Post by Safet Pozder

“Eh, sinko moj, ovaj zadnji rat mi pozoba dijete. Kćer bila, samo takva. Svak' je volio i svima pomagala. Eto, i u vojsci bila. Pade granata i ubi je nasred kuhinje. To nas je dotuklo. Ni sama ne znam kako smo to premetnuli. Ne daj Bože nikome takvog devera i iskušenja. A ostalo, ništa ja ne bih mijenjala. Sad da se vrati ona 1952. godina i da mi on opet bahne preda me, sve bih ja isto”

“Kakav je posao? Mislim, šta ćeš raditi?” – “Brodogradilište, jarane. Farbamo čamce, jahte i manje brodove. Nemam ti pojma ni ja, tako su nam rekli.” – “Znaš li to raditi?” – “Okle ću znati. Jedina jahta koju sam vidio je ona na TV-u, Abramovičeva, ali sve se nauči. Nisam znao ni zidati, pa sam zid'o; nisam znao ni bager upaliti, pa sam kasnije s rovokopačem mog'o jaje premjestit' da se ne razbije... Nauči se sve.”

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

“Krenuo dedo kući za ovcama, k’o što i vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako stupi pred njega, krenu pravo put njega. Tu se latili i dobro se pronosali. Đahkad međed obori njega, a đahkad i on medu na zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti se u neka doba E'ūze...”

“U ratu ga izveli na strijeljanje. Bio je sav izrešetan, ali je Allah htio da ostane živ. Sahatima poslije strijeljanja derao se i jaukao. Naišao je ko je trebao da naiđe i završio je u mostarskoj bolnici. U krevetu do njegovog ležao je drugi ranjenik. Tom drugom ranjeniku došla je posjeta, a u posjeti je bio, glavom i bradom, onaj koji ga je strijeljao. Kada ga je vidio živog, istog časa ga je izbacio kroz prozor. Zamisli, strijeljan i izranjavan, i baš kada se malo oporavio, bačen kroz prozor”

Nevjerovatno je da se narodu koji je doživio genocid, progon, silovanja, paljenja, logore i sve druge vrste tortura i pokušaja da ga se u korijenu sasiječe, nakon svega toga, svim silama sada nastoji ukinuti i pravo na jezik, kulturu, tradiciju i normalan život

Poseban osjećaj, ako se od cjelokupne posebnosti uopće može otrgnuti poneki komad, imao sam u kvartu Ejub. Nije to zbog predivnog pogleda s vidikovca na kojem je pisao i čuveni Pierre Loti. Nije to ni zbog dramaturškog i slikovitog kazivanja o genijalnosti mlađahnog sultana Fatiha i prenošenju brodova preko kopna. Ne. Tu su, na Ejubu, mezar i turbe našeg Mehmed paše Sokolovića

Iako relativno mala sredina, i u Prozoru ima osoba s posebnim potrebama, ali i organizacija koja im želi izaći u susret i biti tu za njih. Riječ je o Udruzi građana roditelja djece s posebnim potrebama “Djeca nade”. “Činjenica da sam majka djeteta s poteškoćama u razvoju – Sy Down – daje mi snagu da se posvećujem radu Udruge, iako nije nimalo lako”, kaže Ana Džalto

“Kažem ti, hoće da izlude ionako isprepadani svijet. Gledaš li ti ikada ove njihove prognoze? Malo-malo pa upalio se neki alarm, te narandžasti, te crveni, te vaki, te naki. Kakav, bolan, crni alarm, pustite ljude da malo dahnu dušom! Svemu se danas nalaze nekakva opravdanja. U moj se vakat za teška i neotesana insana govorilo 'nehora'; danas su to nekakve meteoropate”

I kao učenik medrese i kao student FIN-a, u sebi sam nosio jednu jasnu i preciznu fobiju. Naime, mislio sam: mogu biti hodža, ali umrlog opremati, e to neću nikad za nikad. Ne smijem i tačka. I baš kad sam se uklopio u džemat, javiše mi da sutra ima dženaza. Ko je umro? Muškarac. Majko moja mila! Ako kažem da ne smijem opremati, svako će reći: “Kakav je to hodža?”, i neka će, jer bih i ja tako rekao da sam na njihovom mjestu. Ako odem da opremam, skljokat ću se pored umrlog i eto ti još veće sramote

Podržite nas na Facebooku!