Bahrija Nuri Hadžić – naša prva operna diva

Mnogi kritičari dijele mišljenje da je Bahrija Nuri Hadžić svojim talentom obilježila epohu. Bila je lijepa i talentirana, ali je svjetsku karijeru napravila zahvaljujući napornom radu

“Sjećam se jednog proljeća u Mostaru. Grad obasjan divnom sunčevom svjetlošću, zelenkasto-plava Neretva, aleje pune zelenila i behara… Ljudi vedri, razdragani, duhoviti… Ja izlazim iz kuće, a gospođa Almasa sa svoje tri kćeri, sve elegantne i dotjerane, šetaju alejom. Njihova je majka bila, sjećam se, u plisiranoj haljini od bijelog žoržeta, pa su mnogi pitali: Je li ono primadona?“ (prof. Ljubica Tuta-Ljubojević)

Žena u plisiranoj haljini nije bila primadona, ali jeste bila majka buduće, svjetski slavne primadone Bahrije Nuri Hadžić. Bahrija je najstarija od četiriju kćerki Osmana i Almase Nuri Hadžić, rođene Sokolović. Otac Osman, čuveni mostarski književnik i historičar (Mostar, 1869. – Beograd, 1937.), studirao je u Zagrebu, Beču i Rimu. Školovao je sve svoje kćerke: Nadžida je završila pravo i bila dugogodišnji sudija u Mostaru, Rabija je studirala njemački jezik u Beču i Beogradu te radila kao profesor njemačkog u mostarskoj gimnaziji, a poslije kao prevodilac u preduzeću Soko. Osim toga, Rabija je sakupila naše narodne izreke i poslovice koje su objavljene u Zagrebu. Šemsa je mlada umrla.

Bahrija je rođena 1904. godine u Sarajevu, u kojem je pohađala školu sve do 6. razreda, a ljeta provodila u Mostaru. Sve sestre učile su svirati klavir, a Bahrija i violinu: „Imala sam prekrasno djetinjstvo, vrlo srećno! Zato sam valjda uvek vedra!? (…) Da, sve 4 smo učile klavir, već sa 6,7 godina. To su naši roditelji forsirali. A ja još i violinu. Međutim, verovatno sam bila netalentovana, pa sam violinu posle nekoliko godina ostavila, a u klaviru sam napredovala i upisala se u Pragu na Konzervatorij.“

Kao djevojčici u operi joj samo pjevanje smetalo

Poslije Prvog svjetskog rata otac je imenovan visokim činovnikom u Ministarstvu vjera tadašnje kraljevske vlade i porodica seli u Beograd. U Beogradu Bahrija pohađa Muzičku školu “Stanković“ i pjeva u ženskom učeničkom horu. Čula ju je i profesorica pjevanja Ivanka Milojević, koja je „prepoznala glas za opernu scenu“. Nagovorila ju je da, umjesto klavira, počne učiti pjevanje i uzela ju je u svoju klasu. Nakon godinu je Bahrija dobila stipendiju Ministarstva prosvete i otišla u Beč na Akademiju za muziku i scensku umjetnost.

„Tako, vidite, roditelji su plaćali časove francuskog i nemačkog, računajući da ću biti nastavnica, i dok smo živeli u Sarajevu nisam nikada zapevala. A u Beogradu otkriše u meni pevačicu“, objašnjavala je Bahrija Nuri Hadžić.

Sarajevo je na neki čudan način obilježilo karijeru Bahrije Nuri Hadžić. Kao djevojčica od desetak godina, prvi put u životu slušala je Tosku kada je zagrebačka opera gostovala u Sarajevu. Bila je impresionirana onim što se događalo na sceni. Jedino joj je kvarilo užitak to što stalno pjevaju. „Pitala sam: ‘Hoće li prestati da pevaju?’ Volela bih da govore. Više bih razumela.“ U vrijeme svoga prvog susreta s operom Bahrija je pohađala renomiranu muzičku školu Maćejovskog, ali je učila klavir i nije ni pomišljala na pjevanje. I onda se ta opera u kojoj nije valjalo samo to što pjevaju provlačila kroz cijelu njenu karijeru: na audiciji je pjevala Tosku, debitirala u Beču s Toskom 1929. godine i na kraju, odlazeći iz Švicarske 1932. godine, opet je pjevala Tosku.

