Post by Sadik IBRAHIMOVIĆ

“Krajičkom oka, nedaleko od mene, na brežuljku koji se okomito uzdizao nad rijekom, opazio sam ženu odjevenu u crno. U jednom trenutku zakoračila je u ambis i pala u rijeku. Potrčao sam, usput nekako skinuo jaknu i cipele i bacio se u mutnu vodu. Nju odvezoše u bolnicu, mene strpaše u policijski auto, pa u pritvor na ispitivanje. Nisu povjerovali u moju priču”

O ocu nije znao mnogo. U kući se o njemu nije pričalo, a, tokom godina, na Mustafina sve učestalija pitanja o razlozima i okolnostima očevog hapšenja i smrti, majka Džemila tiho bi odgovarala da je bolje ne otvarati staru ranu, da i zidovi imaju uši, da je bilo šta je bilo i da valja živjeti dalje

Patnja je ključ, šifra i u njenom se uzavrelom grotlu krije odgovor na pitanje svih pitanja: Zašto tumaramo po ovom nesretnom svijetu? O tome bih želio razgovarati! Ako ne, možemo i o bilo čemu drugom, samo, molim Vas, poštedite me citiranih misli i podrazumijevajućih stavova i nasihata! To mi ne treba

Glavninu rata proveo je u Tuzli; formirao mobilni medicinski tim i, skupa s borcima, po vrletima Majevice i Konjuha podnosio sve ono što rat sobom nosi. Njegova supruga, pak, a čemu sam bio svjedok, željela je da odu. U Ameriku. Učestalim nagovaranjima popustio je u ljeto 1994. godine. Otići u to vrijeme iz Tuzle nije bilo jednostavno, ali njegovo jevrejsko porijeklo i mješoviti brak bili su dostatni za nesmetan odlazak. I otišli su

Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah. – Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči. – Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž. – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti! – Da, mogao sam. – Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići

Koračam kroz svježe, osunčano jutro i odlučujem, premda znam šta me tamo čeka, navratiti u izvjesnu instituciju u kojoj sam nekoliko mjeseci ranije aplicirao za posao novinara u pres službi. Zvanično, barem sam tako usmeno obaviješten, posao sam dobio. Nezvanično, moj posao uveliko radi stanoviti partijski poslušnik

“To niko ne shvata dok ne izgubi ono što neizmjerno voli! Niko, niko to ne shvata! Tada osjećaš samo bol, ništa drugo! Oko tebe je sve isto, a u tebi sve ispreturano! Noć je košmar, jutro novi početak ka ničemu! Gledaš ljude kako se smiju, pjevaju, piju i nije ti jasno čemu tolika radost! Jer, koliko sutra, i oni će bolno razumjeti ono što, navodno, razumiju danas! Baš kao i ti”

Sjedim za kuhinjskim stolom, pijem kahvu i gledam u pismo. Od D. je iz Subotice. Znam šta je unutra – punomoć za rodni list. Otvaram pismo i vidim: punomoć, deset eura i ceduljica. Čitam: “Pasoš mi je istekao. Molim Te, otiđi u Matični ured i izvadi mi rodni list. Ja ne mogu zbog obaveza na poslu, a, iskrena da budem, i poskupo mi je da iz Subotice dolazim u Tuzlu zbog rodnog lista. Unaprijed Ti od srca hvala. Lijep pozdrav.”

Dok se Sarajlić borio protiv fingiranih optužbi i dok su oni koji su te večeri na izložbi gorljivo branili i Tuzlu i Sarajlića i Galeriju u to vrijeme šutjeli, izuzev rijetkih pojedinaca, lik iz Islamovca preimenovao je kultnu Galeriju, gurnuo pod kišobran lokalnog Centra za kulturu i uspješno priveo kraju još jedan antituzlanski kulturocidni atak

Podržite nas na Facebooku!