Bajramski nasihat: Oko čega se gložimo

Razočaran sam, moj Rahime. Razočaran time što nas sve što proživjesmo ne opameti i ne zbliži. Kako nas tegoba koju smo pregrmjeli preko glave nije bar toliko opametila da se slažemo oko nekih osnovnih stvari

Piše: Elvir MUSIĆ

Protekle sedmice koračao sam zaraslim poljima po kojim sam prije nešto više od trideset godina provodio dobar dio ljetnog raspusta i razmišljao o ljudima koji su ta polja onomad obrađivali, a više ih nema među živima. Razmišljao sam o životu i vremenu, o ramazanskim danima koji mi nekako traju duže no obično, ali ne tako dugo da bih osjetio kakvu patnju, već, naprotiv, neku vrstu duhovne punine i svjesnosti i blagorodnosti samog vremena u ramazanskim danima. Razmišljao sam o mnogo čemu. Na iskraju, čovjek kad ostane sam sa sobom i nema šta pametnije činiti nego razmišljati. O svemu. I o tome da se, uprkos svemu, i dan danas najljepše osjećam upravo u tom majčinom rodnom mjestu, gdje sam dobrodošao samo zato što sam nekako svoj na svom. I među svojima.

“Kakve li su tebe muke spopale pa trabunjaš po tim ostrugama”, začuh poznati glas starine Rahima. Već je poodavno kročio u osmu deceniju, a još je lahak kao pero i ništa mu nije ni mrsko ni teško. Težak život čovjeka koji je proživio štošta nemilog, živio i u Rusiji i u Americi, na njegovom licu kao da nije ostavio traga.

“Moj Rahime, razmišljam o nečemu o čemu urijetko razmišljamo. A trebali bismo.”

“A to je?”

“Međa.”

“Kakva? Zar negdje vidiš među? Jesi li nogom zakačio za kakav međnik na ovom prostranstvu zaraslih polja? Može li čovjek razmišljati o onome čega nema?”

“Pa u tome i jeste poanta moga razmišljanja. Poanta i jeste da se razmišlja o nečemu čega nema, a nekada je bilo razlogom brojnih svađa, prepirki, mržnji, pa čak i korištenja svakojakih oružja, zbog čega su mnogi završavali i na hlađenju u nekom od nekadašnjih kazneno-popravnih domova širom Jugoslavije.”

“Znam šta želiš reći. Stvarno znam. I stvarno i ja nerijetko o tome razmišljam. Sam sam ovdje pa mogu da razmišljam. To mi nekako najjeftinije. Moji su tamo. Ja naletim s vremena na vrijeme, narazmišljam se, pa opet svojima. A i ovdje sam sa svojima. Svugdje sam nekako sa svojima, a kao da nisam više nigdje pa me strah za našu djecu po svijetu. Jer, ako ja ovako razmišljam, kako bi mogla razmišljati ta djeca koja su rođena kojekuda po svijetu? Imamo mi o mnogo čemu razmišljati, ali pretežno o tom bitnom koječemu ne razmišljamo već se zaokupljamo svim onim koječime što nas međusobno razdvaja, svađa i udaljava. Misliš li da neko misli na svu tu našu djecu? Sve te naše ljude koji će rasti, stasavati i život provoditi po bijelom svijetu?”

“Mislim da na to malo ko i pomišlja. Razočaran sam, moj Rahime. Razočaran time što nas sve što proživjesmo ne opameti i ne zbliži. Kako nas tegoba koju smo pregrmjeli preko glave nije bar toliko opametila da se slažemo oko nekih osnovnih stvari?!”

“Nemoj biti razočaran i nemoj da te čudi odnos odgovornih prema onome prema čemu bi morali biti odgovorni. Na iskraju, pogledaj samo o čemu ti razmišljaš. O međama. I međnicima. I veliš da, eto, razmišljaš o tome kako su se ljudi svađali i trvili oko nečega toliko beznačajnog da ga sada nema. Možda nasljednici ovih polja sada ni ne znaju da su ih naslijedili. Dobro, rode, otkud onda ovolika trvenja oko svačega, a nema međa i međnika?”

“Voljan sam čuti tvoje mišljenje. Mišljenje čovjeka koji je tolike godine po svijetu sabirao iskustvo, proživio svašta, a ipak uspio ostati miran i staložen.”

“Vidiš, o međi razmišljaš, a ne razmišljaš o tome kako mladi više ne traže mišljenje starijih. Ali, eto, kad si me već pozvao da iznesem mišljenje, na meni je da i kažem šta mislim. I drugi, kao i ti, razmišljaju o nečemu što se već desilo, a ne o onome šta se dešava. A dešava se. Dešava se to da međnika nema, ali ne i da su nestali. Samo su promijenili oblik i formu. Prešli su u ljudske misli pa su svi omeđeni i oivičeni nekim svojim interesima koji su sitni koliko i oni sami. Međnici su prije bili razlog za svađu, a sada su razlozi za svađu drugačije prirode. Postoje, dakle, međnici samo što mi toga nismo svjesni. I nikako da pređemo svoje međe i sastanemo se s drugima. I porazgovaramo. I shvatimo šta nam je bitno i oko čega treba da se okupljamo. Evo, neka Bajram bude nešto oko čega ćemo se okupiti i ispoštovati Poslanikove, a. s., riječi prema kojim dva muslimana ne smiju osvanuti na Bajram zavađeni. A zavađeni smo. Čim u našim glavama postoje međe i međnici, zavađeni smo. Itekako smo zavađeni.”

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!