Bajramluk i kruške kajzerice

: “Postači! Znam da ste ogladnjeli. Vjerujte, i ja sam. Da li biste mi pričuvali stražu da se popnem na Idrizovu krušku i uberem koju? Pogledajte samo kako su se užutjele. Ostavit ću i vama koju da imate kad se omrsite. Ha, šta kažete?”

Mirza te noći jedva da je i sklopio oči. Bio je umoran, ali sna nije bilo na pomolu. Postio je. Ovo je već četvrti ramazan kako mu nije promakao nijedan dan posta. Čim su klanjali podne i odslušali mukabelu, s roditeljima je krenuo u kupovinu. Po običaju, kupili su mu novo odjelo, poneku igračku i pregršt slatkiša. Bio je presretan.

Kroz glavu su mu prolazili ramazani. Pamtio ih je sve. Sjećao se kako mu je jedne godine nena Mejra našivala post. Postio bi do podne, onda bi malo jeo i opet nastavio do iftara, nena bi uzela iglu i vještim rukama našila dva nevidljiva dijela posta u jedan. Djecu su se tada plašila da će svako ko ne posti završiti u ćumezu. Njegovi nikada nisu držali kokoši, ali je on znao kako izgleda Harunov ćumez, pa ga je i sama pomisao da bi Bajram mogao dočekati tu plašila.

Čim su te večeri iftarili i čim se vratio s jacije, Mirza se okupao i legao. Čuo je oca i majku kako razgovaraju. Uskoro su i oni legli. Nad selo se nadvila mukla tišina koju bi prekinuo tek poneki lavež psa.

I baš kada se činilo da će napokon zaspati, uhvatio ga je neobičan smijeh od koga mu je poigravalo cijelo tijelo. Sjetio se svog komšije Kenana. Stariji je cijele dvije godine, ali su rastom jednaki. U Kenanovoj se kući nije postilo pa bi taj nestašni dječak uporno provocirao seosku djecu koja su postila. Išao bi selom i sladio se krupnim bobama grožđa. “Ho’š i ti malo?”, pitao bi.

I baš se jučer odigralo nešto neobično. Do iftara je bilo skoro dva sahata. Kenan je bio nešto uljudniji, pa su djeca znala da mu nešto treba. I bilo je tako.

“Postači! Znam da ste ogladnjeli. Vjerujte, i ja sam. Da li biste mi pričuvali stražu da se popnem na Idrizovu krušku i uberem koju? Pogledajte samo kako su se užutjele. Ostavit ću i vama koju da imate kad se omrsite. Ha, šta kažete?”

Niko ne pristade. Na kraju, iako nerado i pomalo plašljivo, oholi dječak odluči u akciju krenuti sam. Idriz je bio prijek i muhanat dedo, a s posebnom je ljubavlju pazio svoje voćke.

Kenan se začas uzverao na stablo. I, kako se on brzo popeo, još se brže iza stare kamene kuće pomolio ljutiti dedo. Ne znajući šta da radi, Kenan se jednostavno bacio sa stabla. Djeca su nešto kasnije čula da je slomio nogu i da su ga odnijeli u grad doktoru.

Čim je majka sljedećeg jutra odškrinula vrata, Mirza je otvorio oči i skočio iz kreveta. Bajram je. Po običaju, uz Ramazanski bajram otac i on bi najprije nešto pojeli pa krenuli u džamiju na sabah. Imam bi nakon toga učio Ja-sin i pokoju ilahiju. Uslijedili bi bajramska hutba i namaz, a onda bi krenulo čestitanje.

Hasib-efendija održao je zanimljivu hutbu. “Da bi nam bajramska radost bila istinska, potrebno je da i mi nekome uljepšamo Bajram”, bile su riječi koje je Mirza posebno upamtio.

Čim je izišao iz džamije i bajramovao se sa svojima, upitao je majku:

“Majko, šta misliš kome bih ja mogao uljepšati Bajram?”

“Srce moje drago, postio si svaki dan i meni i svom ocu ovaj Bajram učinio najljepšim na svijetu. Čestitaj svakome koga sretneš i tako ćeš učiniti najbolje djelo!”, rekla je majka gotovo kroz suze.

Nije bio zadovoljan odgovorom, ali je odlučio da ne bude previše dosadan. “Smislit ću ja nešto”, hrabrio je samog sebe.

Ubrzo su na vrata pokucali njegovi prijatelji. Valjalo je obići komšiluk i čestitati Bajram, a usput bi se dobilo i ponešto bajramluka. Najprije je njegova majka počastila sve njegove prijatelje novčićima koji su ubrzo zazveketali u džepovima. Zatim su otišli do Kasima, hadžije Šabana, starog Mujage, Himze… Svi su im davali novac. Jedino je dedo Idriz dječake častio bombonama. Ovaj put iznio im je svoje čuvene kruške kajzerice.

“Hajde, uzmite, fini ste vi momci”, govorio je.

Dječaci su s nevjericom pružali svoje ručice ka zdjeli s užutjelim kruškama i sami se pitajući da li je moguće da ih je stari škrtica počastio svojim omiljenim voćem.

“Šta je, mali, šta si se ti uklipio? Ne sviđaju ti se?”, obratio se Mirzi.

“Ma ništa. Lijepe su!”, jedva je uspio odgovoriti.

“Pa, onda, uzmi, šta se misliš!”

Dječaci zgrabiše kruške i produžiše dalje. Prošli su i pored Ramizove kuće. Tu nisu svraćali. “Nema tamo ni Bajrama, ni bajramluka”, šalili bi se. Ramiz, Kenanov otac, bio je uvijek ozbiljan i smrknut čovjek. Radio je negdje u gradu i nikad ga niko nije vidio u džamiji.

