika SDA Bakira Izetbegovića zbog njegovog navodnog “podaništva” Turskoj na štetu bosanskih interesa, upravo zbog bliskosti koju ovaj političar i vladajuća stranka koju predvodi ima sa šefom turske države. Pritom se zanemaruje to koliko Turska pomaže Bosni i Hercegovini i njenim narodima, posebno u sferi investicija, obrazovanja, turizma, kulturne baštine i ekonomije.

Primjer demonizacije Turske koji pogoduje gülenistima jeste i neukusno ponašanje nekih političkih lidera Albanije, uključujući i premijera Edija Ramu, koji se pokušao dodvoriti zapadnjacima time što će izraziti arogantan odnos prema turskom predsjedniku za vrijeme njegove posjete Albaniji. Naravno, za albanske političare pokazati zube Erdoğanu poen je u očima Amerikanaca i dokaz da Albanci neće postati podanici Ankare. S druge strane, pak, gradnja spomenika američkim političarima u nekim albanskim provincijskim zabitima učestala je pojava i ne tumači se kao podaništvo prekookeanskoj sili.

Frapantna je adaptabilnost FETÖ-a i njegova primjena različitih metoda djelovanja. Posebno je zanimljivo kako konzervativni muslimanski “Hizmet” vješto sklapa neprirodne saveze s lijevo orijentiranim, sekularnim organizacijama, udruženjima i ličnostima od utjecaja da bi ojačao svoju poziciju. Druga važna karakteristika jeste agresivno nastojanje FETÖ-a da osigura zaštitu i naklonost moćnih zapadnih ambasada, međunarodnih organizacija i fondacija, u cilju preživljavanja i zaštite svojih ekonomskih interesa. U kombinaciji s gajenjem bliskih veza s moćnim političkim ličnostima, bilo na vlasti ili opoziciji, čija su djeca prošla obrazovni sistem institucija “Hizmeta”, gülenisti dodatno konsolidiraju svoju poziciju na Balkanu.

Nije isključeno da mreža “Hizmeta”, kasnije, ako se za tim pokaže potreba, može poslužiti i kao poligon za lansiranje subverzivnih aktivnosti protiv interesa Turske na Balkanu, ili u samoj Turskoj. Balkan je najpogodnije tlo za destabilizaciju Turske upravo zbog njegove geografske blizine Turskoj i realne mogućnosti indoktrinacije balkanskih muslimana i njihove mobilizacije protiv turskih interesa.

TERORISTIČKI KAMPOVI U ALBANIJI

Pored FETÖ-a, koji je svoj utjecaj raširio u svim porama balkanskih društava, na Balkanu je stacionirana i opasna iranska teroristička organizacija koja ukazuje na značajno pozicioniranje Balkana kao zapadnog poligona za discipliniranje i destabilizacijske aktivnosti protiv nezavisnih islamskih zemalja, Irana i Turske. Riječ je o stacioniranju najekstremnije terorističke iranske organizacije “Mudžahedin Halk”, poznate po akronimu (MEK) na teritoriji Albanije. Nekoliko hiljada pripadnika MEK-a prebačeno je 2013. godine, u dogovoru Obamine administracije i Vlade Albanije, iz kampova Ashraf i Liberty iz Iraka u Albaniju. Iako malobrojni, pripadnici MEK-a predstavljaju najekstremniju terorističku grupu odgovornu za brojne terorističke napade unutar i izvan Irana i ubistva uglednih iranskih zvaničnika, uključujući i najbližeg saradnika imama Homeinija ajatollaha Seyyeda Mohammada Hosseinija Beheštija, kojeg su pripadnici MEK-a ubili u junu 1981. godine.

