Post by Safet Pozder

Onda mu je jednog dana, tamo s početka devedesetih, na kućni prag izbio katil, i to ne bilo kakav katil, nego komšija, ili, kako bi se preciznije reklo, susjed. Sve je trajalo kratko. Ramina supruga Šemsa i muški blizanac pokošeni su rafalom, a samo Božijom voljom i instinktivnom reakcijom starijeg djeteta, blizanka je doslovno bačena s praga i tako ostala u životu

Krenula je jurnjava uzanim puteljkom. Spoticali smo se jedni o druge, zapinjali za kamenje, očigledno namjerno postavljeno, padali i ponovo ustajali. Tek s vremena na vrijeme čuo bi se tup udarac, bolan jauk, a onda opet samo topot teških koraka nesretnih ljudi. Bože, kakva besmislica! Evo nas k’o u mezaru iz kojeg pokušavamo pobjeći a ne znamo ni kuda ni od koga. Da nas barem hoće zatrpati pa da jednom zauvijek sve završi

Moja rahmetli tetka bila je posve obična i prijatna žena, vedrog duha i uvijek spremna na šalu. Rat je pregrmjela u tom stanu. Izgubila je muža, sluh i dobar dio zdravlja koji je nadomještala šakom tableta kojom se zasipala svakog dana. Ali, sačuvala je vedrinu. Čak je i svoju nagluhost pravdala na simpatičan način, govoreći: “Kad kažeš daj, ne čujem ništa, ali kad kažeš maj (evo), pomalo i čujem!”

Ostaje i jedna crna mrlja u cijeloj priči, oličena kroz komentare primitivaca i divljaka koji su po društvenim mrežama davali svoje kvalifikacije i ocjene ovog slučaja. Svako priča o sebi i svako kazuje onako kako je odgojen i naučen. Neka im Bog sudi

: “Postači! Znam da ste ogladnjeli. Vjerujte, i ja sam. Da li biste mi pričuvali stražu da se popnem na Idrizovu krušku i uberem koju? Pogledajte samo kako su se užutjele. Ostavit ću i vama koju da imate kad se omrsite. Ha, šta kažete?”

Zahvaljujući stidu i smušenosti, jedva nalazim zgradu Medžlisa. Za oko mi zapada još nekoliko softi s kojima razmjenjujem tupe poglede. Domaćini se drže hladno. Rutinski nam daju kratke upute, i to je to. Vozač zadužen da me odveze do konačnog odredišta rukom mi daje znak da je vakat da krenemo. Sjedamo u ohrndalog džipa koji uskoro siđe s glavnog puta i povede nas vijugavom kotlinom. Snijeg kao da se zainatio da neće stati

Grad Prozor svojevremeno je imao čak četiri džamije, od kojih su danas uspravne dvije, a dvjema se ne zna ni za trag. Jedina u stalnoj funkciji jeste Nuhefendića ili Čaršijska džamija, koja je podignuta 1700. godine sa sahat-kulom nedaleko od nje. U ratu je doživjela devastiranja, ali je opstala. Hadži Nesuhova ili Mahalska džamija obnovljena je prethodnih godina. Prvi se put spominje 1604. godine. Ona je u funkciji tokom ramazana

“Danas je dovedeš na gotovo i, ha mali problem iskrsne, veli ona: ‘Odoh ja babi!’ Eto, jesam li u pravu, vi recite, znate bolje od mene kako to danas hoda, ja samo pričam onako kako vidim”

Podržite nas na Facebooku!