Post by Sadik IBRAHIMOVIĆ

U Banovićima gotovo da nema nezaposlenih lica. Istina, tamošnja politička vrhuška etablirala je bezmalo neokumunistički političko-socijalni koncept vladavine, koji, pojednostavljeno rečeno, funkcionira ovako: “Nama apsolutna vlast, vama egzistencijalna sigurnost.” Dalo bi se štošta prigovoriti banovićkim vlastodršcima. Dalo bi se i moglo bi se, ali, avaj, tu je Tuzla, u kojoj je, i to poodavno, etabliran degenerirani neokomunističko antifašistički koncept vlasti

“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”

Bend se raspao nakon jedne probe (svako je vukao na svoju stranu, a nismo ni znali svirati), dramski tekst nismo ni počeli pisati, premda se našoj nastavnici srpskohrvatskog jezika ideja dopala i poticala nas je na to, a ni od snimanja dokumentarnog filma nije bilo ništa: niko od nas nije znao rukovati kamerom, a nakon niza pokušaja, ustanovili smo i da je naša kao tuč teška ruska kamera neispravna

“Bila sam na glasanju”, veli na dan izbora komšinica Emina mojoj majci. Pa nastavlja: “Glasala sam za Jasmina Imamovića. A i za koga bih drugog?! Čovjek se trudi i gradi. Barem znam gdje odlaze pare.” Ranije bi me ovakva izjava izbacila iz cipela, ali sada ne. Izmiren sa sobom, glupanima oko mene i sociološkom žabokrečinom iz koje, sada je to skoro pa izvjesno, za života neću izaći, sjedim u drugoj sobi i smijem se

Peremo skupa lonce, šerpe, tanjire, čašice za čaj, escajg. Zaronjen u pjenu do lakata, Sejid mi priča o vremenu šaha Pahlavija. Bilo, kaže, tada u Teheranu mnogo droge, alkohola i prostitucije, pa se ljudi, dosta njih, odrodili od vjere, a bez vjere – zastaje Sejid i značajno me gleda – Iran je sakat, bez vjere Iran nikada nije bio. Onda došla Revolucija, islamistički revolucionari sve to skršili, pohapsili i pobili koga je trebalo pohapsiti i pobiti, pa zavladao mir, ali nekakav čudan mir

Već s prvim i otrežnjavajućim udarcima života uvidio sam da je život pragma, brutalna i nemilosrdna, da se od baljezgarija o francuskim egzistencijalistima ili američkim bitnicima ne živi, te sam se, brže-bolje, ostavio ćoravog posla iliti beskorisnog znanja o literaturi i životu prononsiranih luđaka, homoseksualaca, pedofila i narkomana, što su pisci čije sam knjige čitao najčešće i bili

Jasmin Imamović klasični je diktator koji godinama inkvizitorski progoni ili ekskomunicira pamet iz ovog grada, koji nije Tuzlak i koji mrzi Tuzlu i sve tuzlansko, koji je navrat-nanos pobjegao iz “voljenog” grada tokom februarskih protesta 2014. godine, koji i mojim parama dodjeljuje književne nagrade kojekakvim literarnim vucibatinama

Podržite nas na Facebooku!