Pripadnici MEK-a odgovorni su i za ubistva američkih dužnosnika i poslovnih ljudi još prije izbijanja islamske revolucije u Iranu. Na listu terorističkih organizacija SAD-u ih je uključio 1997. godine. Ovaj izrazito ekstremni iranski kult kombinira radikalnu varijantu marksističke (maoističke) ideologije, slične ideologiji Radničke partije Kurdistana (PKK), s nekim elementima islama. U početku, MEK je podržao islamsku revoluciju u Iranu 1979. godine, ali je došao u sukob s vlastima Islamske Republike, koja nije imala tolerancije prema ekstremističkoj varijanti marksizma. Nakon neuspjeha da od Irana naprave marksističku republiku, pripadnici MEK-a bježe u Irak, gdje su sve vrijeme Iransko-iračkog rata bili pod zaštitom i služili interesima režima Saddama Huseina. Aktivno su učestvovali u ratu protiv Irana, kao i u gušenju opozicionih pokreta unutar Iraka, šiijskih na jugu i kurdskih na sjeveru. Saddam Husein ovu je terorističku grupu koristio kao udarnu pesnicu za brutalno razračunavanje sa svojim političkim oponentima. Sve do 2013. godine SAD je MEK držao na listi najopasnijih terorističkih organizacija.

Nažalost, Amerikanci danas gaje prijateljske odnose s liderima i pripadnicima MEK-a, čije je sjedište u Parizu. Razlozi za naglu promjenu odnosa američke administracije prema ovim teroristima isključivo su geopolitičke prirode, zbog nastojanja SAD-a da po svaku cijenu sačuva dominantnu poziciju na Bliskom istoku, posebno u Perzijskom zaljevu. Uslijed naglog rasta iranske geopolitičke moći i utjecaja, koji je u protekloj deceniji izrastao u najmoćniju silu regije, proširivši svoj utjecaj na Irak, Siriju, Liban i Jemen, a čija je pozicija proteklih nekoliko sedmica također ojačala u odnosu na zemlje GCC-a zbog izbijanja katarske krize, politički stratezi u Washingtonu, posebno oni neokonzervativni, odlučili su teroriste MEK-a učiniti svojim saveznicima u cilju destabilizacije i slabljenja Irana.

Potencijalna uloga MEK-a u vršenju pritiska na Teheran i eventualni obračun s Iranom, ako se na to odluči Trumpova administracija, kotira visoko u razmišljanju političkih planera u Washingtonu. To se, naravno, uklapa u Trumpovu novu politiku prema Bliskom istoku, budući da je Trump Saudijsku Arabiju učinio glavnim stubom i saveznikom SAD-a. Neki od najvećih jastrebova američkog establišmenta, John Bolton i senator John MacCain, kao i John Kerry prije njih, održavaju bliske odnose s liderima MEK-a, kojim pružaju izdašnu diplomatsku, finansijsku i medijsku podršku.

Nedavni predsjednički izbori u Iranu, na kojim je uvjerljivu pobjedu odnio umjereni i reformski orijentirani predsjednik Hasan Rouhani, nisu imali nikakvog utjecaja na američku administraciju da zauzme pomirljiviji stav. Naprotiv, Trumpova administracija zauzela je izuzetno rigidan i neprijateljski odnos. Naravno, u pitanju je strah od iranskog utjecaja u regiji, nad kojim Amerikanci pokušavaju zadržati hegemonističku kontrolu neophodnu za očuvanje američke globalne supremacije, kojoj od Kine prijeti ozbiljan izazov na Bliskom istoku i u istočnoj Aziji.

RUŠENJE IRANA PREKO BALKANA

Poučeni iskustvom izgubljenih ratova u Afganistanu i Iraku, Amerikanci i njihovi saveznici odlučili su u posljednje vrijeme sve više koristi terorističke organizacije s “islamskim” predznakom za ostvarivanje svojih geopolitičkih ciljeva. Kako bi oslabili utjecaj Irana, vješto su proizveli i upotrijebili pripadnike ISIL-a. Bivši američki general Michael Flynn priznao je da je cilj američke politike na Bliskom istoku (posebno u Levantu) bio stvaranje “selefističkog principaliteta” na istoku Sirije (Bagdadijev halifat), kao sektaški štit za suzbijanje iranskog utjecaja.

