Post by Safet Pozder

Imam džematliju vrlo vedre i tople naravi. U njegovom društvu uvijek je veselo i opušteno. No, kako god umije oraspoložiti, umije i zateći s pitanjem. Jedno takvo mi je postavljao u nekoliko navrata, a odgovora još nije dobio. Naime, njega zanima na koji način mi, Bošnjaci, izražavamo saučešće ili međusobno čestitanje, mimo riječi koje se u tim prilikama izgovaraju. Konkretnije, zanima ga da li se, pored pružanja ruke, treba i zagrliti i poljubiti i, ako treba, koliko puta. S obzirom na to da nam se komšije ljube tri, a susjedi dva puta, da li to znači da mi trebamo jednom ili, pak, četiri puta

Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

U nepunih sedam dana Azrail nas je obilazio čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti, valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta, pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo

Nisam neki simpatizer jeseni, iako je to pomalo bogohulno ustvrditi. Jesen, na svoj način, svakodnevicu boji svojim bojama, a one su, tako, pomalo depresivne i tmurne. Perjanica jeseni je oktobar, a on, barem meni, bez Isnama Taljića nikada neće biti isti

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

Kada su me određeni politički subjekti (premda ova sintagma u kontekstu pojedinih ljudi zvuči krajnje besmisleno i obezvrijeđeno) zamolili da budem neutralan, odnosno da šutim, shvatio sam koliko je sati. Jedan je otišao tako daleko da me je uvjeravao da mi može dati sve osim zdravlja ako bih ja, zauzvrat, ostao po strani

Mogućnosti su široke, a cilj bi trebao biti vrlo jednostavan – pojasniti našem džematliji stav islama o saobraćaju. Da, o saobraćaju. Tužno je znati da značajan broj ljudi na islam gleda kao na religiju koja isključivo tretira obredoslovlje. Velika većina naših džematlija, da ne kažem svi, dobro zna da je grijeh slagati, ukrasti, oklevetati nekoga, uvrijediti komšiju, psovati, zloupotrijebiti funkciju... Svi oni, manje-više, znaju i svoje “vjerske” obaveze. No, nisam siguran da ih većina zna da se s punim pravom u grijehe mogu svrstati i postupci kakvi su: prolazak kroz crveno svjetlo na semaforu, oduzimanje drugima prvenstvo prolaza, preticanje na punoj liniji, vožnja bez sigurnosnog pojasa, nepoštivanje propisane brzine i sl. I to su grijesi. Džematu je potrebno objasniti da su saobraćajni propisi zapravo dio jurisdikcije društva (države) u kojem živimo, a koje, kao muslimani, imamo strogu obavezu poštovati, i to do mjere do koje se ne kosi s propisima islama

: Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan, ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja. I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!