Post by Safet Pozder

U nekoliko navrata porodica je sakupljala silnu dokumentaciju i predavala zahtjeve koji su na kraju padali u vodu jer je ljekar djeteta – onaj što tvrdi da nikada neće stati na svoje noge – svojim nepotpisivanjem uporno doprinosio da zahtjevi roditelja da se dijete liječi u drugom kantonu budu odbijeni. Roditelji su plakali, molili i preklinjali (da ne kažem proklinjali), ali uzalud

Uslijedio je tretman koji se ni najgorem dušmaninu ne bi poželio. Tada sam dobro upamtio da graške znoja na čelu nisu nikakva isprazna i izmišljena fraza nego surova realnost s kojom sam se lično suočio. Držali su me babo, amidža i amidžići, a ona je uporno teglila i zavrtala slomljenu nogu

Kada je jedan stariji čovjek otišao da mu se “zapiše” kravama, našao je hodžu ljutog i nehornog. Dok mu je opričao svoju muku, hodža je motrio muhu kako skakuće po prozoru, a koja ga je očito dodatno nervirala. U neka doba, mašio se on nekakve krpe, lanuo sveca i zviznuo muhu, a čovjeka ostavio u čudu neviđenom. Ipak, epilog je bio taj da je krava “spustila”, hanuma bez problema pomuzla vime, pa se o hodžinoj psovci nije ni pričalo

Mi svi vidimo da su muslimani Bosne i Hercegovine i čitave naše Kraljevine jako zaostali u prosvjeti i kulturi uopće. Kod nas muslimana je najviše analfabeta, najviše besposlenjaka, najviše sirotinje i bolesnika. Neznanje, nepismenost, tuberkuloza, alkohol, kriminal, kocka i karta, pa i prostitucija hara po našim redovima. To nas bije jer nismo prosvijećeni”, stoji u tekstu Husejna Dubravića objavljenom u Novom Beharu sredinom 1937. godine

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo

Kao izbjeglice smo imali običaj zimske noći kratiti sijelima i ugodnim druženjima komšija. Gotovo da mogu uzdahnuti svaki put kad pomislim na lijepu atmosferu i prisnost među ljudima tada, nakon tek okončane agresije i još uvijek friških rana. Na jednom takvom sijelu, onako usput, čuh kako mi je majka, prije mog oca, bila udata. Težak brak i još teža priča. Epilog je njen odlazak i udaja za mog oca. No, to nije bilo sve. Za sobom je zaista ostavila sina i više ga nije viđala. Ni ona njega, ni on nju. Nikad se nisam usudio pitati je o tome

Ajša je imala oba roditelja, ali je rasla uz jednog. Otac bi je tek ponekad primijetio, uglavnom kad je trebalo zagalamiti i za nešto je naružiti. Svu pažnju usmjerio je na trojicu amidžića. S njima je išao u drva, u koševinu, do grada... Behka je disala za djevojčicu. Nije se odvajala od nje. S vremenom je poprilično grohnula

München je skup, ali i uređen grad s mnogim znamenitostima i cijelom lepezom ljudskih boja, jezika i nacija. Pretpostavka je da tu živi oko 30.000 Bošnjaka koji su se dobro integrirali, snašli se, pa i otvorili svoje restorane i druge objekte. Neke smo i posjetili. Rekoh, bio sam tu i ranije te vidio i saznao štošta o ovoj metropoli. Ovaj put saznadoh i to da u Münchenu ima cijela jedna četvrt, i to ne mala, koja se zove Allah (baš s dva l), pa se i glavna ulica u tom području, u doslovnom prijevodu, zove “Allahova ulica”. Zanimljivo, nema šta

Podržite nas na Facebooku!