“Avaz” sebi pomoći ne može

Bilo kako bilo, sa sve bližim danom izbora, a sve većom panikom u “Tornju”, gotovo je sigurno da će biti još mnogo, mnogo ovakvih nadasve ilustrativnih primjera novinarskog profesionalizma i medijskog kredibiliteta Dnevnog avaza.

Potpuna neprincipijelnost Dnevnog avaza, sklonost da se napada ono što se jučer zagovaralo (i obratno), svima je već dobro poznata i gotovo legendarna. Da u tom smislu ne poznaju granice, tačnije da za njih ne postoji dno, u Avazu su se potrudili dokazati na jednom skorom, ponešto simpatičnom primjeru.

Nakon što su duže od godinu maltretirali svoju sve oskudniju čitalačku publiku prenošenjem starih tekstova nekadašnje Slobodne Bosne o tzv. političkim ubistvima kao da se radi o senzacionalnim otkrićima, u Avazu su doslovno dan nakon završetka objavljivanja ovog feljtona Slobodnu Bosnu nazvali “propalim sedmičnikom koji sada egzistira kao portal i glasilo klana Zvizdić – Čampara”.

A sve zato što je portal Slobodna Bosna objavio anketu po kojoj Fahrudin Radončić ima izuzetno slabe šanse da uđe u Predsjedništvo BiH.

Budući da u Avazu tvrde i to da “SB važi kao medij nevjerovatnih izmišljotina”, nije baš jasno zašto su onda toliko dugo prenosili tekstove objavljene u ovom sedmičniku? Da li su jučer prenosili ono za što misle da su izmišljotine, ili već danas tvrde da su izmišljotine ono što su jučer nazivali istinom?

Vjerovatno ništa od toga, jer su takve vrste moralnih dilema i intelektualnih napora nepoznanica u Dnevnom avazu. Možda su u Avazu već odavno oguglali na ovakve vratolomije pa nisu ni primijetili šta, kako i o čemu pišu, ili jednostavno ne poštuju ni ono malo čitalaca što im je preostalo?

Bilo kako bilo, sa sve bližim danom izbora, a sve većom panikom u “Tornju”, gotovo je sigurno da će biti još mnogo, mnogo ovakvih nadasve ilustrativnih primjera novinarskog profesionalizma i medijskog kredibiliteta Dnevnog avaza.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!