Na Akademiji u Beču studirala je u klasi poznatog pedagoga Lierhammera i ostala pet godina. Na završnim ispitima pjevala je drugi čin Toske i Djevojke sa zapada od Puccinija. Nakon svega nekoliko dana dobila je ponudu za Bernsku operu i potpisala ugovor na 3 godine za melodramski fah. Osim Toske, u Bernu je pjevala Aidu, Figarovu ženidbu, Donu Anu u Don Huanu, Salomu, Elzu u Lengrinu, Evu u Meistersingerima itd. U Bernu je Bahrija upoznala dirigenta Waltera Herberta, koji je po mnogim mišljenjima najzaslužniji za izgrađivanje njene operske ličnosti i repertoara. Njihova saradnja i zajednički život zapravo su vrijeme njenog najvećeg umjetničkog uspona. Zbog progona Jevreja u Njemačkoj otišao je u Ameriku krajem tridesetih godina 20. stoljeća. Iako je i njoj osigurao put i nagovarao je da odu zajedno, Bahrija je odlučila ostati. I svi njegovi kasniji pokušaji da je dozove ostali su bezuspješni. Cijeli su život ostali u kontaktu, a u jednom intervjuu za Sueddeutsche Zeitung (9. novembra 1990. godine), tada već osamdesetšestogodišnja primadona, ispričala je: „Kad sam ga vidjela, ostala sam bez teksta. Pozdravio me je, a i njegov pogled je sve govorio. (…) Ja sam njega zvala ‘Walt`r’, on mene ‘moje dijete’. Bio je 5 godina stariji, miran (…), uvijek je za mene bio tu, i onda kad smo se razišli. Moram vam reći, do njegove smrti i do moje smrti on ostaje moja ljubav.“ Walt`r je umro 1975. godine u Americi.

 Kako je zaboravljen „Goli mladić“

Tokom studija u Beču i angažmana u Bernu, Bahrija Nuri Hadžić bila je u stalnom kontaktu s kompozitorom i dirigentom Stevanom Hristićem (1885–1958), direktorom Beogradske opere, i odmah po isteku ugovora s Bernom, Hristić ju je doveo u Beogradsku operu. Novi beogradski početak bio je veoma buran. Debitirala je u Salomi Richarda Straussa. U to vrijeme na Terazijama trebao je biti postavljen Meštrovićev kip Golog mladića i konzervativni krugovi počeli su kampanju protiv „golotinje usred Beograda“. Usred kampanje procurila je vijest da je rad na operi Saloma već dobro odmakao. Problem je bio u tome što se u Salomi igra Ples sedam velova i što poslije sedmog vela Saloma ostaje gola na pozornici. Odmah je zaboravljen „Goli mladić“ i konzervativni krugovi ojačani crkvom bavili su se Salomom, objašnjavajući da ta opera s libretom Oscara Wildea vrijeđa dostojanstvo crkve, iskrivljuje biblijsku legendu o svetom Jovanu i vrijeđa beogradsku javnost. Na optužbe su uskoro odgovorili muzički kritičari, kulturni radnici, književnici i novinari pa se sve nekako umirilo. Rezultat ove burne polemike jeste za dva mjeseca odgođena premijera i ogromno interesiranje javnosti za predstavu, tako da se za kartu stajalo u redovima po nekoliko sati. Kritike su bile sjajne i predstava je dugo ostala na repertoaru. Inače, na vlastiti zahtjev, u svakoj svojoj Salomi, čuveni je Ples sedam velova Bahrija uvijek igrala sama, bez dublera, što je publiku i kritiku posebno oduševljavalo. Samo taj ples bio je sasvim dovoljan da se dođe na predstavu i uživa u „glasu i stasu“ slavne Bosanke Bahrije Nuri Hadžić.

