Post by Safet Pozder

Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda, čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio

Bila je te jedne godine i hodžijada u Ulcinju. Grad me se, kao i mnoge kolege, nekako dojmio, pa sam već sljedeće došao s porodicom, i od tada, čim ljeti upitam djecu kamo ćemo, u tandemu kažu isto – Ulcinj

Već sam nekom prilikom spominjao kako više preferiram zimu nad ljetom, morem i žegama. Ako bih i iz tog perioda morao izdvojiti neki specifičan period, onda bi to zasigurno bio decembar. Iskreno, jedan od vodećih razloga za to jeste posljednjih desetak dana kalendarske godine u kojima na TV ekranima dominiraju filmovi s temom Božića

Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi

Onda mu je jednog dana, tamo s početka devedesetih, na kućni prag izbio katil, i to ne bilo kakav katil, nego komšija, ili, kako bi se preciznije reklo, susjed. Sve je trajalo kratko. Ramina supruga Šemsa i muški blizanac pokošeni su rafalom, a samo Božijom voljom i instinktivnom reakcijom starijeg djeteta, blizanka je doslovno bačena s praga i tako ostala u životu

Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi

Moja rahmetli tetka bila je posve obična i prijatna žena, vedrog duha i uvijek spremna na šalu. Rat je pregrmjela u tom stanu. Izgubila je muža, sluh i dobar dio zdravlja koji je nadomještala šakom tableta kojom se zasipala svakog dana. Ali, sačuvala je vedrinu. Čak je i svoju nagluhost pravdala na simpatičan način, govoreći: “Kad kažeš daj, ne čujem ništa, ali kad kažeš maj (evo), pomalo i čujem!”

Ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka koji su po društvenim mrežama davali svoje kvalifikacije i ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi

: “Postači! Znam da ste ogladnjeli. Vjerujte, i ja sam. Da li biste mi pričuvali stražu da se popnem na Idrizovu krušku i uberem koju? Pogledajte samo kako su se užutjele. Ostavit ću i vama koju da imate kad se omrsite. Ha, šta kažete?”

Podržite nas na Facebooku!