Izbor Albanije za stacioniranje pripadnika terorista grupe “Mudžahedin Halk” čini se logičnim budući da je Albanija najodaniji saveznik SAD-a na Balkanu. Albanija je i članica NATO-a, a nije teritorijalno previše udaljena od Bliskog istoka.

Prije nekoliko mjeseci u Albaniji je održan važan sastanak lidera i simpatizera MEK-a na kojem je prisustvovao i američki senator John MacCain, zatim John Bolton i, naravno, predsjedateljica MEK-a Maryam Rajavi. Na skupu je izražena jasna namjera MEK-a da aktivno djeluje u cilju promjene režima u Teheranu i osnivanja sekularne iranske republike, i to po modelu ove terorističke organizacije. Maryam Rajavi supruga je Mesuda Rajavija, za kojeg se ne zna je li uopće živ. Spekuliralo se da je poginuo u Iraku.

MEK uživa snažnu finansijsku potporu SAD-a, zapadnih sila i Saudijske Arabije. Karakteristično je da je na masovnom skupu MEK-a u Parizu prošle godine jedan od glavnih govornika bio bivši saudijski zvaničnik princ Turki bin al-Faisal, dugogodišnji bivši šef obavještajne službe Saudijske Arabije. Princ Turki među prvim je saudijskim zvaničnicima koji se (u Davosu) sastao s bivšom ministricom vanjskih poslova Izraela Tzipi Livni. Bilo je to probijanje leda i priprema saudijsko-izraelske saradnje u cilju suzbijanja “iranske prijetnje”. Dolaskom Donalda Trumpa u Bijelu kuću, ovaj je savez sada i ozvaničen, unatoč nepostojanju diplomatskih odnosa Izraela i Saudijske Arabije.

Sramna je upotreba terorističke organizacije koja je decenijama učestvovala u brutalnim ubistvima američkih i iranskih građana i zvaničnika, uključujući i pokušaj kidnapiranja američkog ambasadora Douglasa MacArthura II, pokušaja ubistva američkog brigadnog generala Harolda Pricea, ubistvo potpukovnika Louisa Leea Hawkinsa i mnogih drugih zvaničnika američke vojske. Pripadnici MEK-a odgovorni su i za brojne terorističke napade i ubistva u Iranu, posebno ubistva najuglednijih naučnika. Osim toga, odgovorni su za brojne atentate u inostranstvu za koje je kasnije tendenciozno optužena Vlada Iraka.

Sve to nije smetalo američkim zvaničnicima da “stupe u brak” s ovom notornom, totalitarističkom, terorističkom organizacijom marksističke provenijencije u nadi da će im ona pomoći da oslabe i u konačnici sruše revolucionarnu iransku vlast koja već skoro četiri decenije odolijeva raznim vrstama pritisaka i koja, pored Turske, ima najslobodniji parlamentarni sistem u islamskom svijetu.

Ugledni američki novinar Seymour Hersh u New Yorkeru objavio je 2008. godine članak u kojem je naveo da je američka administracija odabrala upravo teroriste MEK-a kao svoje favorite za budući rat preko posrednika (proxy war) za obračun s Islamskom Republikom Iran. A britanski Daily Mail objavio je tekst o tome da Izrael direktno naoružava, obučava i finansira pripadnike MEK-a. To su potvrdili i neki američki zvaničnici dok su bolje obaviješteni insajderi u Washingtonu potvrdili blisku vezu između Mossada i MEK-a. Ove navode potvrđuje zvanični dokument američkog instituta “Brookings”, koji je 2009. godine objavio stratešku studiju grupe eksperata za Iran, pod naslovom Kojim putem u Perziju. Razmatrajući različite scenarije djelovanja prema Iranu, jedna od preporuka ovog strateškog dokumenta, koji obično postaje dijelom politike američke administrcije, jeste naoružavanje, obuka i pružanje podrške MEK-u u njegovim terorističkim napadima na Iran. Kako bi tu podršku umotali u celofan ozbiljne iranske opozicione političke grupe u egzilu, zapadni mentori MEK-a pomogli su mu da formira tzv. Iransko nacionalno vijeće otpora (NCR) kao političku platformu koju kontroliraju teroristi MEK-a, a kojim predsjedava Maryam Rajavi. To Amerikancima uopće ne predstavlja moralnu dilemu iako postoje dokazi o umiješanosti MEK-a u terorističke akcije usmjerene i protiv američkih interesa.