Dok je još bila vezana ugovorom s Beogradskom operom, menadžer Lasarsky iz Beča poslao joj je telegram pitajući je da li bi pjevala Lulu. Tražila je da joj naprije pošalju klavirski: „Muzika je bila strašna, moderna, strana meni. Uloga je bila teška i složena, jedan težak lik, ali sam imala osećaj da će mi taj lik odgovarati. Pregledala sam note, propevala malo i – rešila. Uhvatiću se u koštac i pevaću. To je odlika mladosti. Prekinula sam angažman u Beogradskoj operi i prihvatila ponudu.“

O tom je periodu Oskar Danon zapisao: „Da bi ulogu i ličnost Wedekindove junakinje potpuno shvatila, zamolila je beogradskog pisca i poznatog eruditu enciklopedijskog znanja Stanislava Vinavera da porazgovara s njom o Wedekindu i Bergu, kao i o ličnostima u operi Lulu. Vinaver se, kako je kazala Bahra, potrudio i sa suprugom Njemicom i dobrom pijanisticom osvijetlio ne samo djelo Wedekinda nego i objasnio i približio joj muziku Albana Berga. Gospođa Vinaver nije samo vodila brigu o pravilnom izgovoru njemačkog jezika, nego joj je svirajući klavirske izvode Wojzeka i Lulu, pomogla da se u potpunosti preda detaljnom studiranju Bergove opere.“ (Oskar Danon, Ritmovi nemira, Sarajevo, 2005. godine)

Zatrpana cvijećem zbog uloge Lulu

Lulu je jedna od prvih modernih opera. Libreto je uradio slavni austrijski kompozitor Alban Berg od dviju tragedija njemačkog književnika Franka Wedekinda – Duh zemlje (1883) i Pandorina kutija (1901). Lulu je tip fatalne žene koja razara sve i svakoga, jer su i nju razorili. Ubistvo, ucjena, seksualna perverzija, hapšenja – dijelovi su priče koji vode od Berlina do kockarskih jazbina Pariza, a završava u mračnim ulicama londonskog Sohoa. Prema operskoj literaturi modernog vremena, uloga Lulu izrazito je teška jer zahtijeva veliku transformaciju lika, od naivne i nevine seoske djevojke do fatalne žene bez ikakvih moralnih skrupula koja na kraju završava kao ostarjela prostitutka. Na ovu je operu Berg potrošio zadnjih sedam godina života i nije ju završio. Umro je 1935. godine od posljedica trovanja, a smrt ga je zatekla dok je radio na 3. stavki. Srećom, ostavio je detaljne skice pa je Lulu završio austrijski kompozitor, violinist i dirigent Friedrich Cerha 1979. godine.

Svjetska premijera (nedovršene) opere Lulu izvedena je u Zürichu 2. juna 1937. godine i bila je međunarodni kulturni događaj. Aplauz nakon predstave trajao je 15 minuta, a Bahrija Nuri Hadžić u ulozi Lulu pozdravljena je frenetično i zatrpana cvijećem. Njemačke kritike uspoređivale su je s najvećim pjevačicama toga vremena, a veliki je francuski kompozitor Darius Milhaud u naslovu svoje kritike napisao: „Nurihadžić je bila božanstvena“. Tu je govorio o čudesnoj moći transformacije koju je nosila u sebi i pokazala u ulozi Lulu i da se to rijetko viđa na operskim scenama. Tada je iz novina saznala da ju je Alban Berg slušao u Beču i izabrao kao Lulu dok je još radio na tekstu. Premijeri su prisustvovali najpoznatiji umjetnici toga vremena iz cijelog svijeta: Thomas Mann, Conrad Beck, Pietro Mascagni…

Bahrija Nuri Hadžić pjevala je Lulu samo četiri puta. Bilo je to vrijeme pred Drugi svjetski rat i opera je u Njemačkoj bila zabranjena. Neposredno pred napad Nijemaca bila je u Varšavi i stigla je u Beč u kojem je otpjevala nekoliko predstava Travijate. Vratila se u Beograd s čvrstom odlukom da više nikad ne pjeva.

