Post by Sudbin Musić

Andrićeva ideološka pozadina i uvjerenja nikada nisu posebno zanimali postratnu jugoslavensku scenu niti je to pitanje neko glasnije i ozbiljnije i postavio, osim Muhsina Rizvića. Iako očita, ona se u jugoslavensku stvarnost iza Drugog svjetskog rata savršeno uklopila. Kasnije će se neke nove generacije pozivati na njegovo pisanje i ponovo pustošiti Višegrad, danas okićen Andrićgradom – u kamen uklesanim ideološkim uzusom dnevnopolitičke scene u manjem bh. entitetu

Prijedorska udruženja žrtava obilježila su prve augustovske dane nizom komemoracija u znak sjećanja na 25. godišnjicu genocida. Nažalost, okupljanje preživjelih logoraša ove je godine pokvareno različitim promišljanjima o prošlosti ili uzrocima i posljedicama nekih prošlih ratova

Kada je u noći 30. aprila 1992. godine prijedorski SDS, uz pomoć ostataka JNA i policijskih struktura, bez ijednog ispaljenog metka nasilno preuzeo vlast u Prijedoru, niko od prijedorskih Bošnjaka i Hrvata nije ni slutio da je tim činom započet pakao koji će trajati narednih stotinjak dana, tokom kojih će na najsvirepiji način biti ubijane hiljade ljudi, žena i djece. Ono što se zbivalo u Prijedoru i njegovoj okolici odvijalo se daleko od kamera svjetskih medija. Sve do saznanja o postojanju prijedorskih logora smrti

Medresu je završio 1939. godine u Banjoj Luci, preživio dva koncentracijska logora, ucjene i progon komunističkih vlasti, svjedočio rušenju banjalučke Ferhadije, preživio pogrom u Kozarcu. Hadžija Teufik-efendija Hadžić jedan je od najstarijih imama u BiH i govori za Stav

Porodica Siječić iz prijedorskog naselja Čarakovo zauvijek je rastavljena u ljeto 1992. godine. Otac Vehbija ubijen je, majka Sajma završila je u Njemačkoj, stariji sin Adnan u Travniku, a mlađi Amel u Turskoj. Pet godina nakon rata, svi su se vratili svojoj kući. S Amelom je iz Turske stigla i njegova supruga Eda, koja je svoj život u İzmiru zamijenila povratničkim u Bosanskoj krajini

Iz Prijedora je tokom agresije protjerano više od 55 hiljada Bošnjaka. Većina ih je, nakon golgote koncentracionih logora Omarske, Keraterma, Trnopolja ili Manjače, svoja utočišta našla širom svijeta. Danas u Chicagu živi velika prijedorska zajednica čiji je ugledan član Mirsad Čaušević ovih dana promovirao svoju knjigu Smrt u Bijeloj kući

Borbom povratnika, roditelja djece iz Kozarca, iniciran je i potpisan još uvijek važeći Privremeni sporazum o zadovoljavanju posebnih potreba i prava djece povratnika. U njihovoj se školi, od prvog dana povratka pa do danas, uprkos svim pritiscima i naredbama, govori i uči bosanski jezik. Možda se formula uspjeha ovih ljudi upravo krije u činjenici da oni nikada sebi nisu ni postavljali to besmisleno povratničko pitanje: Zašto tražiti da budeš prihvaćen u sredini koja je ustvari tvoja

Mi, porodice nestalih, još uvijek tragamo za nekoliko stotina naših najmilijih, između ostalog, nestalih i u logoru Omarska. Teoretski je moguće da su svuda oko nas, u šta mi imamo pravo sumnjati. Morate naći načina da se nosite s našim gnušanjem da vi i dalje koristite prostorije u kojima je mučeno hiljade ljudi. Kako u objektu koji koristite kao administrativni prostor, u dvorištu između objekata, te u velikom hangaru

Podržite nas na Facebooku!