STRATEŠKA OSOVINA WASHINGTON – RIJAD – TEL AVIV

U novonastalim okolnostima, kada američka hegemonistička moć na Bliskom istoku slabi u odnosu na Iran, ratnohuškački članovi administracije u Washingtonu jedva su dočekali iskoristiti ovu terorističku organizaciju. Skinuvši MEK s liste terorističkih organizacija, pokušali su je “rebrendirati” u legitimnu civilnu opozicionu grupu, jer se ona, navodno, dobro pokazala u prikupljanje vrijednih obavještajnih podataka o Iranu, do kojih je, zbog ozbiljnih kontraobavještajnih kapaciteta Irana, bilo teško doći na drugi način.

Naravno, NCR kojim dominira MEK javno se odrekao svojih ranijih antiameričkih stavova. Ova grupa danas je najpouzdaniji saveznik američke administracije u planovima za smjenu režima u Iranu. Amerikanci su pripadnike MEK-a pohvalili kao ključne protagoniste koji su im pomogli da otkriju lokaciju na kojoj je Iran provodio obogaćivanje uranija u Natanzu. Treba podsjetiti da su pripadnici MEK-a bili najveći zagovornici nasilnog zauzimanja američke ambasade u Teheranu 1980. godine, dok se, naprimjer, bivši predsjednik Irana Mahmoud Ahmedinedžad, na Zapadu poznat kao “Jastreb”, a koji je u to vrijeme bio studentski aktivist, otvoreno suprotstavio tom činu, iako je poslije slovio za jednog od radikalnijih vođa Irana. Pripadnici MEK-a su 1981. godine bombardirali sjedište vladajuće Islamske republikanske partije ubivši sedamdeset visokorangiranih političara.

Nažalost, ova teroristička organizacija danas uživa naklonost američkih zvaničnika, kao što su senator John McCain, Rudy Giuliani, general Hugh Shelton, John Bolton, jedan od najvećih zagovornika svrgavanja iranske vlasti nasilnim putem, general Wesley Clarke i Lee Hamilton, bivši predsjedavajući Komisije američkog Kongresa za vanjske poslove, i brojni drugi zvaničnici. Frapantno je koliko su ovi američki dužnosnici opredijeljeni za saradnju s notornom terorističkom organizacijom samo da bi ostvarili kontinuitet američke globalne hegemonije nemoguće bez potpune kontrole Perzijskog zaljeva. Zbog toga ne treba čuditi najnovija odluka predsjednika Trumpa da stane na stranu saudijskih vlasti protiv Irana, čime je stvorena najnovija strateška osovina i savez Washington – Rijad – Tel Aviv, koje objedinjuje zajednički interes suzbijanja iranskog utjecaja.

Američka dugoročna strategija nikad se ne mijenja, ona uvijek ostaje ista, novi predsjednici razlikuju se samo u nijansama i metodama, u tome kako najbolje ostvariti ciljeve te politike sa što manje gubitaka. Američka globalna hegemonija i nezajažljiva želja za perpetualnom globalnom dominacijom, po svaku cijenu, nemoguća je bez otvaranja novih ratnih žarišta.