Sarađivala sa slavnim Straussom

Najvećim uspjehom u karijeri smatrala je nastup pod dirigentskom palicom Richarda Straussa. Dogodilo se to 1939. godine u Zürichu na proslavi njegovog 75. rođendana: “To je moj najveći doživljaj. Iako je bilo mnogo pevačica u svetu koje su pevale Salomu, eto ja sam imala čast da pevam pod dirigentskom palicom Richarda Straussa. Sećam se da sam bila strahovito uzbuđena, uzrujana, sa crnim mislima i zlim slutnjama i osećanjem ogromne odgovornosti. Kad sam na probi došla u kontakt s njim, prvi stisak ruke, prvi pozdrav sa Straussom mene je smirio. On je ulivao neki mir. Neki olimpijski mir zračio je iz njega. On nije pravio mnogo primedaba na moju koncepciju Salome, ni pevačku ni glumačku, i tako sam ušla u predstavu potpuno sigurna i smirena. Predstava je tekla izvanredno dobro, a on mi je davao ajnzace samo glavom i očima. Samo me je gledao. A kada se spustila zavesa, to je bilo kao neki san. Nastala je strašna tišina koja nas je frapirala. Za trenutak smo se sledili. A onda – frenetičan aplauz. Osvestila sam se tek u garderobi kad sam prestala biti judejska princeza. Tada sam ukupno otpevala četiri Salome: jednu sa Straussom, a tri sa Hansom Swarovskym.“

Maestro Strauss Bahrijin je nastup prokomentirao rekavši da je to bila Saloma koju je čekao 35 godina. Poklonio joj je sliku s posvetom i savjet: „Na probi ste pjevali sve snažno, puno preglasno. Treba da štedite vaš predivni glas, a ne da ga neštedimice rasipate.“

Do kraja te godine Bahrija Nuri Hadžić otpjevala je još nekoliko predstava Travijate u Beču, nakon kojih se vratila u Beograd. Pauza u njenoj pjevačkoj karijeri trajala je sve do završetka Drugog svjetskog rata. Tokom rata udala se za hirurga Kuralta, bivšeg dvorskog hirurga, a kasnije i Titovog. Po njegovoj želji prekinula je karijeru te desetak godina provela kao domaćica koja uzgaja piliće i karta s prijateljicama. Toliko je trajao i njihov brak. Na nagovor kolega i prijatelja vraća se početkom pedesetih na pozornicu. Vratila se ulogom grofice u Figarovoj ženidbi, postavljenoj na sceni Beogradske opere. Članicom Beogradske opere ostala je sve do 1960. godine, kada se povukla ulogom Madlene u operi Andrea Chénier.

Mnogi kritičari dijele mišljenje da je Bahrija Nuri Hadžić svojim talentom obilježila epohu, a neko je zapisao i ovo: „Muslimanka po rođenju, Evropljanka po emancipaciji, duhu i kulturi, žena po ženstvenosti, a umetnica po talentu.“ Ova sjajna žena jeste bila i lijepa i talentirana, ali je karijeru napravila zahvaljujući napornom radu: „Ne treba zaboraviti da Bahrija Nuri Hadžić nije bila samo veliki umetnik, već je bila i veliki radnik: radila je i po 10 sati dnevno, pa su se u toku dana smenjivali nekada po tri i četiri korepetitora. Bila je veoma ambiciozna da do savršenstva dovede svaku ulogu, uz stalni napor da je sve više doteruje. Pored svog profesora, sa kojim se godinama konsultovala, radila je povremeno i sa drugim poznatim pedagozima. Uloge je produbljivala na osnovu literature koja je bila u osnovi pojedinih opera. (…) A da ne govorimo da je godinama bila upućivana od strane izvanrednog muzičara Waltera Herberta. Zbog njene upornosti u radu, bilo je kolega koji su čak smatrali da je ‘bubalica’. A njeno mišljenje je bilo da je talent ravno 1, sam rad da je ravan 0, ali da zajedno čine 10.“ (Mirka Pavlović, Veličina iz Beograda – Bahrija Nuri Hadžić)

