Autonomija ili autonomaštvo Islamske zajednice u dijaspori

Nastojanja jačanja autonomije islamske zajednice u dijaspori proizvode dva trenda. Prvi je da na svako povećanje ili samo korištenje ustavne autonomije, osim nezadovoljstva iz Sarajeva, jačaju podjele među muslimanima, najviše Bošnjacima u domovinskim zemljama. Drugi je trend da se na svaki pokušaj drukčije interpretacije ili iskazano nezadovoljstvo IZ BiH modusima autonomije odgovara većim udaljavanjem i alijenacijom

Malcolm X (El Hajj Malik Eš-Šahbaz) u poznatom je govoru na Univerzitetu Michigan State 1963. godine dao usporedbu između “house” i “field Negroes”, u nekim kasnijim intervjuima i pogrdno “nigerima”, i time pojasnio razliku u filozofiji otpora i prilagodbe tiraniji. Naime, kućni je crnac bijelom gospodaru služio na sigurnom i toplom, u kući. Bio je lijepo odjeven, smješten u boljim odajama i imao prilike vidjeti ostale bijele gospodare koji su mu se čak, naredbama doduše, i obraćali. Za vrijeme ropstva zvali su ga Čiča Toma, po romanu bijele književnice Harriet Beecher Stowe Čiča Tomina koliba, koji je crnce “postavio na njihovo mjesto”. Poljski je crnac, onaj koji je radio u polju, radio najteže poslove na gospodarevom imanju, bio smješten u bijednim daščarama, regularno premlaćivan ili bičevan zbog slabe produktivnosti te, općenito, nije bio ništa vredniji svome gospodaru od kakve kokoši ili svinje na imanju. Katkada i manje vrijedan.

Obojica su bila vlasništvom svoga bijelog “masse” i on je njima raspolagao kao svakom pokretninom – prodavao ih je, kupovao, odbacivao, njihove kćeri silovao i njih usmrćivao po vlastitoj diskreciji. No, zbog razlike u podnošljivosti poniženja, uglavnom batina i silovanja pošteđen, “house nigger” nije bio sklon pobuni, a kamoli organiziranom djelovanju, društvenom buntu i nije težio promjeni statusa, već samo poboljšanju stanja. Mirio se s tiranijom i neslobodom, ukočen strahom da bi mu moglo biti gore, kao njegovom supatniku kojeg nije takvim doživljavao, poljskom “crnčugi”. On je, zbog nepodnošljivosti položaja i time znatno manje straha od njegova pogoršanja, bio veći bundžija i iz tih su se redova mahom regrutirali borci za emancipaciju i slobodu manjinskih Afroamerikanaca. Nije se mirio s tiranijom i želio je slobodu. Nije blizu sebe imao onoga komu je još gore.

Manipulacija ograničenom slobodom

Sloboda je temeljno ljudsko pravo. Koncept slobode i njezine granice idejama liberalizma proširen je do, u doba ropstva na sjevernoameričkom kontinentu, nezamislivih granica. Od sloboda pojedinca, bez obzira na “rasu”, spol, vjeru i etničku, odnosno nacionalnu pripadnost, do sloboda kolektiviteta u očuvanju identiteta, kulture, tradicije, pa do prava na njihovo njegovanje i unapređenje te punu integriranost takvog identiteta u društvene tokove, bez asimilacijskih ili getoizacijskih pritisaka. Koncept je, zapravo, eliminirao strah kao blokadu težnje za promjenom statusa davši ustavom i zakonima zajamčena prava, odnosno štiteći slobode, danas još šire shvaćene, i na individualnom i na kolektivnom nivou.

Međutim, koncept je teorijski. U praksi, bez obzira na razinu institucionalizirane zaštite sloboda i poštivanja prava, svjedočimo drugim trendovima. Manjinske vjerske i etničke zajednice, kada izbore ili im se, zbog svijesti većine, priznaju individualna i kolektivna prava iz domena slobode vjeroispovijesti i nacionalnog izjašnjavanja, trude se takve statuse zadržati, sačuvati i ne brinu previše za njihovo unapređenje ili, ne daj Bože, unapređenje statusa drugih, još uvijek obespravljenih. U njih, pa i u njihove lidere, ugnijezdi se strah od pogoršanja dosegnutog statusa i težnja za promjenom na bolje blijedi, a oni koji promjene žele i zagovaraju postaju otpadnicima. Sklonost kompromisima s vrijednostima, ograničenju nekih sloboda i uživanja prava postaje premisom liderstva, a politička trgovina naveliko i malo koja završava vidljivom i bolno osjetnom manipulacijom individuama, pa i viđenijim i kolektivima, postaje načelom djelovanja. Ako se takvo liderstvo još podupre ličnim beneficijama, berivima iz budžeta, medijskim promocijama, status quo je zacementiran, a zajednica i svaki pojedinac s njom se atomizira zbog crva sumnje i korupcije i postaju sve beznačajnijima.

Svjesniji lideri i čvršće zajednice moralnijih pojedinaca mogu se tome oduprijeti te u stvarnim pregovorima, ne o načelima, već modalitetima zaštite sloboda i poštivanja prava neće sebi dozvoliti manipulaciju. Lideri neće padati u zamke jeftinih medijskih promocija, podilaženja sujetama, berivima po raznim osnovama. Ukratko, neće sudjelovati u farsi medijskih spinova, retuširanju slika stvarnosti ružičastim tonovima, redukciji istine zanemarivanjem čitavih segmenata identiteta koji se ne poštuju, a posebno ne u promociji vlasti u inozemstvu.