Dok se na Balkanu priča o opasnosti od ruskog uplitanja, destabilizacije i špijunaže, što, naravno, nije nikakva novost, balkanski političari, naučnici, mediji i javnost ili nisu svjesni ili balkanski mudro šute o dramatičnim dešavanjima pretvaranja Balkana, posebno Albanije, u glavni poligon za obuku najnotornije terorističke grupe MEK s ciljem svrgavanja legalnih vlasti Islamske Republike Iran. Da li su politički lideri Balkana uopće svjesni da se iz njedara Balkana priprema rušenje jedne sofisticirane zemlje, kolijevke drevne civilizacije, republike koja, iako kombinira model teokratske vlasti s demokratskim parlamentarizmom, pored Indonezije, Turske i donekle Kuvajta, ima najslobodniji parlament u islamskom svijetu i vibrantno civilno društvo, zemlje u kojoj je ženska radna snaga najobrazovanija i procentualno visoko zastupljena u tržišnim aktivnostima, više od svih muslimanskih zemalja, zemlje čiji su naučnici u samom svjetskom vrhu? Bez obzira na to šta ko o tome mislio, Iran, zbog svoje dokazane borbe protiv ekstremističkih tendencija ISIL-a i drugih terorističkih grupa u Iraku, Siriji i Afganistanu, predstavlja značajan faktor stabilnosti na Bliskom istoku i najbolje pozicioniranu silu za borbu protiv stvarnog ekstremizma i terorizma koji prijete da od islamskog svijeta naprave zgarište koje će neoimperijalisti sijanjem i podgrijavanjem međumuslimanskih sukoba perpetualno koristiti za pljačku i eksploataciju.

JOŠ JEDNA ILUZIJA AMERIČKIH NEOKONZERVATIVACA

Albanija postaje glavni poligon za regrutiranje, smještaj i obuku terorista koji će, prije ili kasnije, biti upotrijebljeni kao udarna pesnica za rušenje režima u Teheranu. Iran posjeduje kapacitete lansiranja raketa srednjeg i dugog dometa, što je posvjedočio nedavnim napadima na do sada dobro skrivene ciljeve ISIL-a u Deir al-Zuru na istoku Sirije. Ako iranska sigurnost bude ugrožena, postavlja se pitanje šta će to značiti ako Iran pokuša neutralizirati kampove MEK-a u Albaniji, s obzirom na to da se oni nalaze na teritoriji zemlje članice NATO-a, a u dometu su Irana.

Naravno, o tome se može samo spekulirati, ali Balkan bi mogao ponovo postati poprište svjetskog rata. Liderica NCR-a Maryam Rajavi u posljednje je vrijeme postala izuzetno elokventna u svojim izjavama o tome kako je režim u Teheranu suočen s ogromnim poteškoćama i kako je zabrinut da bi subverzivne djelatnosti NCR-a i MEK-a, uz snažnu podršku američke sile, izraelske ekspertize i saudijskog novca, ovu opozicionu strukturu koja odnedavno djeluje na Balkanu mogla potaknuti na rat s Iranom. Dolaskom na vlast Trumpove administracije, njen glavni fokus na Bliskom istoku jeste obračun s Iranom. Zapravo, taj je obračun već počeo pokušajem izolacije Katara optuženog za destabilizaciju regije jer predstavlja prepreku u postizanju prisilnog jedinstva GCC-a pod hegemonističkom komandom Rijada.

Pristajanjem da udomi teroriste čiji je cilj svrgavanje legitimne iranske vlasti, Albanija je dobrovoljno postala poligon za manipulaciju protiv Irana. Vlada Albanije ni jednim svojim potezom nije izrazila zabrinutost zbog zloupotrebe njene teritorije za podrivanje drugih zemalja. Ovaj primjer ukazuje na to da članstvo u NATO savezu i nije toliko benigna stvar kako nam se to pokušava predstaviti, već da njene članice nemaju izbora u provođenju globalne američke hegemonije.

