Post by Safet Pozder

Kada su me određeni politički subjekti (premda ova sintagma u kontekstu pojedinih ljudi zvuči krajnje besmisleno i obezvrijeđeno) zamolili da budem neutralan, odnosno da šutim, shvatio sam koliko je sati. Jedan je otišao tako daleko da me je uvjeravao da mi može dati sve osim zdravlja ako bih ja, zauzvrat, ostao po strani

Mogućnosti su široke, a cilj bi trebao biti vrlo jednostavan – pojasniti našem džematliji stav islama o saobraćaju. Da, o saobraćaju. Tužno je znati da značajan broj ljudi na islam gleda kao na religiju koja isključivo tretira obredoslovlje. Velika većina naših džematlija, da ne kažem svi, dobro zna da je grijeh slagati, ukrasti, oklevetati nekoga, uvrijediti komšiju, psovati, zloupotrijebiti funkciju... Svi oni, manje-više, znaju i svoje “vjerske” obaveze. No, nisam siguran da ih većina zna da se s punim pravom u grijehe mogu svrstati i postupci kakvi su: prolazak kroz crveno svjetlo na semaforu, oduzimanje drugima prvenstvo prolaza, preticanje na punoj liniji, vožnja bez sigurnosnog pojasa, nepoštivanje propisane brzine i sl. I to su grijesi. Džematu je potrebno objasniti da su saobraćajni propisi zapravo dio jurisdikcije društva (države) u kojem živimo, a koje, kao muslimani, imamo strogu obavezu poštovati, i to do mjere do koje se ne kosi s propisima islama

: Volio bih, naprimjer, da me efendija ne ruži što nisam idealan, ili makar približno tome. Iskreno, ruže me u kući, ruže me na poslu, ruže me što nemam posla, ruže me što nisam dobacio ili što sam prebacio normu, ruže me što sam ispod prosjeka ili što sam im za glavu promakao; nađu oni ovaj ili onaj razlog samo da opletu po meni i da nisam rahat. Kako god se postavim, ne valja. I onda dođem na džumu, a efendija sve u Džehennem ugoni ili u Džennet uvodi – kako god! To mi nimalo ne treba

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju i punu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut'”

Mogao sam tu ikindiju klanjati u džamiji – tako sam prvobitno bio i planirao – ili barem sjesti negdje drugo. Mogao sam i ja zagalamiti, ili barem poprijeko pogledati braću koja su, svaki na svoj način, ležeći i glasno učeći, “ometala” klanjače. Mogao sam uraditi još štošta, ali bilo je suđeno da dođem baš tu i upoznam porodicu s ostrva Mindanao

Vozač me ponovo pozvao da sjednem do njega i zamolio da mu čitam natpise na znakovima pored puta. U prvi mah sam pomislio da ima problema s vidom. Konačno mu predložih da čita sam. Odgovorio je stidljivo da ne zna čitati. Nisam ga više ništa pitao, ali nisam ni skidao oči s ceste. Kroz neki 15-ak minuta već smo ulazili u kompleks aerodroma. Dao sam mu hediju. Ljubazno se nasmijao, zahvalio i vratio u svoj autobus. Otišao je svojim, a mi svojim putem. Ako ništa, barem sam njemu bio od koristi

Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok

Podržite nas na Facebooku!