Nema tonskih snimaka Bahrijinog glasa

Kako je „nosila“ svoje uloge govori i to da je još početkom osamdesetih dobijala pisma od nepoznatih koji su je molili da zapiše svoja sjećanja. To je i uradila povodom obilježavanja 150 godina teatra u Zürichu (pod naslovom: Bahrija Nuri Hadžić: Prva Lulu), što je objavljeno u godišnjaku opere Züricha za 1984/85. godinu.

U jednom intrevjuu za Politiku iz 1988. godine rekla je da je sretna, možda i zato što se još od djetinjstva ne odvaja od svoje hamajlije: neki hodža joj je davno poklonio mali Kur`an u zlatnim koricama i rekao: „Neka ti to donese sreću.“ U svojoj blistavoj karijeri Bahrija Nuri Hadžić imala je oko 40 pripremljenih uloga i pjevala je u stotinama predstava. Iza nje je ostalo nekoliko debelih knjiga ispunjenih izrescima iz kritika na raznim jezicima, nekoliko debelih albuma s fotografijama u kostimima iz uloga koje je pjevala. Uloga Salome donijela joj je slavu, ulogom Lulu ušla je u historiju opere, a najradije je pjevala Wagnera i Mozarta.

Nažalost, nije ostao nijedan tonski zapis neke od njenih uloga. Iako su u vrijeme njene slave gramofonske ploče bile već sasvim obična pojava, nema zvučnih zapisa glasa Bahrije Nuri Hadžić. Za izvanredna umjetnička dostignuća dobila je nacionalnu penziju, a godine 1988. nagrađena je Dvadesetsedmojulskom nagradom.

Kao hommage Bahriji Nuri Hadžić, prvoj opernoj divi iz Bosne i Hercegovine, mostarsko Narodno pozorište postavilo je Lulu na svoj repertoar 1990. godine. Umrla je u Beogradu 1993. godine, a sahranjena u Aleji velikana sa svim počastima. Bh. pošta je 1996. godine štampala poštansku markicu s likom Bahrije Nuri Hadžić, rad slikara Nedžada Čmajčanina.

PROČITAJTE I...

Nakon albuma Firma Ilegal, grupu napušta Adisa Zvekić, glavni vokal, koautor tekstova i jedan od osnivača “originalne Dubioze”, zbog, kako je svojevremeno izjavila, “nedostatka slobode i prostora kako bi se ostvarila kao umjetnik kakav želi biti”. Već se tada moglo naslutiti da će bend pretrpjeti određenu transformaciju, ali da će u konačnici pribjeći općoj komercijalizaciji, bukvalizaciji i banalizaciji originalnog umjetničkog izražaja, niko nije očekivao, a trebao je

“Svakom moćnom, društveno pozicioniranom pojedincu narod lakše prašta, jer od njega očekuje neku pomoć, milost, sitnu ili krupnu uslugu... Ljudi najsurovije sude najslabijima, a za bogate i uticajne uvijek se nađu i riječi utjehe i riječi razumijevanja. Ljudi ljude uglavnom posmatraju kao nosioce neke zamišljene društvene gravitacije i uvijek prilaze onima za koje misle da su uticajniji”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!