Post by Samedin KADIĆ

Sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina: parla parla parla parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja

“Hajd, bolan Atife, dođi na džumu, nema nas dovoljno”, zacvili. – “Pa bio sam prošlu, efendija...”, zabrunda glas iz polifone hajvanske pozadine. – “Hajd, bolan, ne možemo džumu klanjati.” – “Ne mogu, efeeendija, moram prodati ovaj mrs što sam donio.” – “Ponesi taj mrs, ja ću ti kupiti, samo dođi.” – “Ne mogu, Allaha mi, efendija! Znaš da mi treba pola sata odavde, a da ti pravo rečem, malo sam jutros i popio...” – Oj, Bože! Umalo mu nije rekao da nema veze što je popio – samo neka dođe, ali izgubi volju da više bilo šta pokušava

Asghar Farhadi jednostavno spada u pet najvećih živih režisera. Još od Plesa u prašini jasno je kako je riječ o čistom geniju, a njegovo stvaralaštvo već je potvrđeno Oskarom za film Razvod. Ništa manje briljantni nisu ni Priča o Elly, Prošlost i posljednje ostvarenje Trgovački putnik, ovogodišnji dobitnik Oskara za najbolji strani film. Ali, Farhadi nije došao niotkud, iza njega stoji zaista velika i slavna kinematografija

Nije bila sretna s Bećom, čovjekom hablešinom. Svake je godine bila trudna, nije da je Bećo držao do svog obećanja, već nije sirovina umjela zadržati pamet na okupu kad bi mu noge zadrhtale. “Šta je to, bona Šaho?”, pitali bi je u Bobovici kad bi došla svojima. Šaha bi samo odmahivala rukom: “Kog stigoše tog i j...še”

Ratni je mart 1993. Od jutra pada sitna kiša, savršeno vrijeme za spavanje, za bacanje u bezdan, ali spavalo se intenzivno cijelu noć, i taj egzil nije u igri. Više ništa ne preostaje da se radi, osim sjediti kao u tamnici i brojati sekunde, brojati minute, brojati vječnost. Ali oko 11 sati, velikom milošću samog proviđenja (ili, da budemo precizniji, pregovaračkom intervencijom UN snaga), puštena je struja i sobu je obasjao nadzemaljski nur lustera

Vratio mi je u mraznom januarskom petku jednu toplu sliku: raspravljali smo na nekoj od ulcinjskih plaža da li ići na džumu. Javiše se glasovi da se iskoriste fikhske olakšice, ako ih već ima. Među njima je bio, izgleda, i moj glas. Navodno sam rekao kako trebamo ostati u minimalnom, ali spasonosnom hladu suncobrana, jer, po hanefijskom mezhebu, musafiri nisu dužni ići na džumu (bilo je ovo znatno prije znamenite fetve kojom je kupačima na plaži ukinut status musafira)

Uvijek je bilo teških vremena u kojima se slutio nadolazeći slom. Nešto se sablasno osjećalo u zraku i sve je mirisalo na svekoliku potrošenost, na suton i ugasnuće. Je li možda danas takvo vrijeme? Je li uvijek bilo? Neke su civilizacije – poput Rima u Toynbeejevoj interpretaciji – od početka bile osuđene na propast jer su same po sebi bile dekadentne

Nigdje pušenje nije toliko duhovni akt kao među softama; trenuci cigare trenuci su najdubljeg suočenja, najblistavije samoće i nadolazećeg kajanja. Pušenje je istovremeno najuspjeliji surogat alkoholu, želja da uvijek bude posljednji put, da se s posljednjom cigarom krene iznova. U tim blistavim medresanskim godinama cigara je bila ušće svih dnevnih briga, metafora novih početaka

Imao je preko osamdeset zima i u tom kasnom dobu uvijek je za očekivati da stari dobri Azrail aga pokuca na vrata – pa opet, čovjeku žao, roditelj je to, moj brate! A i kad roditelj ode, onda mi dolazimo na čistinu, više nas vrsta ne štiti roditeljskim prsima, sada mlađi preko nas gledaju na smrt

Podržite nas na Facebooku!