Glavni razlog podrške teroristima koji nasilno žele provesti promjenu režima u Teheranu jeste kontinuirano slabljenje hegemonističke pozicije SAD-a koja je dugoročno neodrživa, posebno zbog snažnog uspona Kine, kojoj je Washington primoran posvetiti veću pažnju i resurse, strategija poznata kao “pivot to Asia”, koja podrazumijeva pomicanje ka istočnoj Aziji. Upravo u ovom kontekstu obračuna s Iranom treba posmatrati i podršku ranije američke administracije svrgavanju Asadovog režima, kao preduvjet za instaliranje proameričke marionetske vlasti u Iranu koji Amerika nikad nije uspjela prežaliti, a koji je za vrijeme diktature šaha Reze Pahlevija, pored Izraela, bio najpouzdaniji stub američke dominacije Bliskim istokom.

U odsustvu tog luksuza, Washington je odlučio ojačati poziciju Kurda, posebno u Siriji, kako bi time oslabio legitimne interese Turske u Siriji i Iraku i spriječio jačanje turskog utjecaja na Bliskom istoku općenito. Šefica MEK-a Maryam Rajavi nikada nije oprostila Obaminoj administraciji što je stajala po strani za vrijeme neuspjelih masovnih protesta “zelene revolucije” u Teheranu 2009. godine koji nisu znatnije uzdrmali iransku revolucionarnu vlast.

Zelena revolucija nije uspjela upravo zbog toga što u Iranu postoje ozbiljni mehanizmi za javno i slobodno izražavanje nezadovoljstva i neslaganja građana s iranskom zvaničnom politikom. O tome svjedoči izuzetno žustar parlamentarizam, relativni pluralizam medija, brojne političke partije koje slobodno djeluju, te snažno razvijen i efikasan nevladin sektor, intelektualna sloboda, fascinantna umjetnička scena i, dakako, ozbiljan pluralizam mišljenja unutar samog teološkog iranskog establišmenta, koji uopće nije monolitan kakvim ga želi prikazati zapadna propaganda. Mehanizmi kompleksnog iranskog političkog sistema, koji ima visoku dozu tolerancije za opozicione stavove, kao i ozbiljna podjela vlasti i disperzirani centri moći i odlučivanja, razlog su dugotrajnosti političkog sistema u Iranu.

Pomisao kako će to biti moguće promijeniti ili srušiti korištenjem terorističkih proksija tipa MEK, i to još koristeći kao platformu Albaniju, u kojoj su stacionirani najekstremniji ratnici MEK-a, samo je još jedna od iluzija američkih neokonzervativaca i ratnohuškačkih saudijskih prinčeva. Da nije žalosno, bilo bi smješno. Šutnja balkanskih političara i javnosti o tome ipak je zabrinjavajuća. Ne treba uopće biti naivan i povjerovati da jednog dana, ukaže li se za tim potreba, strateški raspoređena mreža Gülenovih organizacija širom Balkana (FETÖ) neće biti upotrijebljena za razračunavanje s Vladom u Ankari, posebno ako ona nastavi svoj nezavisni politički i razvojni kurs, i ako se utjecaj Turske na Balkanu, Perzijskom zaljevu i inače na Bliskom istoku nastavi ili pojača, ili, pak, ako dođe do približavanja Turske i Irana.

PROČITAJTE I...

Muslimanska braća (Al-Ikhvan al-Muslimin) najutjecajniji su svjetski pokret koji zagovara aktivno uključivanje muslimana u politiku i usklađivanje državno-pravnog sistema zemalja s muslimanskom većinom s islamskim svjetonazorom. Iako je osnovan u Egiptu, vremenom je oformio ogranke u nekoliko drugih muslimanskih zemalja, snažno se boreći protiv političkog i kulturnog imperijalizma i kolonijalizma evropskih osvajača. Nakon što su demokratskim putem došli na vlast 2011. godine, Ihvani su svrgnuti u vojnom puču 2013. godine, kada je El-Sisi došao na vlast uz pomoć Izraela i arapskih prijatelja koji su u Braći vidjeli jedinu ozbiljnu prijetnju autokratskim režimima arapskog svijeta. Ovo je priča o usponu najvećeg islamističkog pokreta 20. stoljeća koji je utjecao na političku klimu u brojnim arapskim državama, ali i u Turskoj, jer se AK partija percipira kao krilo Muslimanske braće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!