Post by Samedin KADIĆ

Ljudi prečesto sve životne neuspjehe objašnjavaju neprirodnim urocima: džinima, sihrom, magijom, incidentom. Nisam završio fakultet – ograma! Djevojka me ostavila – sihr! Izgubio sam posao – džini! Dobio sam pedesetu odbijenicu – vudu! Prevario sam ženu s fuficom iz općine – džinski vjetar! Slušajući tu gomilu besmislenih opravdanja, ponekad sam mislio: jadni džini

A zanima me kako to da ova većina koja se stalno poziva na elementarnu matematiku istovremeno uporno uči vlastitu djecu da budu snalažljiva, strpljivo ih vježbajući kroz svakodnevne primjere kako bi, kad se prava prilika ukaže, adekvatno reagirali. Očito je da se potajno dive ovima koji su se snašli i kritiziraju ih iz čiste zavisti

I dok su hodža i hodžinica konzumirali svoj halal, dok su, takoreći, obavljali svoju vjersku dužnost, neko samo bahnu. Šefika, starija džematlijka, dosadna kao čvor, stajala je na vratima dok su se oni raspetljavali iza kauča

Da sam milioner, opet bih se bavio kurbanima i opet bih jeo bijele bubrege. Kurban je nešto posebno i ne smije biti uprljan zlom mišlju, a kamoli alkoholom i bezobrazlukom. Danas, gledam, stavljaju kurbane na ražnjeve, k'o da je kurban poslastica za samo nečiju guzicu. A ražnjevi su nas i uništili

Memo je došao na ročište u gležnjačama, kožnim hlačama i blještavoj moto jakni, neobrijan, neošišan, bijesan na murjaka što ga je tjerao čak do suda. Kada ga je sudija upitao šta je po zanimanju, Memo je malo zašutio pa ponosno odgovorio: “Vjerski službenik”

Hutbe su mu bile veoma posjećene. Tada je to značilo da je hatib zanimljiv, a ne kao danas, kad ljudi nemaju gdje otići pa su primorani slušati sve i svašta – samo zato što su vjernici. Nije trpio nered te bi često pobacao obuću ako nije bila lijepo složena pred džamijom. Poslije bi nesretne džematlije dozivale prolaznike da im donesu cipele s ulice i tramvajske pruge

Krenuo vozom iz Sarajeva tamo nekad pred sami Drugi svjetski rat nekakav beg kući u Zavidoviće. Sjedi u kupeu, sumornom kao što je i on sam, vadi jezgru iz papirne kesice i brižljivo je krcka žutim zubima

A ko bi mašio sehur, kukala mu majka. Upravo se to dogodilo trojici braće iz jednog sela “za planinom”, trojici rumenih bjelokapića. Recimo da se zovu Šećo, Zećo i Bećo, iako ne vjerujemo da su se i prezivali Zećo, koje je, kao što znamo, također bjelašničko prezime. Mada, i to je moguće. Ako može Duran Duran, onda može i Zećo Zećo

Podržite nas na Facebooku!