Mirza na trenutak zastade. “To je to”, pomisli u sebi.

“Hajte vi dalje, ja moram nešto obaviti”, reče ostalim dječacima i vrati se nazad. Bojažljivo je koračao prema Idrizovoj kući. Pokucao je.

“Opet ti! Šta je sad”, upita starac.

“Opet ja. Bajrambarećola, Idrize! Mislim, već sam čestitao, ali nema veze. Mogu li Vas nešto zamoliti?”

“Hm! Vidi ti njega. Čiji si ono ti?”

“Hazimov!”

“Aha! Fino, fino. Deder, da čujem!”

“Bili ste jutros na Bajramu i čuli ste šta je efendija govorio. Da bi nam Bajram bio potpun, moramo i mi nekome uljepšati ovaj dan. Eh, ima jedna osoba kojoj bismo vi i ja mogli uljepšati Bajram, ako vi hoćete.”

Starac je sa zanimanjem piljio u dječaka. Ovo zasigurno nije očekivao.

“Govori, mali, šta si naumio?”

“Znate onog dječaka što je prekjučer slomio nogu kad je pao s Vaše kruške?”

“Nije on pao nego svratao onako kako i treba da svrataju hrsuzi i nevaljalci”, prekide ga starac.

“Nema veze. Ja imam jedan lijep prijedlog. Zamolio bih Vas da se ne ljutite na njega. Znate da u njegovoj kući niko ne ide u džamiju. Evo, ni na Bajramu nisu bili. Vi se nemojte ljutiti na njega, a ja ću mu sada odnijeti dio mog bajramluka i zamoliti da Vam više ne pravi zijan. Šta kažete?”

Idriz nije mogao vjerovati svojim ušima. Zavukao je ruku pod francuzicu i trljao rijetku sijedu kosu. Kimnuo je glavom i zamakao u kuću davši dječaku znak da ga sačeka.

Mirza se bojao da je rekao nešto pogrešno. Možda nije trebao ni dolaziti? Šta ako ga starac odvede njegovim roditeljima i sve im ispriča?

Na njegovo iznenađenje, Idriz je izišao sa zdjelom krušaka.

“Slušaj me dobro! Ovo ćeš odnijeti onom malom vragolanu, nek’ se serbez najede. Reci mu da se ne ljutim, a ovo ćeš mu dati kao bajramluk od dede Idriza. A ovo je za tebe! Tako fin momak se mora nagraditi!”

Mirza je gledao u novčanice. Bilo je tu mnogo više novca nego što su ikada za Bajram uspjeli sakupiti.

“Hvala Vam puno. Neka Vam dragi Allah dadne puno zdravlja!”, bilo je sve što je uspio progovoriti.

Na vratima Kenanove kuće Mirza je zatekao Lejlu, njegovu majku.

“Mogu li vidjeti Kenana?”, upitao je prije negoli je zbunjena žena uspjela išta kazati.

Kada ga je vidio kako leži, gotovo da je zaplakao. Dječak se silno obradovao neočekivanoj posjeti. Za promjenu, nije bilo podrugljivih dobacivanja.

“Bajrambarećola, Kenane! Kako si?”

“Allah raziola! Otkud tebe?”

“E, pa vidiš, mislim ja na tebe. Hoću da se nešto probamo dogovoriti”

“Zvuči zanimljivo. Slušam!”

“Obećaj mi da ćemo sljedeći Bajram zajedno otići u džamiju!?”

“Kako ću, svi će mi se smijati, a i šta će jedan obični mali lopov u džamiji?”

“Kakav lopov, o čemu pričaš? Pogledaj šta sam ti donio! Zar nisu prelijepe?”, reče otkrivajući zdjelu s kruškama.

“Odakle ti to? Nisi, valjda, i ti išao u zijan?”

“Kakav zijan! Poslao ti je Idriz. Puno te je poselamio i poslao ti je i ovo. Mali bajramluk!”, reče Mirza izvadivši novac.

Niz dječakovo lice skotrljaše se suze.

“Onda, jesmo li se dogovorili?”

“Jesmo.”

“Ja sada idem. Ti malo odmori, pa ću ja opet navratiti.”

Mirza nikada nije bio sretniji. Išao je selom i uživao u svojoj pobjedi. Taj Bajram nikada neće zaboraviti.

PROČITAJTE I...

Komentirajući dolazak osuđenog ratnog zločinca Fikreta Abdića na mjesto načelnika Općine Velika Kladuša, Miljković kaže da je riječ o jednom od apsurda Bosne i Hercegovine, te dodaje da građani Velike Kladuše, patriote i ostali nisu krivi za takvu situaciju: “Kod nas se čovjeku osuđenom za ratne zločine uopće ne može osporiti da zasjedne na poziciju s koje opet može prouzrokovati neku nesreću”

Sumnja se da je “Oluja” bila zajednički plan Tuđmana i Miloševića, čime je Milošević slabim vojnim otporom udovoljio ambiciji Tuđmana da zauvijek nestanu Srbi u Hrvatskoj i na prostorima BiH pod kontrolom HVO-a, kao što je Tuđman pokretanjem HV-a (HVO-a) u oružane sukobe s Armijom RBiH udovoljio ambiciji Miloševića da Hrvati i Bošnjaci zauvijek nestanu na dijelu BiH koji bi, po planu Tuđmana i Miloševića za podjelu po “sredini” teritorije BiH, pripao Srbiji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!