Post by Sadik IBRAHIMOVIĆ

Dok sjedam, krajičkom oka spazih da dva stola iza mene, skamenjenog pogleda i usukan u sebe, sjedi lik poznat mi pod nadimkom Bili: šizofrenik, narkoman, grebator i nasilnik, jedan od brojnih takvih u ovom zaista temeljito unesrećenom gradu. Niko mu ništa ne može. Napravi izgred, policija ga privede, pa sprovede u ludaru. Ondje ga zadrže neko vrijeme, tretiraju agresivnom terapijom, dovedu u kakav-takav red, otpuste iz bolnice, a Bili ponovo isto

Vraćam se kući, a ono Minkino “donji smo” podsjeti me na nešto davno prohujalo, na ljude kojih više nema, na divan majski dan kada smo, spontano i bez mnogo riječi, ravno iz ljetne bašte u kojoj smo dokoličarili, Fera, Sejo i ja sjeli u auto i zapucali u Živčiće: oni s namjerom da zijarete kabur svog šejha, ja onako, bez osobitog razloga, tek da stražnjica vidi puta

Mladost je, bježeći od besperspektivnosti i bijede, odavno raštrkana diljem svijeta i pojavljuje se u mahali jednom godišnje, najčešće ljeti, katkad i uz Bajram, nadmena, zadrigla, solventna i, a to se ne da sakriti, nekako zgrožena nad onim što vidi. Presjede u avlijama kao na iglama desetak dana uz svoje ostarjele, uplakane majke, tješe ih zagrljajima, poljupcima, toplim riječima, novcem i drugim hedijama i, nakon što nekako osabure tih desetak usiljeno srdačnih, a u biti deprimirajućih dana, žurno i s olakšanjem odlaze

Prethodne večeri, vraćajući se odnekuda, ispred ulaza u zgradu sretnem komšiju Adnana, adolescenta, skockanog, zalizanog, namirisanog i spremnog da duboko zaroni u draži noći i čvrsto zgrabi sve ono što mu noć ponudi. – E, moj Ado, ne bih se nipošto mijenjao s tobom. – Kako to mislite? – Pa valja ti sad hodati po kafićima, diskotekama, folkotekama, njuhom mužjaka tragati za djevojkom koja čeka da bude ulovljena... ali i to da znaš, zabluda je da su muškarci lovci, naprotiv, žene su te koje odlučuju žele li biti ulovljene

Dobar je, baš je dobar ovaj narod, a katkad mi se čini da boljeg ne može ni biti i da se dobrota cijelog svijeta okupila baš ovdje, u ovom kršu i kamenjaru koje zovu i zemljom Arijevaca. I, istodobno, javlja se zapitanost da li bih i ja prema njima, u obrnutom slučaju, iskazivao toliko tople predusretljivosti

Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri

Podržite nas na Facebooku!