Post by Safet Pozder

Ajša je imala oba roditelja, ali je rasla uz jednog. Otac bi je tek ponekad primijetio, uglavnom kad je trebalo zagalamiti i za nešto je naružiti. Svu pažnju usmjerio je na trojicu amidžića. S njima je išao u drva, u koševinu, do grada... Behka je disala za djevojčicu. Nije se odvajala od nje. S vremenom je poprilično grohnula

München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta

Žena Bošnjakinja poseban je fenomen. Malo je ko toliko predeverao i istrpio, malo je ko tako odlučno zasukao rukave i dao sve od sebe, a opet ostao marginaliziran kao bošnjačke žene. Stoljećima su naše kuće i naša čeljad stajali na plećima Bošnjakinja koje su ponosno, uzdignute glave i dostojanstveno čuvale naš obraz, našu vjeru i naš narod

Ne krijem da mi je milo prozboriti sa starijim ljudima, iz njih iščačkati ponešto od onog nekadašnjeg vakta, i to podijeliti s drugima. Nekad su to dosjetljive anegdote ili potresne životne situacije koje zorno pokazuju s čim se sve imao susretati ovdašnji čovjek, a nekad tek skup suhih informacija o ljudima, datumima i događajima iz prošlosti. Kako god, držim da je u svakom slučaju riječ o vrijednoj i dragocjenoj građi kojom se već danas mlađi naraštaji iščuđavaju, vjerujući da je riječ o naučnoj fantastici, a ne o stvarnom životu. Kako li će biti tek za koju deceniju, može se samo nagađati

Jedno je sigurno: budemo li se hvatali samo onoga što nemamo i što nam, eventualno, nije po volji – nikada nećemo biti zadovoljni. S druge strane, fokusiramo li se na ono što imamo, a za čim mnogi žude – nema druge nego da ustvrdimo da nemamo puno, ali imamo sve. Ko ne vjeruje, nek prohoda do najbliže bolnice i prošeta kratko bolničkim hodnicima i odjeljenjima – sve će mu se samo kazati

Uvuklo se nešto u nas, Allahov Poslaniče, pa ne možemo jedni s drugima. Ne da nam se čak ni da se u dobru sastanemo i udružimo. Čim se dvojica u dobru sastanu, eto ti trećeg da to kvari. Čim dvojica pođu nešto graditi, odnekud ispadne treći da to ruši i razvaljuje

Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta

Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima

Podržite nas na Facebooku!