Ne(politizirana) autonomija

Afera u Islamskoj zajednici u Srbiji s prisluškivanjem i snimanjem koje je organizirao bivši predsjednik Mešihata, a današnji zastupnik u Parlamentu Srbije Muamer Zukorlić, a u javnost pustila tzv. obavještajna zajednica, služba kako joj tepaju, na vidjelo nije iznijela samo spomenute manipulacije manjinskim te korupciju liderstva u Islamskoj zajednici na koju se odavno upozoravalo već je i postavila važna pitanja institucionalnih okvira samoj Zajednici u Srbiji i njezinom organizacijskom položaju unutar Islamske zajednice BiH, čiji je dio. Štaviše, ponovo je otvorila pitanje stvarnosti i sadržaja autonomije islamskih zajednica u domovinskim zemljama Bošnjaka koje se nalaze u vrlo delikatnom položaju između integracije pripadnika drugih nacionalnih manjina, pa i većinskog naroda u svoje redove i očuvanja identiteta svoje većinske baze i nosive konstrukcije – Bošnjaka, između volje vlasti da se očuva strogo kontroliran islamski identitet s kojim se može i podičiti, posebno u islamskom svijetu, ali i na Zapadu, te minimizira i folklorizira nacionalni identitet koji će se vremenom utopiti u većinski, asimilirati. Nastojanja jačanja autonomije koja se oličuju i u formiranju posebnog Rijaseta Islamske zajednice Crne Gore, iako su Bošnjaci i u toj zemlji većina, a što je u IZ Bosne i Hercegovine prošlo bez nekog javnosti vidljivog otpora, koja se vide i u, od obavještajnih krugova poticanim podjelama u Srbiji, posebno manipulacijom liderima, te prepoznaju u atomiziranju napose bošnjačkih organizacijskih struktura u Hrvatskoj i forsiranju isključivo muslimanskog aspekta identiteta naroda, odnosno nacionalnih manjina, posebno Bošnjaka.

Oni proizvode dva trenda. Prvi je da na svako povećanje ili samo korištenje ustavne autonomije, osim nezadovoljstva iz Sarajeva, jačaju podjele među muslimanima, najviše Bošnjacima u domovinskim zemljama. Drugi je trend da se na svaki pokušaj drukčije interpretacije ili iskazano nezadovoljstvo IZ BiH modusima autonomije odgovara većim udaljavanjem i alijenacijom. Tako je Mešihat IZ u Srbiji poslao svoj prijedlog Ustava zajednice u Rijaset na usklađenje iako postoji Ustav IZ BiH, čiji je IZ u Srbiji dio, pa je logično da ima Statut koji treba uskladiti s Ustavom IZ BiH, a ne vlastiti Ustav. Isto tako, Statut IZ u Hrvatskoj još uvijek nije usklađen s Ustavom IZ BiH. U Srbiji djeluje i nezavisan Rijaset IZ Srbije koji svoju pravnu utemeljenost derivira iz Menšure, koju je, zbog autonomije Srbije, 1868. dobio beogradski muftija iz Istanbula. Iako s malom podrškom u većinski bošnjačkim krajevima Srbije, ova organizacijska struktura može ukazivati na trend u budućnosti koji će podržavati i države u okruženju, baš kako je to bez buke prošlo u Crnoj Gori.

Prva žrtva na oltaru autonomije jeste bosanski jezik, koji se sve manje ili nikako ne čuje s mimbera u Hrvatskoj i Srbiji, nestao iz odgojnih i obrazovnih ustanova islamske zajednice u domovinskim zemljama Bošnjaka. Druga je žrtva tradicija. Uvode se bidati, poput cvjetnog vijenca na dženazi u Potočarima prije dvije i po godine koji su položili, u ime i zagrebačkog gradonačelnika, voždovi Medžlisa Islamske zajednice Zagreb. Treća žrtva jeste minimalan stepen saglasja, da ne kažemo jedinstva koje je teško ostvarivo, konsenzusa koji muslimane, posebno Bošnjake kojima je Islamska zajednica ipak temeljna institucija, čuva, štiti njihove slobode i prava te ih sve atomiziranije podvrgava manipulacijama, posebno u domovinskim zemljama Bošnjaka.

Zaključno bi se moglo reći kako je veći stepen autonomije islamskih zajednica u domovinskim zemljama Bošnjaka nužnost, dobra s više aspekata, naprosto odraz historijskih okolnosti i društvenih i političkih stvarnosti koje se ne smiju zanemarivati. No, pod jednim uvjetom – bez politizacije i manipulacije. Teško je zamisliti i dosad nije viđeno kako najviši dostojanstvenik Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, čija je autonomija minimalna ili čelnik vrlo nazavisnih jehudijskih zajednica koje su i vjerske i sekularne bude članom državnih delegacija u posjetama većinski pravoslavnim zemljama, pa čak i domovinama matičnog naroda njihovih članova ili pak Izraelu. Konačno, Islamska zajednica BiH trebala bi pokušati prepoznati političke, demografske, identitarne i ostale trendove te u skladu s njima definirati forme i sadržaj autonomija islamskih zajednica u domovinskim zemljama, a u budućnosti i u dijaspori kako bi se sačuvala i ojačala. Jer stalna samo mijena jest.

PROČITAJTE I...

Američki ekspert David Scheffer dio je četveročlanog tima koji je sačinio zahtjev za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u predmetu BiH protiv Srbije. Scheffer je svojevremeno obnašao dužnost prvog ambasadora SAD-a za pitanja ratnih zločina, a na tu je poziciju, upravo zbog ratnih dešavanja u BiH, imenovan tokom drugog predsjedničkog mandata Billa Clintona. Scheffer je dobitnik brojnih nagrada i priznanja, a pored njega, dio bh. tima i ovaj će put biti holandski advokat Phon van den Biesen, koji je kao zamjenik glavnog zastupnika BiH zastupao i u prvom procesu protiv Srbije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!